Bosanski franjevci su za svoje i potrebe vjernika pribavljali umjetničke slike s više strana, najčešće iz Italije, iz venecijanskoga slikarskog kruga, ali i sa sjevera s područja Habsburške Monarhije. Ovaj put predstavljamo četiri slike iz bosanskih samostana, pristigle iz Prekosavlja, baroknoga slikara Paulusa Antoniusa Sensera (Osijek /?/, 1716. – Pečuh, 1758.): Porcijunkulski oprost (Visoko), Marija Pobjednica i Majka Božja (Kraljeva Sutjeska), Bogorodica s djetetom (Tolisa). Do unatrag triju desetljeća u stručnoj javnosti se o autoru tih slika ništa nije znalo, a ni o nekim slikama.
Porcijunkulski oprost (ulje na platnu, 206 x 161 cm, 1753. god.) markantna je slika kako po svojoj umjetničkoj vrsnoći tako i po svome formatu! Bila je deponirana na tavanu visočkoga samostana u nepovoljnim uvjetima što je uzrokovalo oštećenja, ali su likovi na slici ostali očuvani. Otkrivena je u vrijeme pripremanja izložbe Blago franjevačkih samostana BiH (1988.) pa ju je autorica likovnoga postava izložbe, Svetlana Rakić, dala na restauraciju u Beograd i potom uključila u izložbu. Bila je također izložena i na prvoj Senserovoj monografskoj izložbi u Osijeku 2008. godine.
Nakon Tridentskoga sabora (1545. – 1563.) „oživljen [je] događaj nazvan Porcijunkulski oprost […] do tada posve zanemarenˮ, a objava u viđenju dala mu je legitimitet jednako kao i „preživljavanju sv. Franje Asiškoga u poslijetridentskoj ikonografiji po kojoj je potvrda svetosti upravo ‘povlastica viđenja’ˮ (Sanja Cvetnić, Ikonografija nakon Tridentskoga sabora i hrvatska likovna baština, Zagreb [2007.], 179). Ikonografija slike oslanja se na događaj u vrijeme molitve u crkvici Porcijunkule kraj Asiza 1216. godine kada je u Franjinu viđenju crkvicu obasjala „presjajna svjetlostˮ, a on opazio „iznad oltara Krista zaodjevenog u svjetlost, a s desne mu njegovu Presvetu Majku okruženu mnoštvom anđelaˮ. Na njihov upit što želi, odgovorio je – da Gospodin „udijeli velikodušno svim posjetiteljima ove crkve koji se pokaju i ispovjede potpuni oprost svih grijehaˮ. Želja mu je ispunjena. Malo kasnije na istom mjestu Franjo se, kako bi se oteo napasti, bacio u trnovit grm, a kapljice krvi preobrazile su se u ruže (12 crvenih i 12 bijelih). U ponovnom viđenju Krist i Bogorodica ga upućuju da ruže odnese papi kao dokaz da će oprost biti podijeljen vjernicima. Uslišanje Franjine molitve značilo je da vjernici koji 2. kolovoza, na svetkovinu Gospe od Anđela, pohode Porcijunkulu, dobivaju potpuni oprost, što je kasnije protegnuto na sve franjevačke crkve.
Slika Porcijunkulski oprost, negdašnja oltarna pala, danas u samostanskoj blagovaonici u Visokom, ima sve ikonografske značajke opisanoga Franjina doživljaja u Porcijunkuli kakvog ga je, očito, naručitelj predstavio slikaru: likove Isusa i Bogorodice okružene anđelima, sv. Franju koji prima obećanje velikoga oprosta, anđela s bijelim i crvenim ružama na čijem liku je autor „dostigao neke univerzalne i najviše harmonije umjetničkog izrazaˮ (Svetlana Rakić, Osječki slikar, Paulus Antonius Senser, Peristil, Zagreb, 33/1990., 118), te lik franjevca svjedoka obećanja.
