Veoma lijepi i pronicljivi opis i analiza Pjesme stvorova svetoga Franje nalazi se u knjizi Jadranke Brnčić, hrvatske teoretičarke i književnice, koji je objavila 2019. u knjizi Ljestve Jakovljeve. Biblijski motivi u književnosti. Brnčić, na temelju vlastitih uvida i navoda uglednih istraživača, pokazuje da je poema veoma pažljivo i pomno sastavljena. U srednjem vijeku simbolika brojeva bila je veoma važna, kao i u Bibliji, te je u ovoj jedinstvenoj pjesmi ostvarena na razne načine – svima pred očima, a opet skrivena jer se otkriva samo najpažljivijim čitateljima.
Četiri elementa i Trojedini Bog
Pjesma ima 33 stiha, što je tradicionalni broj godina u Isusovu životu. Hvale su podijeljene u deset skupina, po dvije u paru, a u središtu su četiri elementa: zrak (vjetar), voda, vatra i zemlja. Riječ je o konceptu koji je razvio grčki filozof Empedoklo u 5. st. pr. Kr., kako bi ujedinio i uskladio dotadašnju potragu drevnih mudraca za prvim počelom svih stvari. Do tada su se predlagala razna počela za temelj svih stvari – pa je tako Tales tvrdio da je sve voda – a Empedoklo ih je izabrao četiri, na temelju opreka toplo/hladno i suho vlažno: vatra je topla i suha, zemlja hladna i suha, zrak je topao i vlažan, a voda vlažna i hladna.
Ne samo da je sve u kozmosu nastalo kao kombinacija tih četiriju tvari nego i čovjek – dok živimo u nama kola krv (voda), dišemo (zrak) i topli smo (vatra), a kad umremo, pretvorimo se u zemlju iz koje smo i potekli. Elementi se spajaju i razdvajaju, smatrao je Empedoklo, zahvaljujući silama Ljubavi i Mržnje koje djeluju svuda u svemiru. Antički liječnik Hipokrat zamislio je da ljudsko zdravlje ovisi također o ravnoteži četiriju tekućina – žute žuči, crne žuči, krvi i flegme – a da bolest nastaje zbog njihove neravnoteže koju liječnik nastoji nanovo uspostaviti. S tom je teorijom povezana i ideja o četiri karaktera, živa i danas, prema kojoj prevladavanje jedne tekućine daje čovjeku psihološka obilježja: potištenoga melankolika, žučljivoga kolerika, staloženoga flegmatika i vedroga sangvinika.
Sklad brojeva
Franjo pjeva kozmičkim elementima, trima koji se nalaze na nebu (Suncu, Mjesecu i zvijezdama) te četirima na zemlji: vatri, vodi, zemlji i zraku. Brojevi tri i četiri veoma su prisutni u Bibliji, upravo s tom simbolikom – tri predstavlja Boga i nebo, a četiri Zemlju; njihov je zbroj sedam, što je sveti broj. Na kraju su pjesme još dva ljudska elementa, što daje ukupno devet pjesničkih tema.
Bog ima tri svojstva – svevišnji, svemoguć i dobar; daju mu se tri dara – hvala, slava i čast; potiče tri ponašanja – blagoslivljanje, zahvaljivanje i služenje. Simboliku brojeva Franjo čuva i dok opisuje te elemente, pa nebeski imaju po tri svojstva – Sunce je veliko, sjajno i nalik na Boga – a Mjesec i zvijezde su svijetli, dragocjeni i lijepi. Zemaljska počela imaju po četiri svojstva: vjetar tjera zrak i oblake, daje vedrinu i svako vrijeme; voda je korisna, ponizna, dragocjena i čista; zemlja daje hranu, plodove, cvijeće i bilje; oganj je lijep, razigran (u hrvatskom prijevodu ugodan), snažan i jak. Takva brojčana simbolika ne utječe na doživljaj ljepote pjesme, kako kaže Jadranka Brnčić, ni na njezino tumačenje, ali otkriva da se savršenstvo svijeta zrcali u numeričkom savršenstvu stihova – primjerice, u tome da ima devet posvojnih pridjeva „moj” i „tvoj”, prema devet tema spjeva.
