Početna stranica » Ono za što se umire, to ne odumire

Ono za što se umire, to ne odumire

144 pregleda

Vodila me ljubav prema Kristu, Crkvi i čovjeku, a posebno prema povjerenoj mi Vrhbosanskoj nadbiskupiji i svom hrvatskom narodu i prema svakom čovjeku. Ono što se voli za to se žrtvuje

Vinko Puljić rođen je 8. rujna 1945. u mjestu Priječani pored Banje Luke. Teološki studij završio je u Đakovu, gdje je za svećenika Banjolučke biskupije zaređen 29. lipnja 1970. Najprije je tri godine službovao kao kapelan u Banjoj Luci, a potom nekoliko mjeseci kao župnik u župi Sasina kod Sanskog Mosta. Nakon toga imenovan je župnikom u župi Ravska kod Ljubije, gdje ostaje pet godina. U ljeto 1978. preuzima službu duhovnika u Nadbiskupskom sjemeništu „Zmajević” u Zadru. Devet godina ostaje na toj službi, a potom je župnik u Bosanskoj Gradišci.

Godine 1990. imenovan je vicerektorom Vrhbosanske katoličke bogoslovije u Sarajevu. Vrhbosanskim nadbiskupom imenovan je 7. prosinca 1990., a 6. siječnja 1991. godine sveti otac Ivan Pavao II. posvetio ga je u Rimu. Ustoličen je u Sarajevu, 19. siječnja 1991. Papa Ivan Pavao II. 30. listopada 1994. imenovao ga je kardinalom, a u Kardinalski zbor primljen je na konzistoriju 26. studenoga iste godine.

Za svoj rad i neumorno zalaganje za jednakopravnost svih naroda i za zaustavljanje rata na ovim prostorima kardinal Puljić primio je više priznanja, među kojima svakako treba spomenuti počasni doktorat iz humanističkih znanosti što mu ga je 1995. godine dodijelilo državno sveučilište Grand Valley u Grand Rapidsu u američkoj državi Michigan, kao i počasni doktorat dodijeljen 15. ožujka 2001. u gradu Arequipi (Peru) na katoličkom sveučilištu Santa Maria. Također je 28. kolovoza 2002. primio međunarodnu mirovnu nagradu „Perdonanza” – „Opraštanje” talijanskoga grada L’Aquila. Godine 2001. ta mirovna nagrada dodijeljena je papi Ivanu Pavlu II.

Kardinal Puljić izabran je za prvoga predsjednika Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine te je tu službu obnašao u nekoliko navrata. Kao predsjednik Biskupske konferencije BiH obnašao je i službu predsjednika Caritasa Bosne i Hercegovine.

Kao kardinal izbornik sudjelovao je na konklavama 2005. godine kada je za nasljednika Ivana Pavla II. izabran papa Benedikt XVI. Također je sudjelovao na konklavama 2013. godine kada je izabran papa Franjo.

Papa Franjo prihvatio je njegovo odreknuće upravljanja Vrhbosanskom nadbiskupijom 29. siječnja 2022.

Nakon trideset i jedne godine na čelu Vrhbosanske nadbiskupije odlazite u mirovinu. Kako se osjećate? Naime, dani sada započinju bez mnogih obaveza i gustoga rasporeda.

Hvala na ovom pitanju. Predao sam odgovornost za vodstvo ove mjesne Crkve svome nasljedniku nadbiskupu Tomi. Sada se prilagođavam novom načinu života. Prebirem svoju prošlost pred licem Božjim i ozbiljno razmišljam o svom polasku pred lice Božje. Iako sam se već ranije psihički pripravio na ovo, ipak je potrebno određeno vrijeme za prilagođavanje. Još uvijek u svom kalendaru imam veliki broj ranije preuzetih obveza pa se moram pripremati i za te događaje. Privikavam se na novi način organizacije života.

Vrijeme u kojem ste obnašali svoju pastirsku službu bilo je burno i kompleksno u BiH. Odmah na početku Vaše službe izbio je Domovinski rat u BiH i Hrvatskoj pa uopće niste imali vremena za privikavanje na novu službu. Kako ste se nosili sa zahtjevima toga vremena, posebno rata i poraća?

