Po stranicama evanđelja rasut je – zasijan – Isusov poziv: „Bdijte!” Nisam brojio koliko se puta taj njegov poziv ponavlja jer odjekuje i na stranicama po kojima nije ispisan. Na svim ili gotovo svim stranicama evanđelja.
Sa stranica evanđelja poziv na budnost prelio se u vjekove koji su uslijedili. Tijekom povijesti, sve do danas. U svako je doba bilo ljudi koje je poziv: „Bdijte!” dotaknuo duboko u duši. Pokrenuo ih. Ljudi koji su u tom pozivu prepoznali svoje poslanje i posvetili mu se čitavim bićem. Čitavim životom. Svom svojom ljubavlju.
Bilo je među njima onih koji su se nakon nekoga vremena umorili, koji u tom evanđeoskom pozivu, u evanđelju, više nisu prepoznavali istinu svoga života, pa su odustali. Utrnuli svoje svjetiljke i udaljili se. Bilo je i onih koji su, ne uznemirujući se, pozaspali. Onih koji nisu smatrali potrebnim odazvati se tom pozivu jer nisu doživjeli da ih se tiče.
Bdjeti! Poslanje noćobdije tijekom povijesti stožerno je poslanje vječnosti u vremenu. I dok bdije uz svjetiljku, dok bdije nad njezinim svjetlom, noćobdija bdije za svoje, a uz njih bdije i za znane i neznane, za putnike namjernike i za one koji se ne odlučuju na put. I za one koji su se izgubili na putovima svijeta i za one koji su se izgubili u sebi. Bdije da se mrak odviše ne zgusne. A i kada se odviše zgusne, ne prestaje bdjeti. Jer nadi je uvijek potreban stijenj koji će ga prihvatiti. Koji će ga podržati.
Ima ih koji postojano, kao da se to podrazumijeva – ili točnije: jer se to podrazumijeva – u vrijeme kada mnogi klonu, pridrijemaju, zaspu, odustanu… – polaze sa svojim svjetiljkama. Polaze bdjeti. Mudri noćobdije ne zanemaruju svoju svjetiljku ni za dana ni za noći. Jer svjetlo pouzdane svjetiljke u svako je doba kruh nasušni. Svakome, znao to čovjek ili ne.
Noćobdija ne pita bdiju li drugi noćobdije. Jesu li vjerni svojoj službi? On je posvećen svojoj službi. On se trudi osvijetliti putove koji su mu povjereni, posvijetliti onima koji njima prolaze. Pritom i ne misli o tome da njegovo skromno svjetlo može doprijeti neslućeno daleko, ohrabriti nekoga klonuloga tko zna gdje. Nekoga tko se osjeća zaboravljenim. Podsjetiti ga na njegovu dragocjenost. Potaknuti ga da diše. Hrabro. I da nađe snage za sljedeći korak.
Netko bi olako mogao reći da ima svjetiljki, svjetionika, koji su izgubili svoju svrhu. Postali suvišni jer je život krenuo nekim drugim putovima. Jer je od nekih odustao. Ali nema suvišnih svjetionika. Pitanje je samo kad će ponovno zatrebati. Kad će ponovno moći poslužiti. Stoga nam valja uvijek brinuti o svjetlu. Jedva da može biti važnije službe od te u ovom svijetu. U našoj privremenosti. I nevidljivi svjetioničari pripravljaju dobrotu sutrašnjih dana.
Neki su ljudi i u nama, tko zna kada, zapalili svjetiljke. Moguće da se na njih i ne obaziremo. Moguće da ih još nismo ni uočili. Ali one su tu, u nama. One bdiju i čekaju trenutak kada će moći poslužiti našim koracima. Kada će se naši koraci s njima uskladiti. One skrbe o nama kao što ljubav skrbi o ljubljenome. Ali i o onome tko ljubi. Po ljubavi čovjek jest. Po svjetlosti, i po onoj najskromnijoj svjetiljci, bdije, diše naša duša.
Nije pretjerano reći da je čovjek onaj koji ustraje u brizi o svjetlu. Ustraje i u svojoj krhkosti i u svojoj nepostojanosti. Ima ih koji su rasuli svoje svjetiljke i kojima su možda preostala samo pitanja, ali njihove svjetiljke žive svojim životom. U neko neslućeno vrijeme, na nekim neslućenim putovima, nalaze one za koje nismo ni znali. Ne, svjetlost kojoj smo poslužili nikada utrnuti, umrijeti neće.
U nekim vremenima, u nekim krajevima, služba noćobdije, služba svjetioničara, doživljava se kao zločin, čak kao zločin za koji je predviđena najteža kazna. I događa se, događa mnogo češće, mnogo okrutnije nego što možemo pojmiti, da zbog te službe mnogi – a s njima i njihovi najbliži – budu usmrćeni, osuđeni na kojekakve teške kazne, na nevidljivost. Na nepostojanje. Jer čovjek sa svjetiljkom u ruci, sa svjetiljkom u duši, čovjek koji se od nje ni po koju cijenu nije spreman odijeliti, mnogo je izazovniji od čovjeka s oružjem u ruci. On i u prahu otkriva život vrijedan življenja. On i iz praha gradi nove, bolje svjetove. Uvijek je tako: moć i slava ovoga svijeta trne, svjetlost opstaje. I samo ljudi posvećeni svjetlu to mogu izdržati: i za sebe i za druge.
U različitim vremenima, u različitim krajevima svijeta, katkad se nakupi mnogo noćobdija. Rekao bi tko: odviše njih. Ali svaki noćobdija ima svoje poslanje. I nijedan ne umanjuje važnost onoga drugoga. Događa se da u nekim vremenima, u nekim krajevima svijeta, uzmanjka noćobdija, čak i da ih uzmanjka na dugo vremena. Da ih uzmanjka toliko da se čini da je sav svijet napušten. No povijest nam svjedoči, povijest nas uči, da uvijek i posvuda ima onih malenih, onih neuglednih, onih mudra i postojana srca koji na svoje bezazlene načine skrbe o svjetlosti. Skrbe zaneseni i nije im teško sagorjeti jer – svjetlošću prožeti – imaju povjerenja u svjetlost. Imaju povjerenja da će ona naći načina da prione uz neku sljedeću dušu, uz neke sljedeće duše. Imaju povjerenja da će ona trajati. Jer ako itko, svjetlost zna odabrati. A njoj je itekako stalo do trajanja.
Uvijek je tako: u konačnici, oni koji bdiju, svjetiljke su. I nije noć istina. Svjetiljka je.
