Uz brata Bernarda, Petar Katanski najstariji je sljedbenik Franje Asiškog. Njegov datum rođenja nije poznat, no vjerojatno je bio Franjin vršnjak. Studirao je i postao pravnik, a pripadao je plemićkoj obitelji Cattani iz Asiza. Prema Ogledalu savršenosti bio je kanonik asiške katedrale sv. Rufina. Međutim, čini se da taj podatak nije baš utemeljen jer se njegovo ime nigdje ne spominje u bogatoj građi arhive katedrale u Asizu. Potaknut primjerom brata Bernarda Kvintavalskog, također plemića iz Asiza i prvoga Franjina sljedbenika, podijelio je sav svoj imetak siromasima i pridružio se Franji Asiškom.
Prema nekim izvorima obukao je odijelo asiških pokornika 16. travnja 1208., istoga dana, a samo nekoliko sati nakon brata Bernarda. Tjedan dana kasnije trojici braće pridružio se i Egidije, ratar iz Asiza. Upravo se Franjo na poticaj Petra Katanskog odlučio tražiti savjet od Gospodina kada se utekao trostrukom otvaranju evanđelja u crkvi sv. Nikole u Asizu. Prva braća živjela su zajedno u jednoj kolibi koju su napravili uz crkvu Porcijunkulu u asiškom polju. Hodali su Asizom propovijedajući pokajanje i obraćenje, a sljedećih godina pridružili su im se i drugi ljudi. Tako je počela povijest Reda Manje braće.
Brat Petar je također bio među dvanaestoricom braće koji su 1209. otišli u Rim s Franjom Asiškim kako bi dobili usmeno odobrenje svoga Pravila od pape Inocenta III. Spominje se da je 1219. godine otišao s Franjom na istok u Siriju, Svetu Zemlju i Egipat. Čini se da je bio s Franjom 1219. – 1220. u Damietti gdje se Franjo susreo sa sultanom i propovijedao pred njim, dok drugi izvori, međutim, spominju brata Iluminata iz Arce kao suputnika. Nakon što je na istok stigao još jedan brat koji je Franju obavijestio o značajnim problemima koji su se pojavili u njegovoj domovini, shvaćajući težinu situacije, braća Ilija, Petar, Cezarije iz Speyera i druga braća zajedno s Franjom vratili su se u Italiju.
Čini se da nije slučajno što je Franjo sa sobom vodio na put Petra Katanskog i Iliju. Budući da je Red bio suočen s institucionalnom krizom, pratila su ga dvojica fratara koji su u tom trenutku mogli dati značajan doprinos, toliki da su oni bili zapravo ti koji će nakon Franjine ostavke voditi sam Red. Tako je ujesen 1220., vrativši se dakle u Italiju, na rujanskom kapitulu u Porcijunkuli, Franjo definitivno prenio vodstvo Franjevačkoga reda u ruke Petra Katanskog odrekavši se sam uprave Reda. Franjo se odrekao upravljanja zbog mnogih tjelesnih slabosti koje je imao i jer se htio pokoravati drugima.
Iz svoje poniznosti i zato što je živio sveto kao Franjo, Petar Katanski nije nikada uzeo naslov generala nego samo njegova vikara, iako ga je Franjo, dok mu je pisao, nazivao generalnim ministrom. Tako je po Franji Petar postao prvi generalni ministar Reda. Međutim, na službenom popisu Petar Katanski se ne računa kao generalni ministar, jer brojanje počinje tek nakon Franjine smrti. S druge strane, činjenica je da je de facto Franjo upravljao Redom sve do smrti, stoga i kasniji hagiografi Petru dodjeljuju titulu vikara.
Preuzevši službu i vidjevši da nije u stanju zadovoljiti potrebe tolike braće, ali i siromaha, koji su dolazili u taj prvi mali samostan u Porcijunkulu, a milostinja nije dotjecala, tražio je od Franje da mu dopusti da zadrži imovinu pristiglih novaka, koji su došli u Red, za potrebe samostana. Franjo mu je odgovorio: „Daleko bila od nas ovakva ljubav, predragi brate, da se mi zbog bilo kojega čovjeka ogriješimo o Pravilo.” A ovaj će: „Što dakle da učinim?” On mu reče: „Oplijeni Djevičin oltar i digni različite ukrase, kad drugačije ne možeš izići u susret potrebnicima. Vjeruj mi, bit će joj milije da se evanđelje njezina Sina opslužuje i da joj se oplijeni oltar nego da joj oltar bude opremljen, a Sin prezren. Gospodin će poslati onoga tko će Majci vratiti ono što nam je posudila” (2 Čel 67).
Petar je umro samo nekoliko mjeseci nakon tih dana, 10. ožujka 1221. Tako je Petar upravljao Redom oko godinu dana, s mnogo poštovanja, ljubaznosti, poniznosti i strpljivosti. Umro je svetom smrću, na glasu svetosti, u samostanu u Porcijunkuli, a tijelo mu je pokopano kraj kapelice toga samostana. Njegov nadgrobni spomenik umetnut je kasnije u vanjski južni zid crkve, a natpis je još čitljiv. Legenda kaže da su se nakon njegove smrti dogodila mnoga čudesa koja je činio prema onima koji su pohodili njegovo tijelo ili se preporučili njegovu zagovoru, te su njegova čudesa privukla mnoge hodočasnike u Porcijunkulu. Međutim, Petar Katanski nikada nije proglašen svetim.