Tijekom godina svećeničke formacije u sjemenišnim i bogoslovskim danima učili su me duhovnosti koja će mi pomoći živjeti također trenutke budućega svećeničkog života i djelovanja. Zato sam zahvalan brojnim odgojiteljima, profesorima i mnogim plemenitim osobama koji su mi u tim godinama pomogli rasti u ljubavi prema Bogu, Crkvi, svom narodu i svakom čovjeku te na osobit način prema pozivu Isusa Krista kako bih mogao služiti Bogu i Božjem narodu kao svećenik Katoličke Crkve. Bog je „Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar” (Otk 1,8). Nastojao sam u trajnoj Božjoj prisutnosti živjeti svoju sadašnjost. Molitva mi je bila i ostala izvor snage za suočavanje sa stvarnošću. Sve kušnje i neizvjesnosti rješavao sam u molitvi pred Bogom. S jedne strane nije manjkalo kušnji, a s druge strane sve te kušnje učile su me kako svoj križ svakoga dana nositi i sačuvati pouzdanje u Boga. Imao sam i hrabre suradnike koji su mi pomagali da se zajedno nosimo s brojnim izazovima. Bio sam otvoren učiti, posebno od onih koji su iskusniji. Vodila me ljubav prema Kristu, Crkvi i čovjeku, a posebno prema povjerenoj mi Vrhbosanskoj nadbiskupiji i svom hrvatskom narodu i prema svakom čovjeku. Ono što se voli za to se žrtvuje.

Avlijska politika

Vrijeme dejtonskoga mira u BiH neprestano generira nemir u kojem svi scenariji pa i oni o entitetskom odcjepljenju postaju mogućim. Još uvijek u ovoj državi nije u političkom pa i u društvenom kontekstu uhvaćen dobar pravac. Gdje su točno problemi ove države i postoji li uopće trajnije rješenje za BiH?

Nažalost, rat je bio uvezen u ovu zemlju Bosnu i Hercegovinu, u kojoj živimo različiti. Tijekom toga zastupničkog rata svjetski moćnici povlačili su konce te su u danom trenutku ozakonili podjelu BiH, etničko čišćenje i stvorili državu koja nije sposobna stabilno živjeti. Zaustavili su rat, ali nepravda nije ispravljena, nego su ostala otvorena vrata novim napetostima koje moćnici kontroliraju, barem do sada, ali je pitanje dokle će kontrolirati. Kao da im odgovara ovaj kontrolirani kaos. Stabilnosti nema bez istine, pravde i jednakopravnosti. U ratu prva pogine istina, a ona nije oživjela. Na laži, sebičnosti i nepravdi ne gradi se stabilan mir.

Ne samo ekonomska nego još više politička nesređenost u BiH otjerali su preveliki broj bosanskohercegovačkih Hrvata koji su još k tomu i najmalobrojniji narod. Vidite li svjetlo na kraju tunela? Može li i koliko Katolička Crkva u BiH utjecati na smanjenje odlaska katolika u druge države?

Koliko god se stavlja naglasak na ekonomsko stanje koje utječe na odlazak, mislim da je još više politika ljudima ogadila ovu zemlju, rodnu grudu i zavičaj. Medijsko trovanje javnosti, uporno zastupanje „avlijske” politike i premoći nad drugima umorila je ljude. Posebno ne razumijem one koji vode javnu politiku na način da olako prepuste zaboravu tolike žrtve koje su pale za tu grudu, toliko krvi prolivene, toliko suza isplakanih, toliko znoja na toj grudi. Ono za što smo živote davali, sada dajemo drugima koji se nisu borili. Ne razumijem politiku koja traži prava za sebe, a s prezirom gleda ili niječe i napada druge kada traže ista prava. Za ovo bi bilo potrebno šire i temeljitije obrazlaganje. Premali je utjecaj čelnika Katoličke Crkve da bi mogli utjecati na javno mnijenje. Danas se najvećim dijelom preko medija formira javno mnijenje, a brojni mediji su u rukama politike. Da nisu i u najtežim vremenima sve do danas svećenici ostali na terenu s narodom, pitanje je koliko bi Hrvata katolika ostalo u mnogim dijelovima BiH.

I demografska situacija je katastrofalna ne samo u BiH nego širom Europe. Što je uzrok tomu i postoji li način da se demografska situacija popravi?

