Drugoga utorka u veljači diljem svijeta se obilježava Dan sigurnijega interneta. Cilj ove inicijative je promicanje sigurnijega i odgovornijega korištenja moderne tehnologije i mobilnih uređaja, kako među djecom i mladima tako i među odraslima. Danas se ovo odgovorno korištenje mobilnih uređaja prvenstveno odnosi na umjerenost jer ekrani kod ljudi znaju stvoriti ozbiljne ovisnosti. Znamo za aplikacije koje mjere vrijeme provedeno na mobitelu, čak ih mnogi imaju instalirane, ali bez velike učinkovitosti jer kako god obrnemo ili okrenemo, ako i uspijemo na kraju tjedna biti pola sata manje na mobitelu nego što smo bili prošloga, ispada da smo opet svaki dan proveli po nekoliko sati na svom pametnom ljubimcu. Što to ili tko to dobije toliko našega vremena koliko obožavani mobitel? Postali smo ovisni o sadržaju koji nam nudi i to je oblik zabave koji nam je nadohvat ruke u svakom trenutku i na svakom mjestu. I moglo bi ih dosta reći pa što u tome ima loše?.Nominalno i nema ništa loše, ali ovisnost kao i svaka druga nosi svoje posljedice. Neću u ovom tekstu ulaziti u temu toga što nam sve sadržaj na internetu nudi, od korisnih znanja do notornih gluposti i kako dosta korisnika često nije dovoljno zrelo da ocijeni što mu koristi, a što šteti. To je tema za sebe o kojoj se može napisati knjiga i koja podsjeća na važnost dana kao što je Dan sigurnijega interneta. Pozabavit ću se mislima našega domaćeg autora, profesora Tomislava Ivančića koje je on zapisao na temu ovisnosti i pokušat ću ih prevesti na ovu galopirajuću ovisnost u modernom društvu.
Neodgovornost prema samom sebi
Profesor i svećenik Tomislav Ivančić utemeljitelj je hagioterapije, metode za ozdravljenje čovjekove duhovne dimenzije, odnosno duše. Ovisnost je strašna bolest duše i profesor se u svom radu trudio pomoći svakom čovjeku koji se borio s ovim ljutim neprijateljem slobode. On kaže da biti dobar i cjelovit čovjek znači biti čovjek koji ima osjećaj odgovornosti prema vlastitoj egzistenciji. Ima li osoba koja većinu dana provede na mobitelu, pohranjujući u sebi neselektivno raznorazne sadržaje, razvijen osjećaj odgovornosti prema provođenju vlastitoga vremena? Teško. Ovaj je porok neodgovornost prema samom sebi jer zlo polako slabi našu volju da se odupremo i tako naša snaga opada. Svaki ovisnik ima jako malu duhovnu snagu, ma koliko god on mislio da to nije tako, to je tako. Profesor Ivančić objašnjava, savjest je znanje o čovjekovoj zadaći. Svatko ima vlastitu zadaću i one su različite, širokoga spektra, variraju od osobe do osobe, ali vrlo rijetko su vezane uz dugotrajno provođenje vremena na mobitelu. Savjest može biti bolesna, ona tada ne daje znanje o čovjekovim pra-temeljima i smislu, nego se nameće bez obzira, slijedeći sitne interese. Moguće je da čovjek ima zdravu savjest, ali da on njezin glas uporno zanemaruje. To je ono kad znamo da je loše što smo dugo na internetu ili dokasno igramo igricu, ali svejedno ustrajemo jer je naša volja lagano oslabila, i nažalost postaje sve slabija. Dok mi nastavljamo skrolati, u nama raste – a da toga nismo ni svjesni – egzistencijalna krivnja. Mi napuštamo red koji je Bog stavio u svijet i plan koji je Stvoritelj utisnuo u svako biće. Postajemo nesposobni realizirati svoje biće.
Postizanje smisla
Ovisnik je frustriran u postizanju smisla, on ne može izmisliti smisao koji bi ga smirio, ali kako kaže profesor, smisao čovjeka privlači, zove i traži. Svatko treba smisao i tko ga pronađe može izdržati najveće kušnje i izići iz ovisnosti. Taj smisao za svakoga je čovjeka poseban, svatko od nas na ovom svijetu ima svoje poslanje i nitko ga ne može zamijeniti. Svaki čovjek je original, neponovljiv, s osobnom zadaćom i šansom. Odgovoriti na smisao znači biti odgovoran. Kada se čovjek ponaša neodgovorno, u njemu se stvara osjećaj krivnje, a iz krivnje se razvije strah koji uvijek pokušavamo potisnuti prepuštajući se još više svojoj ovisnosti, bio to mobitel, alkohol, droga, kocka ili nešto peto.
