Na jednom mjestu Friedrich Nietzsche „obrazlaže” zašto ne voli prosjake, pa veli da, ako dadne milostinju ima nečistu savjest, jednako kao i ako ne da. U drugom slučaju nečista savjest budi se jer se oglušilo o čovjeka u potrebi, o siromaha, a u prvom jer uvijek postoji sumnja da se radi o prosjaku profesionalcu, koji od toga sasvim pristojno živi, ili će umjesto na hranu novac potrošiti na alkohol, poročnost koja ga je i dovela do prosjačkog štapa.
U posljednje vrijeme u Hrvatskoj, pa i u Bosni i Hercegovini, buja sirotinja, sve je više i, bukvalno, gladnih ljudi. Odgovor hrvatske Vlade na sve težu gospodarsku situaciju je, među inim, i oprost dugova osobama koje ih više ne mogu vraćati. Hrvatska je po tome postala globalna vijest, jer je prosječnom zapadnjaku nepojmljivo da mu netko oprosti dug, osim da ga reprogramira, ili da se kroz instituciju osobnog bankrota traži novi početak, ali ne i oprost. Unatoč plemenitoj nakani i „akciji”, mišljenja u Hrvatskoj su se podijelila. Ljudi većinom odobravaju ovaj Vladin program oprosta dugova. No postoji i značajan broj ljudi koji to smatraju opasnim u smislu poticanja društveno neodgovornog ponašanja, kao i političkom motivu kupovine glasova sirotinje tuđim novcem. Tako se mnogi ljudi, koji uz velike teškoće i odricanja uredno plaćaju svoje režijske i ine troškove, pitaju jesu li oni ludi što se ponašaju odgovorno te unatoč besparici paze da ne troše iznad svojih mogućnosti. Vodu na mlin argumentima ove strane ide i činjenica da nezanemariv broj onih koji traže oprost duga imaju dugove prema – teleoperaterima.
Na ovu ambivalentnu situaciju ne može se oglušiti niti savjest kršćanina, s onu s stranu politike i moguće političke demagogije. Od kršćanina se svakako ne očekuje bešćutnost, ali niti pragmatični aktivizam kojim se tek popravlja imidž Crkve u javnosti. To, uostalom, nije činio ni Isus, kada se na zalaganje za sirotinju od strane Jude Iškariotskoga „ogradio” govoreći kako ćemo „uvijek imati siromaha kraj sebe”, što ne znači da (prvi) kršćani nisu bili socijalno osjetljivi i solidarni, kako svjedoče Pisma. I danas Crkva sustavom pučkih kuhinja i drugim načinima pomoći čini mnogo za sirotinju. No kršćanski odnos prema sirotinji, za razliku od političkog i humanitarnog ili aktivističkog, koji sirotinji nerijetko čini više štete nego koristi, ipak treba imati nešto „malo više” od pukog proviđanja potrebitih.
Evo jednog znakovitog primjera. U Španjolskoj, kada prosjak traži milostinju, onda to traži na način: „Pomozi, brate, u ime ljubavi Božje!” Budući da traži pomoć u ime Božje ljubavi prosjake zovu Pordiosero. Prosjak se poziva na Boga i time budi ono božansko u nama, veli Unamuno, pa zapravo pomaže mogućem darovatelju ne samo u napredovanju u humanosti već i bogosličnosti. Onaj pak koji ne može, ili iz bilo kojeg drugog razloga ne želi dati, možda zbog nietzscheanske dileme, odvraća tražeći oprost: „Oprosti, brate, u ime ljubavi Božje!” Budući da se i on poziva na ljubav Božju, za obojicu vrijedi naziv Pordioseros.
„U ime ljubavi Božje”, ne iz vlastite samopromocije, ili iz straha od nečiste savjesti, ili, kada je onaj u potrebi u pitanju, zato što on samim svojim socijalnim statusom sirotinje bilo što zaslužuje, već izvlači iz nas, i time nam zapravo on pomaže, ono puno dublje od pukog ljudskog, sućutnog, koje siromaha može još više posramiti i poniziti. Upravo to se događa sa sirotinjom u Hrvatskoj u kontekstu oprosta dugova. Ne želimo ovdje ulaziti u politička i etička pitanja (poticanje društveno neodgovornog ponašanja) u kojima se sirotinja našla u središtu prijepora, no mnogi su od njih zapravo dodatno poniženi, pri čemu mislim na tisuće i tisuće ljudi koji su u nevolje zapali ne svojom krivnjom. Zato mnogi u tišini pate i ne žele biti objekt ničijeg dobrotvorja i „spašavanja”, pa ni hrvatske Vlade. Ova šutljiva vojska sirotinje mjesto je za kršćansko djelovanja koje nadilazi socijalno – humanitarno djelovanje te kako god učini, da ili ne da, čuva čovjeka – i onoga koji ima i onoga koji nema, u njegovom dubljem dostojanstvu kojem je „šifra”: Pordiosero!
