Vrlo često, kada razgovaram s našim ljudima, a pritom mislim na prijatelje iz BiH, Hrvatske i drugih europskih zemalja, steknem dojam kako me mnogi od njih žale. Jer, prema njihovom mišljenju, izabrao sam težak poziv, živim u izuzetno skromnim uvjetima, okružen siromaštvom. Njihov je zaključak da nije lako biti misionar te da su ljudi, koji su izabrali ovakav životni put, vrijedni divljenja.
I uvijek u tim razgovorima pokušam isto – nagnati ih na razmišljanje da niti jedan poziv u životu nije lagan. Sve su to izazovi na našem životnom putu i stvar je samo u tome koliko smo sposobni nositi se s tim. I s koliko srca i ljubavi nešto radimo. Svaki poziv, svakoga čovjeka, jednako je vrijedan!
Zar jedna majka ili otac ne zaslužuju veliku hvalu za djecu koju podižu, odgajaju i prate kroz život? Zar jedan radnik, koji teško radi cijeli dan kako bi prehranio obitelj, također nije vrijedan divljenja?
Sretan sam jer mnogi ljudi prate naš rad, prate razvoj naših škola, izgradnju, sve ono što činimo za mladost u našem selu Kivumu u Ruandi. I mnogi nam žele pomoći. To znači da dobro radimo, da nam ljudi vjeruju i da smo na dobrome putu. A to je najvažnije u svakome pozivu.
Tijekom godine, u našu misiju dođu i mnogi posjetitelji iz cijele Europe. I svi su željni pomoći. Međutim, mnogi me u početku ne mogu shvatiti kada ih dočekam sa „strogim” pravilima kada je pomoć u pitanju.
Važno je kako pomažeš
O čemu se radi?
Ljudi misle, kada dođu k nama, da će napraviti veliku stvar ako izađu u selo među siromašnu djecu i počnu im dijeliti slatkiše, odjeću… Nisu zapravo ni svjesni da tako zapravo samo rade štetu, a na taj način pomažu samo sebi. Dijele i osjećaju se više vrijedni jer su pomogli nekome.
Kada vidiš dijete koje od tebe traži slatkiš ili loptu, zar ne bi automatski posegnuo za tim i to dao tom djetetu? Kada vidiš učenika u poderanoj odjeći i obući, instinktivno mu poželiš pronaći nešto novije. