Kao što je već rečeno, biblijske obitelji su bile brojne. U brojnim obiteljima trebalo je voditi brigu i odgajati djecu da poštuju jedni druge. Posebno je u patrijarhalnom društvu bilo potrebno gajiti ispravan odnos braće i sestara. Međusobna ljubav braće bila je razumljiva, i ta ljubav je uglavnom rasla kako su djeca odrastala, iako je bilo i iznimaka. Tako Izr 18,24 ističu da “ima prijatelja koji vode u propast, a ima i prijatelja privrženijih od brata”. Primjer nedovoljne bratske ljubavi su i Josipova braća koja su ga prodala u Egipat iz zavisti što ga je otac više volio od njih (Post 37). Međutim, Josip nije uzvratio “istom mjerom” svojoj braći nego je kasnije, kad je postao moćan u Egiptu, pokazao veliku ljubav prema njima (Post 45,5: “Ali se nemojte uznemirivati i prekoravati što ste me ovamo prodali; jer Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas održi u životu”). Ovo je samo jedan od primjera istinske bratske ljubavi, a Biblija ih donosi još. Ps 133 prelijepo opisuje važnost bratske sloge: “Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti: kao na glavi ulje dragocjeno što slazi na bradu, bradu Aronovu, što slazi na skute haljina njegovih; kao rosa s Hermona što slazi na brdo Sion. Ondje Jahve daje svoj blagoslov i život dovijeka.”
Ne samo da se u Svetom pismu naglašavalo međusobno slaganje među braćom, naglašavala se nužnost sloge i među braćom i sestrama. Tako se govori da Jobovi sinovi nisu nikad priređivali gozbu, a da na njoj nisu bile i njihove sestre (Job 1,4: “Sinovi su njegovi običavali naizmjence priređivati gozbe kod jednoga od njih, svaki u svoj dan, te su pozivali svoje tri sestre da jedu i piju s njima”). Braća su čuvala i branila čast svojih sestara. Kad je Dina bila silovana, njezina braća su osvetila taj zločin (vidi Post 34).
Koliko je bila naglašavana važnost međusobne ljubavi braće i sestara pokazuje i činjenica da je, prema Mojsijevu zakonu, svećenicima bilo dopušteno dotaknuti mrtvo tijelo brata, sestre, roditelja i djeteta. Lev 21,1-3 ističe: “Jahve još reče Mojsiju: ‘Govori svećenicima, Aronovim sinovima, i reci im: Neka se nitko ne okalja dodirom pokojnika u svome narodu, osim svoje najbliže rodbine: svoje majke, svoga oca, svoga sina, svoje kćeri i svojega brata.'” Doticanjem pokojnika svećenici su bili obredno nečisti i nisu mogli vršiti dužnost dok se nisu očistili. A to je jedini slučaj kad su mogli dotaknuti mrtvo tijelo i ostati obredno čisti.
Braća su se brinula za sestre, iako je glavna briga padala na roditelje, posebno očeve. Kćeri su, naime, bile pod zakonskom brigom očeva sve do svoje udaje. Čak su očevi i dogovarali za koga će mu se kći udati, međutim brak nije sklapan bez samog pristanka kćeri. Primjer je Rebeka koja je upitana želi li se udati (Post 24,58: “Dozovu Rebeku pa je upitaju: ‘Hoćeš li poći s ovim čovjekom?’ Ona odgovori: ‘Hoću.'”). Prije udaje kćeri su uglavnom pomagale majkama u kućanskim poslovima i te poslove su učile veoma rano, budući da su se već u dobi od 12 godina mogle udavati. Dolazeći u novu obitelj svojeg supruga, njezina svekrva je nastavila poučavati ono što je učila kod svoje majke.
Roditeljsko poučavanje djece odvijalo se na tri područja: na religijskom području, poučavanje u odabiru životnog zvanja te poučavanje na vojnom polju, tj. poučavanje u ratovanju. Glede religijske pouke, roditelji su bili dužni djecu poučavati o moćnim Božjim djelima, posebno Božjem djelu izbavljenja Izraelaca iz egipatskog ropstva. U Izl 10,2 izričito se potiče očeve da poučavaju svoju djecu: “da možeš pripovijedati svome sinu i svome unuku što sam učinio Egipćanima i kakva sam znamenja izvodio među njima, kako biste znali da sam ja Jahve”. O blagdanu Beskvasnih kruhova očevi su imali obvezu svojoj djeci objasniti “to je za ono što mi je Jahve učinio kad sam se iz Egipta izbavio”. I ne samo da je obveza očeva bila govoriti o događajima koji su se dogodili u Egiptu nego i onima koji su se dogodili prije ulaska u obećanu zemlju, poput dvanaest stupova uzetih iz Jordana (vidi Jš 4,21-22).
Roditelji su također poučavali djecu kućanskim poslovima, tj. svim poslovima koji su bili od pomoći za normalan obiteljski život. Tako su očevi poučavali djecu pastirskom poslu (ne samo da su muška djeca čuvala stoku nego ima primjera da su i ženska djeca čuvala stada, poput Rahele – vidi Post 29,9 gdje se kaže: “Dok je on još s njima govorio, dođe Rahela s ovcama svoga oca. Bila je, naime, pastirica”). Osim pastirskog posla, očevi su sinove poučavali i kako se brinuti za stoku, raznim poljodjeljskim poslovima te mnogim zanatima.
Još je jedno područje gdje su očevi posebno poučavali svoje sinove, a to je poučavanje u ratovanju, tj. korištenju noža, luka i praćke. Ove stvari su se dijelom koristile ne samo u ratu nego i u lovu.
Sve je ovo pomagalo djeci da odrastu u odgovorne i savjesne članove svojega naroda.
