Isusov susret s grešnicom u kući Šimuna farizeja jedno je od onih evanđeoskih ulomaka koji čitatelja ne ostavljaju ravnodušnim jer ga pozivaju gledati „drugoga” i „drukčijega” pogledom ljubavi, a ne pogledom osude. Iznova je riječ o pogledu kojim Bog na poseban način ponire u srce marginaliziranih i odbačenih, u očima ovoga svijeta prezrenih i zaboravljenih, tj. onih koje Sveto pismo naziva „Božjim siromasima”.
Šimunov pogled osude
U uvodu: „Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe k stolu” (Lk 7,36) potrebno je uočiti tri interpretativno važne značajke: dvostruko ponavljanje imenice „farizej” kojim Luka naglašava društveni položaj i identitet domaćina kojega karakteriziraju revnost za svetošću i rigorozno opsluživanje Zakona, izraz oikos koji osim kuće može označavati i mjesto okupljanja prve kršćanske zajednice te kontekst blagovanja. Za vrijeme objeda dogodilo se nešto neočekivano: „Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.” (Lk 6,37-38). Izraz „žena grešnica” u ovom kontekstu označava ženu lakih običaja koja živi na margini društva. Žena kojoj Luka ne navodi ime jedina je koja u ovom susretu ne izgovara ni jednu jedinu riječ. Ne govori, ali čini. Kako razumjeti ženine geste od kojih su neke, primjerice raspuštanje kose bile skandalozne. Naime, za neke rabinske škole takva gesta bila je dovoljan razlog za traženje razvoda ili za opravdanje drugih kazni. Dodirnuti rabina, poljubiti ga i pomazati uljem bilo je sramotno i sablažnjivo. No pogledajmo o kakvim je gestama doista riječ. U opisu ženinih gesta Luka, začuđujuće, čak sedam puta upotrebljava imenicu „noge”. Egzegeti nisu suglasni oko značenja tih čina. Neki u njima vide znak boli i kajanja. Za druge je riječ o gestama poniznosti ili zahvalnosti i časti koje mu žena iskazuje za primljenu milost, a pojedini se zaustavljaju na senzualnom aspektu. Crkveni oci u Isusovim nogama prepoznaju najmanje i najslabije članove zajednice koje treba voljeti jednako kao i ostale udove. Massimo Grilli ženine geste tumači u svjetlu ljubavi. Žena grešnica prema Isusu osjeća iskrenu zahvalnost i poštovanje te svoju privrženost, naklonost i ljubav izražava dubokim i značajnim gestama. Nasuprot neočekivanom dolasku i neuobičajenom ponašanju žene grešnice Isusov domaćin osjeća nelagodu te pomisli: „Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.” (Lk 7,39). Farizej s jedne strane želi ispričati Isusa koji ne zna tko je ona žena, a s druge strane, upravo ta činjenica postat će razlog njegove osude. Šimunova nelagoda nije uzrokovana toliko ženinim ponašanjem koliko nedostatkom Isusove reakcije. Isus ne može biti prorok, inače bi znao tko je i kakva je ta žena, stoga ne bi dopustio da ga onečisti svojim dodirom. Pred spontanom i iskrenom ljubavlju žene grešnice pravedni farizej donosi svoj sud koji proizlazi iz krutoga izvršavanja Zakona i uvjerenja u osobnu pravednost.
