Komunikacija je temelj izgradnje svakog odnosa, a prakticiranje dobrih navika koje nam pomažu u boljem komuniciranju može itekako poboljšati naše odnose s drugima. U nastavku donosimo pet savjeta koji mogu pomoći na tom putu.
Naučimo slušati. Vrlo često se dogodi da ne slušamo dovoljno svoga sugovornika, bilo zato što lako skrećemo s teme razgovora ili zato što i sami volimo više govoriti. Kada razgovaramo, mi zapravo kontroliramo situaciju i u središtu smo pozornosti. Ali se ponekada dogodi da nam tema razgovora nije zanimljiva te zbog toga ne znamo slušati govornika koji nam upućuje riječ.
Obično u ovakvim situacijama slušamo ne zato da bismo mogli razumjeti, nego kako bismo smislili odgovor i povratnu informaciju. Slušanje i obraćanje pažnje na nekoga zahtijeva veliki napor, ali je od velike važnosti ako želimo s nekim voditi pravi razgovor.
Priznajmo svoje neznanje. Nađemo se i u situaciji kada razgovaramo s nekim tko je svjestan da je naporan, ali i dalje ustraje. Ipak, važno je shvatiti kako postoji mnogo stvari koje ne znamo te da svaki razgovor započnemo sa sviješću kako uvijek možemo nešto naučiti.
Iskreno slušanje zahtijeva da ponekad ostavimo sa strane svoje mišljenje i budemo otvoreni prema onome što nam druga osoba ima za reći. Svi smo stručnjaci za nešto, a svaka osoba koju sretnemo možda zna nešto što mi ne znamo. Stoga je svaki razgovor autentična prilika za učenje.
Trebamo se predstaviti drugim osobama i biti prisutni u trenutku. Tijekom komuniciranja, važno je usredotočiti se na sadašnji trenutak. Nije dovoljno samo odložiti mobitel, skrenuti pogled s računala i slično. Moramo biti sasvim pozorni, te mentalno i emocionalno prisutni kako bi osoba s kojom razgovaramo osjetila da je poštujemo i cijenimo.
Često nam misli odlutaju na druga mjesta dok nekoga slušamo. Uspijemo ga slušati nekoliko minuta, a onda počnemo razmišljati o drugim stvarima. Ako nas razgovor zaista ne zanima, onda ga je bolje prekinuti nego biti napola uključen u njega.
Nemojmo govoriti sve iz osobnoga iskustva. Slušajući nekoga možemo doći u iskušenje da ono što nam govori usporedimo s vlastitim iskustvom, ali činjenica je da je svako iskustvo jedinstveno. Osobu tijekom razgovora najprije treba do kraja poslušati prije nego joj pokušamo dati savjet.
Čak i ako smo iskusili nešto slično, u počeku neće biti korisno opisivati vlastito iskustvo jer razgovor treba biti posvećen osobi koja nam govori o svome problemu, a ne da mi budemo u središtu pozornosti. Ne bismo nikako smjeli koristiti tuđe poteškoće kao priliku za prebacivanje fokusa na vlastite patnje i napore da ih prevladamo. A ako osoba od nas želi savjet, onda će ga vjerojatno i zatražiti.
Izbjegavajmo ponavljanja i stojmo iza onoga što kažemo. Ako nešto previše ponavljamo, dosadit ćemo ljudima koji nas slušaju. Ako imamo ideju koju želimo realizirati, ne bismo trebali neprestano i bez potrebe je izlagati ponovno i ponovno.
Moramo biti krajnje jasni prilikom svoga izražavanja. Ljude ne zanimaju detalji koji im u tome ne pomažu. Davanje previše informacija često je i opasno osobito kada govorimo o svom poslu ili o svojoj djeci. Ljude, zapravo, ne zanima svaki detalj ili svaka fotografija koju imamo. Njih zanima kakvi smo i što imamo zajedničko s njima.
Ukratko, dobra međuljudska komunikacija u kontekstu svakodnevnoga razgovora zahtijeva od nas da se više fokusiramo na sugovornika umjesto na sebe dajući mu nepodijeljenu pažnju i pokušavajući s njim suosjećati, razumjeti ga, a pritom biti otvoreni za učenje novih stvari. Trebamo odložiti svoj ego i mobitel sa strane kako bismo ostavili mjesta za drugu osobu u našemu srcu i umu. Tek će tada ono što govorimo biti zaista relevantno i tek tada možemo reći da smo uspostavili pravu komunikaciju koja će učvrstiti naše međuljudske odnose.