Uvelike je zaslužan za prisan odnos franjevaca i Bosne naglašavajući kako je bosansko-hercegovačka kultura zajednička i naša. Sagorio je u radu za dobro, a bolest i zatvor nisu ga pokolebali u borbi za pravdu te je zbog toga do danas ostao vrijedan divljenja.
Program je započeo u petak, 23. studenoga pozdravnim govorom dekana Franjevačke teologije u Sarajevu fra Danimira Pezera, a potom je VIS Jukić otpjevao pjesmu Nađeni Bog Antuna Branka Šimića. Zatim je bogoslov fra Hrvoje Žabić izrecitirao poznatu pjesmu Vladimira Nazora pod nazivom Hrvatski kraljevi nakon čega je Studentski teatar Franjevačke teologije izveo scenski prikaz Korak do Bosne. Tekst je napisala Nada Đurevska prema romanu Ivana Lovrenovića Putovanje Ivana Frane Jukića u režiji Anele Križanac.
Sljedećega dana, u subotu 24. studenoga skup je otvorio Zbor bogoslova Franjevačke teologije u Sarajevu pjesmom Ecce quomondo moritur iustus pod ravnanjem fra Emanuela Josića. Prvi dio programa moderirao je profesor Franjevačke klasične gimnazije u Visokom fra Ivan Nujić.
Nakon pozdravnoga govora fra Mislav Jozić je pročitao Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini koje ponizno prikazuju njegovom carskom veličanstvu sretnovladajućem sultanu Abdul-Medžidu napisne u Bosni 1. svibnja 1850. godine. Riječ je o tekstu iz kojega se vrlo lako iščitava cijeli raspon interesa kojima se posvetio Ivan fra Frano Jukić.
Uslijedio je predavanje profesora fra Mile Babića na temu Portret Ivana fra Frane Jukića. Fra Mile je svoje predavanje održao na temelju pisama Ivana fra Frane Jukića koje je pisao fra Boni Perišiću. Fra Mile je prikazao Jukićev sažeti moralni portret iz kojega se zaključuje kako je Ivan fra Frano Jukić cijelim svojim životom i umiranjem služio općem dobru i humanosti. Budući da je bio predan promjeni nabolje, opraštao svojim neprijateljima i bio iskren i samozatajan, opravdano je postao uzorom koji pokazuje kako se voli Bosna i opće dobro istovremeno. Pred kraj svoga izlaganja fra Mile je postavio pitanje: „Ima li čovjek pravo zastupati ove velike ideje, prave stvari i velike vrijednosti ako će to platiti glavom?”, te na kraju zaključio rekavši kako „treba sve stvari uzeti u obzir jer ne mogu svi ljudi biti veliki, ne mogu biti kao Jukić.” Time je naglasio kako je Jukić bio nepokolebljiv u humanom djelovanju postigavši tako u svom kratkom životu neprocjenjivo mnogo, a što bi trebalo biti poticaj svima koji se drže načela humanosti.
Uslijedilo je potom izlaganje profesora Ive Pranjkovića s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i profesorice Lade Badurine s Filozofskog fakulteta u Rijeci na temu Carigradski putopisi Ivana fra Frane Jukića i Adolfa Vebera Tkalčevića. Riječ je o putopisima Ivana fra Frane Jukića Putovanje iz Sarajeva u Carigrad god. 1852. mjeseca svibnja (1861) i Adolfa Vebera Tkalčevića Put u Carigrad (1886.) Profesor Pranjković je najprije objasnio motive za pisanje ovih dvaju djela, a potom se posebno osvrnuo na jezik i pravopis, te putopisni žanr, odnosno tip teksta kojemu pripadaju. Ivan fra Frano Jukić je u Carigrad otišao kao zarobljenik kako bi mu se tamo sudilo, ali bez obzira na to što je znao tu činjenicu, on ne odustaje od svojih planova i od sebe. Tako je putovanje prema Carigradu pretvorio u putopisno putovanje na koje je pošao 1852. godine. Njegov je putopis zapravo književno djelo koje stoji uz prve ilirske putopise u hrvatskoj književnosti, a u Bosni je prvi po vremenu nastanka i književnoj vrijednosti. Adolf Veber Tkalčević bio je svećenik i vrlo ugledni hrvatski jezikoslovac koji je 1886. godine putovao u Carigrad i tom prigodom također napisao putopis. Ova dva putopisa je u nastavku izlaganja usporedio profesor Ivo Pranjković. „U mnogočemu se jezik i pravopis ova dva putopisa podudaraju, ali imaju i neke svoje specifičnosti. U osnovi njihova pisanja je jezik koji su zagovarali predstavnici Zagrebačke škole”, naglasio je profesor Pranjković. Potom je istaknuo kako je Veber kao jezikoslovac dosljedniji u provođenju načela koja je i sam zagovarao dok su kod Jukića prepoznatljivi elementi govora stare fratarske tradicije koju čitamo primjerice kod fra Filipa Lastrića i drugih istaknutih franjevačkih imena.