U prošlosti je snaga Crkve bila u Crkvi u malom, u našim obiteljima. To je bila kolijevka života, škola vjere pa i duhovnih zvanja. Ovaj agresivni relativizam urušio je vrijednosti. Obitelj je ranjena i nema snažnoga uporišta u vjeri pa su izgubili onu ljubav prema životu i hrabrost za podnošenje žrtve. Možda je posebno došlo do izražaja ono što je jedan duhovni pisac izrazio riječima da društvo pada i raste s dostojanstvom žene. Srozali smo dostojanstvo žene i majke donoseći zakone koji su protiv Božjih zakona. Žena je postala roba u reklamama, filmovima i drugim medijskim sredstvima. Zato je demografska kriza ne samo kod nas nego i u Europi.

Teško je u ovakvom vremenu držati se tradicionalnih vrijednosti kad je u pitanju obitelj i poimanje čovjeka općenito zbog agresivnoga širenja tzv. „modernih vrijednosti” bezbožnih ideologija današnjice koje većinom možemo svesti pod naziv „sloboda bez odgovornosti”. Mislite li da je Katolička Crkva na općoj i mjesnoj razini prikladno odgovorila ili odgovara na ove „suvremene trendove”?

Nažalost, i pastiri nisu imuni na razboljeno javno mnijenje koje nameće čudne vrednote. Stavili smo preveliki naglasak na materijalnu izgradnju, a premalo pomogli izgrađivati osobnu vjeru i vjeru u obitelji. Nismo se suočili s tim izazovima. Možda se i zbog komocije nismo dali nesebično na taj put pastorala. Nije Crkva samo organizacija nego živi organizam Isusa Krista. Zbog tih modernih trendova sve je manje Isus prisutan u osobnom i zajedničkom životu. Zato smo i uzeli za geslo Sinode: „Sve obnoviti u Kristu”. Nema prave obnove bez prisutnosti Isusa u privatnom i javnom životu zajednice.

Koji su još suvremeni izazovi Crkve na općoj razini?

Premalo je odgojnoga rada na formaciji integrirane, cjelovite i hrabre osobe spremne na žrtvu. Vidimo da je nastalo vrijeme mučeništva. Više je mučenika u ovom vremenu nego u prvim kršćanskim vremenima. Perfidna je svjetska politika jer, s jedne strane, proklamira ljudska prava i čovjekovo dostojanstvo, a s druge strane, svjetske sile se vode kriterijem interesnih zona i interesima bogatih i moćnih. Dakle, važno je formirati hrabre i stabilne vjernike spremne suočiti se s izazovima mučeništva ovoga vremena. Potrebno je hrabro naviještati stavove evanđelja koliko god medijski kritizirali, etiketirali ili osuđivali. U ovoj uzburkanosti urušenih vrednota valja „pronaći čovjeka” da on bude u središtu svih nastojanja i kreiranja raznih politika. Potrebno je vjerodostojnije naviještati i svjedočiti Uskrsloga Kista i živjeti nadu.

A na našoj mjesnoj razini?

Moramo se osloboditi natruha politizacije, i biti vjerodostojniji svjedoci evanđelja i uporniji graditelji društva na pravim vrijednostima. Trebamo imati hrabrosti i prihvatiti stvarnost i u tu stvarnost unijeti hrabriji život nade koja iz vjere izvire. Temelj zdravoga društva je zdrava i stabilna obitelj koja je gnijezdo života i škola vjere, a i kolijevka duhovnih zvanja. Iako ima mnogo razloga za optuživanje krivaca koji su nas doveli do ovakvoga stanja, moramo se suočiti sa stvarnošću i u toj i takovoj stvarnosti vjerovati da Bog vodi osobnu i zajedničku povijest. Kukanjem nećemo promijeniti stanje.

Katolička Crkva u BiH je višestoljetna institucija koja je, uz Božju pomoć, prebrodila mnoga teška i izazovna stoljeća. Kao jedan od njezinih predstavnika, recite nam kako doživljavate vjeru bosanskohercegovačkih katolika koji su većinski Hrvati? Naime, jedno je vjersko deklariranje a drugo je praktično življenje vjere.

Naš čovjek, Hrvat katolik imao je zdrav ponos i pouzdanje u Boga. Bio je spreman na žrtvu i prihvatiti skromniji način života te ugrađivati u svagdašnjicu nove ideje za preživljavanje i opstanak. Načela vjere zaživjela su u obiteljskoj zajednici i tako je obitelj bila prva škola vjere. Elektronički mediji unijeli su u kuću jedan novi duh koji je raskršćanio našu obitelj. Ipak, još živi korjenitost onoga iz čega su nikli, ali pod digitalnim utjecajem ta razvodnjenost je sve veća. Stara poslovica je da su voda i vatra dobre sluge, ali zli gospodari. Danas moramo dodati da ta digitalna ili elektronička sredstva često nisu sredstva nego gospodari, pa su donijeli taj podvojeni duh.

