Jakob Burckhardt, povjesničar kulture i umjetnosti veli: Moć je po sebi zla i politika je na glasu kao prljava djelatnost kojoj se nitko ne može posvetiti a da pri tome ne iskvari svoj karakter. Iskustvo života, nažalost, potvrđuje da je to točno. Posvuda primjećujemo kako je politika postala poprište na kojem se kao glavna oružja koriste: laž, taština, pohlepa, mržnja, poroci i nasilje. Stoga je opravdano pitati: Je li moguće ploviti političkom pučinom, a istovremeno ostati neiskvarena srca i uz to još postati svetac? Povijest nas uči da je moguće!
Za početak ponajprije nekoliko riječi o politici i političkoj moći. U čemu je zapravo bit politike? Svi mislioci se slažu da je to pojam pravednosti. Političar sudjeluje u stvaranju društva u kojem treba vladati mir, a svatko dobiva ono što mu pripada po načelu pravednosti. U takvom društvu, rame uz rame pravednosti, trebale bi vladati također kreposti razboritosti, jakosti i umjerenosti – četiri stožerne kreposti oko kojih se slažu i klasična filozofija i kršćanstvo. Na taj način, prožeta krepostima, politika je ujedno i religiozna, jer ukoliko je pravedna nije usmjerena protiv Boga koji želi da pravednost vlada u svijetu.
Nadalje, stvarni instrument politike je moć. A povijest nas uči da je u čovjekovoj naravi zloupotrijebiti moć. Ona je velika napast. Ne podleći ovoj napasti polazi za rukom samo malom broju moćnika. Tako nastaju u nebo vapijuće nepravde, korupcija, intrige, nasilja, ratovi. Stoga je svaki moćnik, bilo da se radi o kralju, vojskovođi, ministru, narodnom poslaniku, koristan ljudskom rodu samo ako se danom moći služi pravedno i bojeći se Boga.
Nije li Isus rekao: Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Nadalje, prilično je naivno reći kako treba dati caru carevo, a Bogu Božje, a da nismo spremni upustiti se u borbu da se Božje kraljevstvo sprovodi također u području politike
Kako spojiti svetost, politiku i političku moć i zašto je ova kombinacija jedini spas u današnjem sumraku političkog života? Gisbert Kranz, pisac i teolog, parafrazirajući Platona, koji govori o tome da bi istinski filozofi trebali voditi svijet, tu potrebu je opisao na kršćanski način: Sve dok sveci ne postanu kraljevi, ili oni koje nazivamo kraljevima i vladarima zemlje ne postanu svecima, ili na način da se dogodi oboje, neće se zaustaviti nered u političkom životu i općenito u životu čovjeka.
Ovo jedinstvo moći i svetosti bilo je u srednjem vijeku ostvareno u mnogim svetim kraljevima. Tu sretnu okolnost, imati sveca za vladara, više nema nijedna država. Činjenica da su moć i pravo, vladavina i svetost, politika i religija posve razdvojene, danas je postala sasvim normalna. Suvremeni vlastodržac najčešće suzbija religiju ili ju koristi u promidžbene svrhe. Moć i svetost u svijesti modernoga čovjeka, kao posljedica sekularizacije, postali su međusobno suprotstavljeni pojmovi. Otkako je Machiavelli izjavio da se politika nalazi onkraj dobra i zla, proširilo se shvaćanje da moralna i vjerska načela ne smiju imati utjecaja na političke odluke. U ovakvom shvaćanju politike i moći ni kršćani nisu nedužni. Suviše kršćana misli da političko područje pripada zemaljskim stvarima ili je čak demonske prirode. Kao da zaboravljaju da se Božje kraljevstvo treba ostvarivati i u ovome svijetu. Nije li Isus rekao: Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji? Nadalje, prilično je naivno reći kako treba dati caru carevo, a Bogu Božje, a da nismo spremni upustiti se u borbu da se Božje kraljevstvo sprovodi također u području politike. Tako vjernici bježe među četiri zida svoje privatne pobožnosti i umjesto da budu kvasac svijeta prepuštaju državu i politiku bezbožnicima. Točno je da je Isus rekao svojim učenicama da se trebaju zatvoriti u svoju sobu kada mole, ali im je također zapovjedio: Pođite po svem svijetu i navješćujte evanđelje svemu stvorenju!
Na koncu, kao upozorenje o važnosti angažiranja vjernika u politici i kao misao vodilja kroz ovogodišnju kolumnu Politički sveci, neka budu riječi starijeg đavla mlađemu iz istoimene knjige C. S. Lewisa: Ne želimo ljude koji će svoje kršćanstvo preliti u politički život, jer osnivanje pravednog društva za nas bi bila istinska katastrofa.
