Početna stranica » Poniznost iscjeljuje čovječanstvo

Poniznost iscjeljuje čovječanstvo

156 pregleda

„Ovo je Immaculee Ilibagiza, preživjela je genocid u Ruandi”, predstavi mi visoku i lijepu ženu organizator konferencije na kojoj smo obje nastupile. „Preživjela je genocid u Ruandi sakrivena u malu kupaonicu s još sedam žena.”

Predstavim se i ja njoj: „Drago mi je, ja sam Tajči.” „I meni. Imaš prekrasan glas”, odgovori mi uz čvrst stisak ruke i topao osmijeh. Kombinacija njezine snage i nježnosti, ponosa i poniznosti ostavile su me na trenutak bez riječi. Nezamisliva mi je bila patnja kroz koju je prošla i hrabrost da se u toj strahoti nije predala strahu i očaju, nego odlučila vjerovati u ljubav. Osjetila sam kako zrači bezuvjetnom ljubavi i moći opraštanja o kojima piše i govori u svojim prezentacijama.

Puno godina kasnije sjedim s prijateljicom Clemmie Greenlee koja je tri desetljeća bila žrtva trgovine ljudima. Osim što je oprostila počiniteljima, Clemmie danas pomaže ljudima koji su ubili njezina sina u okršaju banda na ulicama Nashvillea. Uvijek nasmijana, za svakoga nađe ohrabrujuću riječ. I ona veli da su bezuvjetna ljubav i moć opraštanja ono što je iscijelilo njezine duboke rane.

Imaju li samo oni koji su prošli kroz ogromne traume sposobnost zaista postati ljudima kakvima smo stvoreni – na Božju sliku i priliku? Je li jedini način do spoznaje da smo u stanju bezuvjetno voljeti i opraštati, kroz patnju? Je li moguće ponizno prepoznati tu Božju sliku u sebi i drugima bez tragedija?

Odmak i prisnost

Sredinom 90-ih putovala sam Amerikom nastupajući sa svojom glazbom. Kroz pjesme sam dijelila i djeliće svojega životnog puta. Kako sam tada tek bila na početku duhovnoga buđenja, glavni mi je cilj bio prodrijeti u dubinu svoje duše i otkloniti sve što me je sprečavalo da se suočim sa svojim strahovima i budem hrabra i jaka kakva sam željela biti.

Na tim putovanjima upoznavala sam Ameriku i način života u toj zemlji koja je puno drukčija od bivše Jugoslavije u kojoj sam odrasla. Prvi put sam vidjela uredna naselja s brižno njegovanim travnjacima i kućicama koje su sve jednake i opremljene kojekakvim aparatima koji čine živote lakšim i učinkovitijim. Doživljavala sam ono što Ameriku čini zemljom obilja, bogatstva i punom prilika za dobar život, i razočaravala se kontrastom stotina beskućnika i ljudi narušenoga mentalnog zdravlja koji neumorno stoje na gradskim uglovima, potpuno nevidljivi svijetu oko njih.

Poniznost nije odbacivanje sebe, ponižavanje naših vrijednosti ili stalno spominjanje kako smo nitko i ništa, grešnici koji nisu zavrijedili ljubav. Poniznost je otpuštanje baš tih misli i takvoga razmišljanja, odstranjivanje svega što nas koči da volimo i suosjećamo s drugima

Tih godina internet još nije bio izvor vijesti. Događaji poput rata na Balkanu ili genocid u Ruandi pojavili bi se na vijestima, ostali u svijesti i razgovorima ljudi do nekoga drugog zanimljivog događaja. Mnogi bi reagirali i poduzeli nešto da pomognu tek onda kad bi se u njihovoj sredini pojavio netko tko bi osobno donio imena i priče iz života nastradalih.

Sjedila bih u dvoranama ispunjenim tisućama ljudi i gledala ih kako brišu suze dok slušaju nekoga poput Immaculee. „Mi smo zaista podareni blaženstvom da živimo u Americi”, čula sam žene i muškarce u pauzama između govornika, u redovima za ručak i na odlascima pri završetku konferencija. Inspirirani prezentacijama, ispunjeni molitvama i podignuti pjesmom, prisutni bi ustajali na poziv da u svijetu budu promjena koju žele vidjeti, da uistinu postanu ruke, oči i tijelo Krista. Prihvaćajući Božju milost i ljubav u svojim životima, obećali su sebi i Bogu da će živjeti s više poniznosti i više hrabrosti.