Poziv na promjenu pogleda
Tajanstvena šutnja u kojoj su govorile ženine geste i farizejeve misli biva prekinuta Isusovim pozivom: „Šimune, imam ti nešto reći.” (Lk 7,40). Isus pripovijeda prispodobu: „Neki vjerovnik ima dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?” (Lk 7,41-42). U toj prispodobi otkrivamo činjenicu da je svaki čovjek pred Bogom dužnik, žena grešnica jednako kao i Šimun pravednik. No za razliku od Šimuna koji misli vratiti dug svojom pravednošću i čija je religioznost u stvarnosti religioznost zamjene, žena grešnica ne traži i ne nastoji vratiti dug svojom pravednošću jer je nema. Život nije dug koji smo primorani vratiti, nego dar koji smo pozvani primiti i u ljubavi darovati. Stoga Isus poziva Šimuna na promjenu vlastitoga pogleda i na shvaćanje ženina pravoga identiteta, jer o njegovu načinu promatranja žene ovisi i način na koji će gledati Isusa. Okrenut prema ženi Isus se iznova obraća Šimunu. Pitanjem: „Vidiš li ovu ženu?” Isus ga poziva na promjenu pogleda i na zauzimanje njegova kuta gledanja. U Šimunovim očima žena je grešnica, no Isus ga sada poziva da ju prepozna i prihvati kao primjer svojega djelovanja: „Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza.” (Lk 7,44-46). Za razliku od Šimuna, žena je učinila mnogo više od srdačnosti i gostoljubivosti. Naprotiv, pokazala je svoju zahvalnost i ljubav na autentičan način, čineći daleko više od onoga što se od domaćina očekivalo. „Zbog toga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta malo ljubi” (Lk 7,47) posljednje su Isusove riječi upućene Šimunu u kojima uočavamo suprotnost s prispodobom u kojoj je ljubav bila posljedica, a ne uzrok oproštenja. U uzročnoj („jer”) i deklarativnoj („i zato”) sintaktičkoj funkciji grčkoga veznika hoti krije se pragmatička snaga izvješća koji povezuje oprost i ljubav u fascinantnu simbiozu. Iz osobnoga iskustva znamo da su oprost i ljubav nedjeljivi: nitko ne zna oprostiti ako nije doživio ljubav, ali znamo i da samo ljubav otkupljuje mnoštvo grijeha.
Isusov pogled ljubavi
Pogledom ljubavi Isus proniče srce žene grešnice i u snazi svoje spasenjske riječi: „Vjera te tvoja spasila, idi u miru!” (Lk 7,50) vraća joj puninu njezina tjelesnoga i duhovnoga integriteta uvodeći ju u zajednicu spašenih. Njezina vjera očitovala se u odvažnoj ljubavi sposobnoj ići s onu stranu mišljenja i osuda. U susretu s Isusom nije javno ispovjedila svoje grijehe, nije ga molila oproštenje, nije prebacivala odgovornost na druge… nego je jednostavno ljubila. Njezina ljubav najveća je i najautentičnija ispovijest vjere. Njezina sloboda, hrabrost i geste potvrda su njezina potpunoga povjerenja u Isusa. Veći broj redaka posvećen Isusovu dijalogu sa Šimunom i njegovo središnje mjesto unutar izvješća nedvojbeno upućuje na promjenu perspektive. Problem nije Isus ni žena. Problem je pogled kojim Šimun promatra Isusa i ženu i u kojemu donosi sud o Božjem djelovanju. U poteškoći farizeja Šimuna, da u Isusovu djelovanju prepozna Božji pogled ljubavi, a u ženi grešnici autentični model djelovanja, zrcali se problem predrasuda, osuda i neprihvaćanja drugoga i drukčijega. Tko, poput Šimuna, ostaje čvrsto vezan za zakon i tko je izgubio iz vida primat ljubavi i milosti s lakoćom procesuira i osuđuje grešnika zaboravljajući da je i njemu samome bilo oprošteno, te da je svaki čovjek dužnik pred Bogom. U Isusovu susretu sa ženom grešnicom i farizejom Šimunom Luka predstavlja dva različita kuta gledanja i dva suprotna načina djelovanja, pozivajući nas da na njihovu raskrižju odlučimo hoćemo li zauzeti pogled osude i krenuti putem „pravednosti” ili pogled ljubavi i krenuti putem praštanja. Za razliku od Šimunova „pravednoga” djelovanja i pogleda osude u Isusovu susretu s grešnicom, Luka nam objavljuje Božji pogled ljubavi koji dovodi do opraštanja i prihvaćanja drugoga i drukčijega, tj. do rađanja novoga života. Slijedeći Isusov primjer, posebice u ovoj Godini nade, pozvani smo drugoga i drukčijega promatrati pogledom ljubavi koji prašta, prihvaća i daruje život.