Uslijedila je kratka pauza nakon koje je nastavljen okrugli stol izlaganjem pod nazivom Ivan Frano Jukić i „glasoshodni pravopis”, a koje je održao profesor Krešimir Mićanović, pročelnik odsjeka za kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Jukić se svojevremeno zauzimao za reformiranu latiničku grafiju Ljudevita Gaja. Posebnu je pozornost posvetio Jukićevu djelu Početak pismenstva i Napomena nauka kerstjanskoga. Na službi pučkih učionicah u Bosni (Zagreb, 1848.), a koje je ključno za širenje ilirske grafije u Bosni. Taj je bukvar u franjevačkom školstvu popularizirao „novi pravopis” te potisnuo Bukvar iliti Početak slovstva iliričkog i latinskog jezika za učionice derxave bosanske sloxen (Budim, 1836.) Stjepana Marijanovića pisan „kujundžićevskom” grafijom. Svoje izlaganje u kojemu je obuhvatio skoro cijelu povijest latinične grafije bosanskih franjevaca, profesor Mićanovović je završio riječima: „Ako je Ljudevit Gaj bio reformator, onda možemo reći da je Ivan fra Frano Jukić bio uspješan agitator, odnosno aktivist koji je i u Dalmaciji i u Bosni pridonio da se takav tip grafije udomaći.”
U nastavku okrugloga stola, moderator drugoga dijela prof. Ivo Pranjković, najavio je izlaganje iz područja kulturno-umjetničke povijesti srednjovjekovne Bosne. Predavanje je održao povjesničar umjetnosti i sociolog Husein Sejko Mekanović na temu Prilog za datiranje bobovačkog bronzanog kotlića. Bobovački bronzani kotlić je jedan od najljepših bosanskih renesansnih spomenika koji se od zadnje četvrtine 19. stoljeća čuva u franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci. Austro-ugarska vojska ga je pronašla u cisterni u ruševinama bosanske srednjovjekovne prijestolnice Bobovac te ga poklonila sutješkim franjevcima. Predavač je naglasio kako su u zadnjih nekoliko godina u reviji Bosna fanciscana zabilježena dva pokušaja da se taj kotlić točno datira i da se objasne svi njegovi ukrasi koji su raspoređeni u dvanaest frizova. Datiranje kotlića u vrijeme prije turskog osvajanje Bobovca i njegovo tješnje vezivanje za lik kraljice Katarine Kotromanić bilo bi od posebnoga značaja za kulturnu povijest srednjovjekovne Kraljevine Bosne.
Na kraju je uslijedila rasprava na temelju održanih izlaganja, a znanstveni skup je završen zajedničkim ručkom. Ovogodišnji Dani franjevačke kulturne baštine objasnili su kako je Ivan fra Frano Jukić vječna inspiracija mnogima. Borio se za kulturu, narod i domovinu, a u svemu tomu se krila želja za nenasilnom promjenom. Njemu u čast Franjevačka provincija Bosna Srebrena izdaje časopis Jukić, a pod istim nazivom aktivno djeluje i vokalno-instrumentalni sastav.