Kad govorimo o povijesti Crkve u BiH nezaobilazna su tema franjevci a posebno Franjevačka provincija Bosna Srebrena koja kontinuirano djeluje na ovim prostorima punih sedam stoljeća. Što mislite o franjevačkom djelovanju u BiH ali i općenito o franjevačkoj karizmi u svijetu?

Kada je unutar Crkve bila kriza vjere, tada je Bog pozvao sv. Franju da svojom karizmom obnovi Crkvu. To je posebna uloga franjevačke karizme. Samostani franjevački su posebno gnijezdo evangelizacije, i škola molitve, a svojim su poslanjem svjedoci u stvarnom životu. Zato se ne može govoriti o BiH bez govora o franjevačkoj karizmi tijekom povijesti i danas. Ta karizma je tijekom povijesti bila otvorena obnovi, kao što je Koncil pozvao cijelu Crkvu na obnovu. Dobro je da članovi ove drevne franjevačke provincije uvijek budu svjesni svojih korijena i povijesti koju su gradili kao i potrebe da se uvijek iznova vraćaju korijenima koje je zacrtao sv. Franjo.

Uzori i zagovornici

Tko su Vam bili uzori u pastirskoj službi i zašto baš oni?

Na putu svećeničke formacije posebnu važnost imali su vjera u obitelji u kojoj sam ponikao te primjeri pojedinih svećenika, posebno trapista o. Ante Artnera. Naime, rastao sam u sjeni obližnjega trapističkog samostana u predgrađu Banje Luke. Kao mladi svećenik poznavao sam veći broj revnih svećenika, posebno onih koji su puno patili u komunizmu ili nevini „odležali” u zatoru. Njihova spremnost na žrtvu me hrabrila da se ne bojim žrtvovati za ostvarenje svoga poslanja. Kao nadbiskup posebno sam se nadahnjivao na životu i radu sluge Božjega Stadlera koji je tako hrabro ostavio i Zagreb i Rim te došao u teško osiromašenu Bosnu i Hercegovinu i započeo organizirati mjesnu Crkvu vrhbosansku. Bez obzira na pojedina različita gledanja, on je nastavio na onome što su oci franjevci u teškim stoljećima otomanske vladavine uspjeli sačuvati te snažno povukao Crkvu prema razvijenoj europskoj zajednici naroda. Oci franjevci, na čijim je leđima stoljećima ležao sav pastoralni teret, dobili su pomoć u braći i sestrama drugih redovničkih zajednica kao i dijecezanskih svećenika koji su polako stasali. Bez obzira na trenutke nesklada, ta raznolikost karizmi je ogromno bogatstvo uvijek imajući na umu da sinovi svetoga Franje na ovim prostorima imaju ogromnu važnost i zaslužuju posebno poštovanje zbog svega što su učinili i što danas čine. Volio bih da nikada ne zaborave kako oni svima nama trebaju biti učitelji i primjer ljubavi prema ovoj „zemljici” Bosni koju mnogi tako olako napuštaju i nje se odriču. Bosna nam je puno dala i zaslužuje našu ljubav i žrtvu. Kod prvoga nadbiskupa Stadlera posebno bih istaknuo njegovu ljubav prema siromasima kao i organiziranu gradnju brojnih zdanja: škola, sirotišta i zgrada u koje će biti smještene razne institucije ove mjesne Crkve. U ratu mi je bio i zagovornik i nadahnuće bl. Alojzije Stepinac čiji sam životni put upoznao još u ranoj mladosti čitajući o njemu sve do čega sam u to vrijeme mogao doći. Molio sam njegov zagovor da i u teškim ratnim vremenima imam odlučnost i hrabrost u ljubavi prema Crkvi, svom hrvatskom narodu i prema čovjeku kao što je on imao. Sve je izdržao i vjeran ostao. Kada sam bio posebno podvrgnut iskušenjima, tada sam u Zagrebu navraćao na osobni razgovor s blage uspomene kardinalom Kuharićem. Još kao mladom svećeniku njegove su mi propovijedi bile smjerokaz. Kao mladi vrhbosanski nadbiskup imao sam blagoslovljenu prigodu uživo razgovarati s njim i dobiti poticaje i savjete kako se nositi sa svim tim izazovima.