Ali već na izlasku čula bih negativne primjedbe, grube riječi i neosnovane kritike. Primjećivala bih kako se većina tih ljudi brzo vraća u svoje uobičajene mentalne rutine – u kojima uvijek traže krivca za sve što nije po njihovim željama i što ih smeta i ljuti. Mentalnih narativa u kojima je svijet oko njih loš i pokvaren i gdje im razum govori da su nemoćni pred problemima društva i čovječanstva.

Poniznost i čovječanstvo

U prosincu 2017. našla sam se na zabavi za ljude iz svijeta filma i glazbe koji se svojim radom zalažu za pozitivne promjene u svijetu. Svatko od njih ima priče u kojima ih je patnja naučila da nisu nemoćni, nego da je na njima samima da prihvate poziv Krista i donesu u svijet bezuvjetnu ljubav i oprost.

U mnoštvu gostiju tražim humanitarca Bryana Thomasa. Čula sam da je sa svojom suprugom osnovao novu organizaciju kojoj je cilj donijeti ljubav, vrijednost i individualni potencijal onima izgubljenima u društvu zbog siromaštva, ropstva i nepravde.

„Što ti vidiš kao soluciju? Kako svatko od nas može pomoći ljudima u različitim dijelovima svijeta? Svi smo iscrpljeni osobnim životnim teretima – financijama, nesigurnim radnim mjestima, narušenim zdravljem, stalnim pritiskom i stresom, otkuda crpiti još snage da pomažemo nekome na drugom kraju zemaljske kugle? I je li uopće moguće da nas mali udio ima nekakvoga značajnog utjecaja?” pitam ga brzo. Znam da ako netko ima odgovor, to je Bryan.  

Bryan koji je cijeli život posvetio humanitarnom radu – od Filipinskih otoka do država bivšega Sovjetskog Saveza – jedva dočeka moje pitanje. „Dobro da si me pitala. Baš sam stigao sa seminara na kojem sam učio nove voditelje humanitarnih projekata o humanility – riječ i koncept o tome kako su poniznost (humility) i čovječanstvo (humanity) ključno povezani.”

Nasmiješim se jer znam što će reći. „Jedino onda kad prihvatimo poniznost i živimo u njoj možemo prihvatiti činjenicu da smo svi dio iste ljudske obitelji, da nitko od nas nije bolji ili lošiji. Tek tada postajemo sposobni biti dio promjena i solucija za čovječanstvo.”

Bryan govori o jednoj od meni najdražih istina – ako sam ja dijete Božje, onda je i svako drugo ljudsko biće isto dijete Božje. Ako zaista vjerujemo da je to istina, tada smo spremni odbaciti bilo kakvu ideju o privilegiranosti ili pravednosti. Tada počinjemo tretirati svakoga čovjeka jednakom pažnjom, dobrotom, suosjećanjem i bezuvjetnom ljubavlju.

Pomislim na Immaculee i Clemmie koje su baš iz te poniznosti i osviještenosti da smo svi stvoreni za ljubav mogle oprostiti svojim nasilnicima i ubojicama. „Bože oprosti im, ne znaju što rade”, rekao je Isus dajući nam primjer.

Poniznost koja uzdiže čovječanstvo ne zahtijeva ništa od nas, osim radikalne promjene našega načina razmišljanja. Poniznost nije odbacivanje sebe, ponižavanje naših vrijednosti ili stalno spominjanje kako smo nitko i ništa, grešnici koji nisu zavrijedili ljubav. Poniznost je otpuštanje baš tih misli i takvoga razmišljanja, odstranjivanje svega što nas koči da volimo i suosjećamo s drugima. Poniznost je prihvatiti sebe kao „sliku i priliku Boga” i vidjeti svakoga drugog čovjeka na isti način.

U takvoj poniznosti, koja nas štiti od vlastite pohlepe i tendencija da grabimo samo za sebe i brinemo se samo za svoje interese, postajemo manje podložni utjecajima onih koji nas žele zavesti protiv drugih iz osobnih agenda. Tada nas je nemoguće navesti da mrzimo i ubijamo jedni druge. Tada živimo bezuvjetnu ljubav i oprost kroz svaki susret. I lančanom reakcijom mijenjamo svijet.

Čudila bih se onima koji bi planuli na spore ili nesigurne vozače. Ili onima koji bi satima kritizirali svećenika u susjednoj crkvi zbog toga što upotrebljava stakleni kalež, a ne mesingani. Jednom prilikom, na nekom ručku, ostala sam nijema pred komentarima nekoliko žena koje su vrlo grubo i bez trunke razumijevanja optuživale neku djevojku koja je ostala trudna.

Kako je moguće da jedna osoba u sebi nosi toliko patnje i u isto vrijeme životne snage, suza i radosti, strahote i oprosta, strahova i ljubavi?