Iako smisao svijeta postoji u svemu što je dragi Bog stvorio, mi kao ljudi taj smisao možemo priznati, a možemo ga i nijekati. Generalno ljudi više naginju priznanju smislenosti svijeta, iako svatko od nas osobno zauzima stav o smislu i često to zna biti uvjetovano odgojem i ovisno o tome koliko je u osobi razvijeno povjerenje dok je bila dijete. Osobe koje su zauzele stav da ništa nema smisla, vrlo su često ovisnici jer njima i njihovo vlastito dobro ne predstavlja ništa posebno jer, kako one misle, ionako ništa nema smisla. Rješenje za ovisnost i vraćanje slobode čovjeku krije se u našoj duhovnoj dimenziji, zato što je bit duha sloboda, kako kaže Hegel. Mučenici su nadvladali najveći strah koji čovjek ima, a to je strah od smrti, jer je njihova duhovna dimenzija prevladala njihovu tjelesnu i psihičku dimenziju. Ako čovjek dovoljno osnaži svoju duhovnu dimenziju, on je u stanju dati svoj život za ono što je istina, a kako li tek onda ne bi bio u stanju odreći se neke ovisnosti koja mu oduzima slobodu.
Bol duše
Ovisnosti i grijeh ne pogađaju samo slabe ljude i mlake vjernike. S grijehom i neslobodom borio se i sam sveti Pavao kada je rekao činim ono što mrzim, a ne ono što bih htio. Grijeh je uzeo vlast nad čovjekovim tijelom i psihom, ali nije nad duhom koji želi činiti dobro, ali ne može jer su tijelo i psiha jači. Čovjek potpuno gubi slobodu kad pristane da mu duh robuje nagonima. Spoznaja i htijenje tvore jedinstvo koji su temelj čovjekove duše. Ako se suprotstave spoznaja i htijenje, to uzrokuje duboke boli u dnu same duše. Duša nas boli kad smo spoznali da nešto nije dobro, ali naša htijenja čine da radimo upravo to. Takva bol baca čovjeka u besciljnost, oduzima mu smisao i potpuno paralizira njegove sposobnosti. Kada um pokazuje jasnu spoznaju dobra, a mi vršimo ono suprotno što nam volja u svom htijenju nalaže, mi činimo grijeh. Grijeh je suprotstavljanje spoznaje i volje. Kada se unatoč spoznaji odlučimo za zlo, u nama se otvara ponor boli koji priječi put smislu. Ivančić slikovito kaže da se čovjeku nad tim ponorom sledi duša. Grijeh stvara bol koja je najgora, bol duše.
Naš jedini most preko ponora boli je Isus Krist koji u sakramentu ispovijedi pruža ruku i privlači nas na drugu stranu smisla i slobode. Nema efikasnijega načina za jačanje duhovne dimenzije od redovne ispovijedi i barem jednotjedne svete pričesti. Mi živimo cjelovito kad se odlučujemo za ono što smo spoznali kao dobro i kada idemo to ostvariti. Ako je u našem životu Bog prisutan, mi smo slobodni. Ako je on sporedan, a primat imaju bilo mobitel, bilo alkohol ili droga, mi smo robovi.
Ljubav, vrijeme i pažnja
Ne dajmo djeci mobitele jer nam je tako lakše. Gore je navedeno da je za percepciju smislenosti u životu jako važan osjećaj povjerenja koji stječemo tijekom djetinjstva. Mobitel to ne može pružiti djetetu. Ako dijete rano stekne ovisnost, umjesto osjećaja povjerenja, koje su mu šanse da kasnije u životu bez problema pronađe vlastiti smisao? Djeca trebaju ljubav, vrijeme i pažnju, a to je isto ono što trebaju i odrasli. Razmislimo koliko vremena dnevno provedemo na mobitelu i računalu, a koliko s našim bližnjima te ima li u tom sadržaju koji gledamo nešto što slabi naš moral i ne čini nas nimalo boljima. Je li naše korištenje moderne tehnologije u mjeri zdrave zabave i razonode ili je to ipak preraslo u okupaciju koja proguta dobar dio našega dana koji smo mogli iskoristiti za nešto smislenije i korisnije, nešto što nas čini bliže cilju da ostvarimo naše poslanje na zemlji? Ne dangubimo na mobitelu, već molimo žarko da uvidimo svoje poslanje i onda mu se posvetimo. Moglo bi se dogoditi da postanemo jako radosni!