Na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca, svečanom sv. misom u sarajevskoj katedrali Srca Isusova zaključena je Prva sinoda Vrhbosanske nadbiskupije. Zašto je ona važna za mjesnu Crkvu i koji su njeni konačni zaključci?

Pokrećući Nadbiskupijsku sinodu, bila mi je želja pokrenuti sve strukture oko životnosti Crkve. Bila mi je želja uvezati sve strukture ove mjesne Crkve da se zajednički nosimo s izazovima. Zato nam je trebalo duže vrijeme pripreme, kako bi se baza pokrenula, a time i nosioce pastorala ohrabrilo da nisu sami u toj svrsi koju smo postavili: sve obnoviti u Kristu. Završavajući taj rad pripremili smo izglasani dokument koji će trebati obraditi da postane pravilo života i rada u pastoralu. Sinoda je naglašeno usmjerena pastoralno, a ne teoretski. Sada, kada je preuzeo novi nadbiskup vodstvo ove nadbiskupije javno je preuzeo nastaviti na tome radu.

Ima li neka inicijativa ili projekt koji ste željeli realizirati kao nadbiskup vrhbosanski a niste uspjeli?

Osim onoga što je ostvareno, bilo je još mnogo ideja, ali je za njihovo ostvarenje trebalo puno molitve i animiranja javnosti. Posebno mi je teško vidjeti kako odlaze ljudi koji su se borili za tu grudu, a sada je napuštaju. Zato sam želio pokrenuti ekipu gospodarstvenika da se razvije obiteljsko gospodarstvo koje bi zadržalo ljude. To nisam uspio jer je politika odigrala svoju ulogu. Htio sam razgranati temeljitiju pripravu za brak kako bismo imali solidnu obitelj. To je ostalo u začecima. Htio sam u radu sa svećenicima i pastoralnim djelatnicima otrgnuti ih od zamora da se oduševljenije založe na putu evangelizacije. I na tom području se započelo djelovati. 

Ne samo na početku nego i na samom kraju vaše aktivne pastirske službe opet su se dogodila teška vremena. Naime, izbila je pandemija koronavirusa. Što Vam je davalo snage u svim ovim uglavnom teškim vremenima?

Prekaljen ratnim preživljavanjem i suočavajući se sa strašnom poplavom, shvatio sam da valja stvarnost prihvatiti i u takvoj stvarnosti djelovati onoliko koliko čovjek ima snage i koliko život dopušta. U traženju svojih stavova nastojao sam izbjeći krajnosti i odabrati put razboritosti te sačuvati pastoralnu revnost i žar za spas duša. U tom duhu nastojao sam ostaviti prostor da svaki svećenik na terenu ugradi pastoralnu razboritost u svoje djelovanje. Molim da mi Gospodin bude milosrdan sudac, a sve koji osjećaju da sam im nanio nepravdu ili da ih nisam razumio, molim oproštenje. Sa svoje strane mogu reći da ne samo rado svima opraštam sve nego osjećam posebnu zahvalnost tolikim ljudima koji su mi prijateljski pružili ruku i imali razumijevanja prema meni i povjerenoj mi službi. Osjećam se istinski obogaćen tolikim susretima, zajedničkim molitvama, razgovorima, savjetima, šalama, dobronamjernim doskočicama… Sve te osobe rado uključujem u svoje molitve.         

Na kraju, molio bih Vas da uputite pastirsku poruku našim čitateljima.

Potičem sve vaše čitatelje da što češće u ruke uzmu ovaj mjesečnik tako bogat sadržajem i poticajnim člancima. Više puta sam ponavljao misao nadbiskupa Ivana Šarića da je katolički tisak propovjednik u kući. Svrha ove revije nije samo u tome da se prelista i tek ponešto pročita nego da se više puta uzme u ruke i pročita pojedini lijepi tekst u cijelosti kako bi obogatio naš duhovni život i bio poticaj u svakodnevici. Također iskreno zahvaljujem svima koji su bili otvoreni za suradnju tijekom ovoga vremena moga vodstva nadbiskupije. Želim svima radost vjere i hrabru nadu kojom će se nositi svaki vjernik suočavajući se sa svim izazovima života. Treba svjesno shvatiti i prihvatiti da za ono što se voli ništa nije teško i da se za to spremno žrtvuje. Ono zašto se umire, to ne odumire!