S jedne strane to je razumljivo: tajna privlači samo dok je tajna, a nakon što se razotkrije, vidimo da je uglavnom obična i banalna. Ali s druge su strane za moju ravnodušnost krivi moderni zlikovci. Naime, kada ih ulove – a na televiziji ih, za razliku od stvarnoga života, uvijek ulove – oni ne pokazuju nikakvo kajanje. Malo im je krivo što su ih ulovili, ali nije im žao zbog zločina, ma kako bili apsurdni povodi za nj. Ne pokazuju nikakvo kajanje, i ponovno bi učinili sve isto.
To ih čini neuvjerljivim. Jer sva svjedočanstva ljudi koji su bili u zatvoru govore upravo suprotno – kajanje je među zatvorenicima često, možda i tipično. I ne samo zbog toga što su ih ulovili nego stoga jer uviđaju da od počinjene nepravde nema nitko nikakve koristi, a svima je naštetila.
Doduše, još jedno područje našega života zaokupljaju ljudi koji se ne kaju, a pritom mislim na razne medijske slučajeve, kada čitamo o političarima, bankarima, menadžerima ili poslovnim ljudima. Ne mogu se sjetiti nijednoga u zadnje vrijeme koji se pokajao zbog propasti svoje tvrtke ili svoje politike, zbog pronevjere novca ili povjerenja glasača, zbog ratnoga ili financijskoga zločina. Svi osim njega vide da je kriv, a on i dalje uporno tjera vodu na svoj mlin, kao da će laž od silnoga ponavljanja postati istina.
Ali nisam htio govoriti ni o filmskim ni o društvenim zlikovcima. Htio sam govoriti o kajanju.
Istina o grijehu
Život bez kajanja je euforičan. Čovjek koji nikada ne pogriješi – to jest nije svjestan svoje pogreške – srlja slijepo u budućnost jer nije ništa naučio iz prošlosti. On gomila grešku na grešku, ali napreduje s nesmanjenim entuzijazmom, sve dok ne nagomila toliko dugova, neprijatelja ili bezakonja da ga otpor drugih sruši u propast. No ni tada ne smatra da su greške bile njegove, nego katastrofu pripisuje nemaru, greškama ili zloći okoline – ili jednostavno lošoj sreći.
Da bismo se pokajali, za početak, morali bismo uvidjeti da uopće nešto činimo pogrešno. Možda bi kajanje moglo biti pravi stupanj istine o grijehu? – pita hrvatski pisac Ludwig Bauer u posljednjem romanu Šoferi. Odgovor je potvrdan: ne možda, nego zasigurno. Pokajanje je doista istina o grijehu, i što je veće i dublje, veća je i dublja istina. Pokajanje pogrešku priznaje kako bi se bolje od nje ogradilo i kušalo milost oporavka – kaže francuski pisac i mislilac Pascal Bruckner u Tiraniji kajanja – dok se grižnja savjesti drži pogreške iz bolesne potrebe da osjeti bol. Čovjek s grižnjom savjesti grijeh ne okajava, on se njime naslađuje, želi zauvijek ostati prikovan uz njega.
A takav je život, priznat ćete, vrlo sumoran. Ja ga zamišljam kao oblačan dan negdje na obali, dok je more mirno, i sve stoji opustjelo i tiho, bez ikakve radosti.
Tuga ropstva
Grižnju savjesti prigrljujemo i kao društvo, kada štitimo svoje zločince i prikrivamo nepravde, kada tvrdokorno opravdavamo neopravdivo, nadajući se da će gorčina u duši nestati sama od sebe. Grižnja savjesti je poput neke truleži u organizmu, neotklonjivoga turobnog suputnika, nametnika koji isisava životnu radost. „Kreposti izazivaju mir, utjehu, svjetlo, jasnoću, snagu, a požude trud, umor, muku, sljepoću i mlitavost”, kaže Ivan od Križa u Usponu na goru Karmel. Umoran, slijep i mlitav može doista postati čitav narod, a može i čovjek bez kajanja.
Kanadski kantautor Leonard Cohen napisao je mnogo pjesama nadahnutih Biblijom. U jednoj sebe zamišlja kao stanovnika Babilona koji ondje sjedi uz mračnu rijeku, i koji je zaboravio svoju svetu pjesmu. To je očito aluzija na 137. psalam, što se često uglazbljuje i pjeva. U njemu je opisano kako Izraelci tužno sjede uz babilonsku rijeku – glazbala su povješali na vrbe jer su u ropstvu izgubili snagu da pjevaju Gospodinu.
Cohen to ropstvo opisuje kao besciljno i slijepo tumaranje sve dok mu netko nevidljiv ne zasiječe u srce. Pjesnik nato pogleda u svoje srce bezakonika i začuje glas koji mu kaže da to srce uopće nije njegovo te ga udari smrtonosnom snagom – da bi potom pjesnik zapjevao tom neizrečenom nekome. „Nisam imao snage u Babilonu”, kaže jedan stih u toj pjesmi koja uopće nije zagonetna ako se shvati u biblijskom ključu: život bez Boga slabi čovjeka i ne dopušta mu da ima pravedno srce; srećom, Bog može u to srce zahvatiti i oživjeti svako ljudsko biće, koje će potom Stvoritelju uzvratiti svojom pobožnošću.
Živimo u Babilonu
Babilon je velika biblijska tema. Babilon se nalazi i na početku Svetoga pisma i na njegovu kraju. U Knjizi Postanka priča se o babilonskoj kuli – simbolu ljudske oholosti, graditeljskom poduhvatu kojim su ljudi nakanili steći Božju moć, tako da i sami postanu bogovi. Umjesto toga nastala je zbrka i više nitko nikoga nije razumio. U knjizi Otkrivenja, kojom se zaključuje Biblija, opisuje se veliki trgovački grad zvan Babilon kako biva uništen, a Božji narod mora iz njega bježati da ne propadne zajedno s njim.
Doista bi se moglo reći da živimo u Babilonu. Babilon je oko nas kada nas zapanje moć i novac; Babilon je svuda gdje je oholost, gdje ljudi zadiru u prirodne i Božje zakone; Babilon nas zabljesne zabavom i tehnologijom, on stvara ljude u…
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