Na slici u donjem lijevom kutu ispisano je ime slikara: Paulus Senser Pinxit. Iz zapisa na stražnjoj strani platna na latinskom jeziku vidljivo je da je sliku 1753. godine naručio fra Bartol Knežević, pisac, rezbar i slikar (Đakovo, 1712. – Đakovo, 1792.), a troškove pokrili pobožni vjernici svojim milodarima: „Ex Devota Clientela et pia Eleemosyna Curavit fieri F. Bartholomeus Knexevich a Diakovo Vicarius loci Anno 1753ˮ. Knežević je bio jedan od istaknutih franjevaca Provincije: obavljao je službe župnika u Moroviću, gvardijana u Đakovu, gdje je gradio samostan, uređivao crkvu i pribavio slike za glavni oltar i oltar sv. Ante, zatim službe odgojitelja studenata u Osijeku, definitora i kustosa Provincije. Đakovački samostan je pripadao Bosni Srebrenoj od osnutka 1714. do 1757. kada je ušao u novoosnovanu, od Bosne Srebrene odijeljenu, Provinciju sv. Ivana Kapistrana. Nije poznato kada je slika stigla u Bosnu. Moguće da se to dogodilo nakon 1806. godine kada je u Đakovu prestao postojati samostan.
Posebnost koja se vezuje za visočku sliku jest da je ona jedina s potpisom autora P. A. Sensera, što je poredbenom metodom omogućilo atribuciju niza drugih slika, između ostalih i dviju u Kraljevoj Sutjesci. Tako je njemu izvan Bosne Srebrene, zahvaljujući komparativnoj analizi s visočkom, pripisan velik broj slika u franjevačkim samostanima i crkvama u Slavonskom Brodu, Osijeku, Vukovaru, Šarengradu, Baču, kao i u mađarskoj Baranji u ranijim franjevačkim crkvama koje su nekada pripadale Provinciji sv. Ladislava (Pečuh, Šikloš, Marija Jud), u Dijecezanskom muzeju u Đakovu, u isusovačkoj crkvi u Osijeku i drugdje. Kako je četrdesetih i pedesetih godina 18. st. podjednako boravio i radio u Osijeku i Pečuhu, pretpostavlja se „da je za to vrijeme, poput mnogih slikara u 18. stoljeću, morao imati pomoćnike i vjerojatno formiranu radionicu kako bi na vrijeme udovoljio većim narudžbamaˮ (Mirjana Repanić-Braun, Barokno slikarstvo u Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 2004., 221). Liber memorabilium samostana u Vukovaru spominje ga pod imenom Paulus iz Pečuha kao autora slike Večera u Emausu (1756.), koja je otuđena u vrijeme srpske okupacije grada u zadnjem ratu.
Da nekim slučajem nije otkriven njegov potpis u Visokom, on bi, na temelju ljetopisnih i arhivskih zapisa s naznakom da je bio slikar, poput niza drugih uzgredno spomenutih, ostao na razini arhivske ili ljetopisne zabilješke bez ijednoga djela koje bi mu se moglo pripisati.
Jedna od dviju njegovih slika u sutješkoj zbirci jest Marija Pobjednica (ulje na platnu, 94,7 x 74,4 cm, oko 1753.). Ima obilježja ikonografije Bezgrešnoga začeća koja svoj izvor ima u Ivanovu Otkrivenju / Apokalipsi, knjizi Novoga Zavjeta: „Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezdaˮ (Otk 12,1). U ikonografiju je redovito uključena i zmija ili neka zvijer! Na slici vidimo kako Marija, okružena anđelima, stoji na polumjesecu i gazi zmiju (simbol Sotone), dok u naručju drži maloga Isusa koji dugačkim križem, poput koplja, probada glavu zmije (Sotone) pod Marijinim nogama.
Druga slika u spomenutoj zbirci jest Majka Božja, rađena uljem na platnu. Na njoj je predstavljen dopojasni lik Gospe s prekriženim rukama, oborenoga pogleda očiju, s dvostrukom koprenom preko glave i aureolom od dvanaest zvijezda.
U samostanu u Tolisi također se nalazi jedna njegova slika: Bogorodica s djetetom (ulje na platnu, 105 x 80 cm, oko 1750.). Marija, uokvirena zastorom, u naručju drži dijete Isusa, „okrenuta u blagi lijevi profilˮ. Uporaba mrtve prirode (košara s grožđem i jabukom), tipična za Sensera, „naizgled svakodnevna i slučajna, kompozicijski je i ikonografski čvrsto vezana za protagonisteˮ na slici (Sanja Cvetnić, Barokni defter: studije o likovnim djelima iz XVII. i XVIII. stoljeća u Bosni i Hercegovini, Zagreb 2011., 162, 164). Nije poznato kako je slika stigla u Tolisu. Moguće preko biskupa Strossmayera koji je toliškoj crkvi iz stare đakovačke katedrale darovao dva oltara i „tri slikeˮ – a možda je među njima bila upravo ova o kojoj je riječ.