Zaborav zraka
Simboliku Franjinih elemenata Jadranka Brnčić tumači ovako: svaki od tih elemenata, ako mu se čovjek pasivno predaje, može donijeti uništenje – voda potapa, vjetar raznosi, vatra pali, zemlja ne daje plodove, sunce prži. „Franjin himan životu”, nastavlja ona, „proročko je slavljenje intimne budućnosti: zemlja, vatra, voda, zrak simboliziraju tamne energije koje nas nastanjuju te, ukoliko ih pripitomimo poput vuka iz Gubbija, bivaju preobražene iz neprijateljstva u bratstvo, iz destruktivne u kreativnu zbilju. Onoga tko im se predaje aktivno, kozmički elementi obuhvaćaju svojom stvaralačkom energijom: voda utažuje žeđ i čisti, vjetar blaži, oganj čisti, zemlja uzdržava i hrani, sunce osvjetljuje…”
Čovjek civilizacije i urbaniteta zaboravlja na prirodne elemente od kojih je stvoren, s njima se suočava tek ponekad i ograničeno, prilikom ljetnoga odmora ili kakve nepogode. Zaboravu zraka posvetila je, pak, knjigu belgijska lingvistkinja i filozofkinja Luce Irigaray. Zrak je, kaže ona, jedini medij u kojemu čovjek može opstati, jer ne može živjeti ni u vodi ni u vatri. Zrak je medij koji propušta i prenosi svjetlost, glas i tišinu, stalan, dostupan, prisutan. On postoji prije svih tvari što grade život, istovremeno pokretan i nepokretan, trajan i protočan – konstituira svijet, a nikada nije završen.
Luce Irigaray postavlja zrak nasuprot Logosu: dok je Logos stvorio svijet prema svojoj slici, da bude logičan i čvrst, zrak izmiče razumu. On je nevidljiv, a sveprisutan; daje život, a ne primjećujemo ga; zrak podrazumijeva bivanje, stapanje, izmicanje, neomeđivost, protočnost – pa stoga nije čudno da je baš zrak, to jest dah, oličenje Duha koji puše kamo god želi, kako stoji u evanđelju.
Bog je svjetlost
Zemlja je ono od čega smo, od nje smo nastali i u nju ćemo se vratiti, ona će se na koncu vremena zaklopiti poput knjige. Voda je velika i trajna biblijska tema: vode su prisutne u stvaranju, vode su optjecale Eden, Bog je izbavio Nou od voda potopa, Izabrani narod prešao je vode Crvenoga mora i Jordana na putu u Obećanu zemlju, voda krštenja čini nas članovima Crkve i pere grijehe. Sunce i svjetlost, kako kaže Jadranka Brnčić, temeljni su simboli srednjovjekovne mistike, povezani s onim što je napisano u 1. Ivanovoj poslanici: „Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve! Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima.”
Logos nam, kako kaže Irigaray, omogućuje da promišljamo tjelesni, duševni i duhovni svijet, on omogućava okupljanje i organizaciju života i bivanja. Zrak je, međutim, nešto drugo: rak je dio čovjeka, esencija njegova postojanja; čovjek njime ne može ovladati. Ljudsko biće je rođeno u zraku, u njemu živi i umire, govori u njemu, želi ga – i baš ga zbog toga ne može promišljati. Čovjek pokorava zemlju, pokorava čak i vodu, ali zrak ne može. Paradoksalno, baš zato što se nudi u izobilju posvuda, čovjek zaboravlja zrak.
Nažalost, svi su ti divni stvorovi o kojima pjeva Franjo nagrđeni. Čovjek ih je iskoristio i odbacio, zaprljao i iscrpio. Ratovi za vodu naslijedit će ratove za zemlju, ljudi piju okuženu vodu i udišu zagađen zrak, pa čak i sunce smrtonosno zrači. Ivan Pavao II. u enciklici Solicitudo rei socialis upozorava da je „potrebno voditi računa o naravi svakoga bića, o njegovoj uzajamnoj povezanosti u uređenom sustavu kao što je kozmos”, a papa Franjo u enciklici Laudato si naglašava da je svemir zajednički dom svih bića.
Proročki san
Franjo je dobio poziv da popravi Božji dom što se ruši. Čini se da se sada urušava i naš kozmički dom – u strahu zbog klimatskih promjena i podizanja razine mora, doista među nama vlada „strah od huke valova”, kako je to prorekao Isus. „Franjo je oslijepio na zemaljske i zadobio nebeske oči”, kaže Jadranka Brnčić, referirajući na to da je veliki svetac Pjesmu stvorova spjevao na samom kraju života, pritisnut brigama i lošim zdravljem; fizičku sljepoću nadoknadilo je nebesko viđenje. Na taj je način, kaže Brnčić, vjetar, zemlju, vodu i sunce vidio „pogledom novog stvorenja, pogledom praštanja koji nadilazi razdor i omogućuje budućnost”. Franjo, zaključuje ona, hvali stvorenja koja sanja, dok mu ona u tom snu otkrivaju svoje najdublje biće; a san ne može nigdje biti istinitiji nego u poeziji.
