Ponedjeljak, 16. listopada, 18.18 sati: bijeli dim nakon osmog pokušaja izbora u drugoj konklavi u godini triju papa, 1978. Habemus papam – Carolum Wojtyla, iznenađenom mnoštvu objavljuje kardinal protođakon Felici iz srednje lođe u crkvi sv. Petra. Koji je sebi dao ime Ivan Pavao II, dodaje kardinal. Uljudan pljesak za stranca. Iskra je prsnula tek nakon sekunde iznenađenja, prije svega nakon improviziranog govora na pristojnom talijanskom. Novi papa govori o svom strahu od nove visoke službe koju prihvaća u poslušnosti prema Bogu. I ako se ne budem mogao dobro izraziti na vašem – na našem talijanskom, vi ćete me ispraviti. Pljesak vodi u oduševljenje. Magičan trenutak pun emocija, objavile su vatikanske novine L’Osservatore Romano sljedećega dana.
Prošlo je 25 godina otkad se prvi netalijan nakon 455 godina popeo na Petrovu stolicu. Od zakletvenog apela njegova nastupnog govora: Ne bojte se. Otvorite širom vrata Kristu. Otvorite granice država, gospodarske i političke sustave za njegovu spasenjsku snagu. Je li to bio slučaj ili sudbina da je 111 kardinala biralo jednoga autsajdera, 58-godišnjeg kardinala iz Krakova. U svakom slučaju, trebao bi ovaj dinamični klerik poliglot, nakon proboja Koncila i oluja pokoncilskog vremena, voditi Crkvu u mirne vode. Činilo se da je njegova sposobnost organiziranja, njegovo medijsko iskustvo, njegova sposobnost u pregovaranju s vlastodršcima, njegovo robusno zdravlje dobra pretpostavka za vođenje Kurije i predvođenje Crkve – u otvoreni svijet.
Već i sam program pontifikata, koji je novi papa iznio na koncu konklave, sadržavao je bitne elemente vremena njegove službe: vjernost Koncilu s posebnim osvrtom na širenje vjere i na ekumenu, organiziranje Crkve i disciplina. Blago vjere mora ostati nedirnuto, unutarnje jedinstvo Crkve sačuvano, liturgijske norme poštovane i unaprijeđena kolegijalnost, npr. biskupskim sinodama. K tomu bi Crkva trebala dati svoj doprinos miru, napretku i pravednosti među narodima. Moramo svim sredstvima težiti tome da se dokinu svi oblici nepravde koji se danas pojavljuju, tako da svi ljudi mogu provoditi život vrijedan čovjeka.
Ovaj program već 25 godina provodi Ivan Pavao II. spektakularnim inicijativama i neuobičajenim potezima, velikim liturgijskim svečanostima i tihom molitvom, javnim nastupima, porukama i diplomacijom. Pod vodstvom pape Poljaka papinstvo je dostiglo poštovanje i priznanje kao nikad ranije u svojoj povijesti. Dosad je Ivan Pavao II. napisao 14 enciklika i sazvao 15 biskupskih sinoda, održao 1.000 generalnih audijencija, primio 890 državnih poglavara i predsjednika vlada i proglasio oko 1.800 svetaca ili blaženika. Kao prvi papa posjetio je židovsku sinagogu.
Ivan Pavao II. dosljedno propagira poruku o čovjeku i njegovim pravima, ali isto tako zahtijeva pravo na život protiv pobačaja i eutanazije. Energično zahtijeva poštivanje etičkih normi, kao i zaštitu obitelji i braka. Nakon velikog priznanja za angažiranje u rješenju problema oko Iraka stigla ga je oštra kritika zbog vatikanskog odbijanja homobraka.
Od početka svoje papinske službe Ivan Pavao II. je imao viziju da Crkvu uvede u treće tisućljeće. On je i postigao ovaj cilj, koji se zbog čestih bolesti ponekad činio nedostižnim. Sveta godina 2000. bila je mamutski događaj, s 30 milijuna hodočasnika u Rimu. Srebrni jubilej pontifikata nikako ne treba biti stanka za Papu. Više se ne spominju ranije spekulacije o povlačenju u jedan poljski samostan. Umjesto toga govori se o više putovanja u 2004: na susret s mladima u Švicarskoj i Austriji, na svjetski euharistijski kongres u Meksiku. Ipak, zbog vjersko-političke konstelacije, on vjerojatno neće ostvariti svoju najveću želju: putovanje u Moskvu.
(Priredio: fra Ladislav Fišić, 2003.)