Početna stranica » Pomoć kao što je „on”

Pomoć kao što je „on”

4 min

Biti pomoć kao „on” ili „ona” može se postići jedino u slobodnom predanju i poslušnosti volji Božjoj te ljubeći jedno drugo

U Drugom izvještaju o stvaranju biblijski pisac opisuje stvaranje i uzajamnost prvih ljudi, čovjeka i žene (čovjek u jahvističkoj predaji znači muškarac bez žene). Bog vidjevši da čovjek ne nađe nikog nalik sebi, pusti na njeg tvrd san i načini mu pomoć kao što je on (Post 2,18-19). Hebrejski izričaj kenegdo (kao što je on) doslovno znači nasuprot njega, naspram njemu, Vulgata ga prevodi kao similem sui (S. Jurič). Budući da čovjek nije mogao živjeti sam a druga živa bića nisu mogla upotpuniti njegovu osobu, Bog u svojoj ljubavi i dobroti odluči mu stvoriti družicu kao što je on.

Dakle, muškarac se smatra prvotnim stvorenjem, ne po dostojanstvu nego po redu stvaranja, a njegova žena biva mu družica, savjetnica, prikladna pomoćnica. U ovom izričaju vidimo da je Bog ženi i muškarcu darovao jednako dostojanstvo i jednaku zadaću. Na njima je da gospodare nad svim što je stvorio, a ne jedno nad drugim. U knjizi Ženska ljepota najveća ljudska želja, autor zamjećuje zanimljivo rabinsko tumačenje veze između muškarca i žene te njihovog dostojanstva i njihove uzajamnosti. Prema spomenutom tumačenju čovjek, muškarac, muž (hebr.ʼ îš) ima više od žene slovo j (jod). S druge strane žena (hebr. iššāh) ima završetak āh. Spoje li se ova dva elementa dobivamo jah, odnosno skraćeni oblik imena Jahve. Prema rabinskom tumačenju to znači sljedeće: kada je brak svet, Bog je prisutan među supružnicima. U njemu vlada sklad, zajedništvo, razumijevanje, on postaje sakrament Božje nazočnosti. Ali ako se ukloni Bog (Jah) iz njihova braka, oba imena i ʼîš i ʼiššāh u hebrejskom postaju ʼēš što znači vatra, plamen tj. brak koji nije svet prate ga svađe, razdori, podjele, brak u kojem Bog nije prisutan brzo postane vatra koju nitko ne može kontrolirati, koja proždire sve pred sobom (S. Jurič). Prvim padom čovjeka zavladao je novi poredak između svega stvorenog, muškarac je postao gospodar svemu stvorenom ali i ženi – žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom (Post 3,16-17). Praksa gospodarenja muškarca nad ženom biva posljedicom grijeha, odnosno prokletstva, a ne Božje odredbe. Ona je osobito vidljiva u semitskim religijama, premda su mnogi elementi preneseni u krš­ćanski mentalitet pozivajući se često na Pavlove riječi o muškarcu kao glavi (Ef 5,22-24). Međutim, ovakvim i sličnim tekstovima krš­ćanstvo, zapravo katoličanstvo, pristupilo je s nizom teoloških i socioloških tumačenja, u odnosu na određene protestantske zajednice ili islam koji ne dozvoljava modernu egzegezu Kurana.

Samir Khalil u knjizi Islam na Zapadu u poglavlju o ženama u islamu navodi mnoge primjere gdje je žena muškarcu ropkinja, dakle nije pomoć kao „on” već njegova sluškinja, a služeći njega služi i udovoljava samom Bogu. Iako mnogi apologeti islama ističu jednakost između muškarca i žene te krivnju nejednakosti pripisuju sociološkoj uvjetovanosti ipak ostaje problem razumijevanja poligamnih brakova koji imaju temelj u Kuranu. Ulaskom u poligamni odnos muškarac i žena prestaju biti jedno tijelo, što je za krš­ćanstvo neprihvatljivo. Istinski odnos između muškarca i žene vidimo u primjeru Marije i njenog zaručnika – hranitelja i branitelja obitelji, pomoćnika u spasenjskom planu. Po Marijinom neka mi bude po riječi tvojoj, Josip pristaje biti pomoćnik i sudionik u njenom životu. Sveti zaručnici primjer su uzajamne ljubavi i poštovanja. Biti pomoć kao „on” ili „ona” može se postići jedino u slobodnom predanju i poslušnosti volji Božjoj te ljubeći jedno drugo. Darivajući jedno drugom slobodu muškarac i žena prestaju biti gospodari i vlasnici tijela koje zauvijek pripada onom tko ga je načinio. Stoga bilo kakvo gospodarenje i ponižavanje protivno je Božjem naumu. Treba uvijek imati u vidu da je ono posljedica grijeha i da uvijek vodi grijehu.

Gospodariti drugom osobom, muškarcem ili ženom, uvijek znači staviti ga u isti red s ostalim stvorenim svijetom. Izvještaj o stvaranju stavlja ženu uz bok muškarcu, da djeluju oboje kao jedincato biće. Poslanica Efežanima taj odnos postavlja kao odnos glave i tijela, a time i kao simbol odnosa Krista prema Crk­vi – muževi ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crk­vu i samog sebe predao za nju (Ef 5,25) …ljubite svoje žene kao svoja tjelesa, tko svoju ženu ljubi samog sebe (r. 28).


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!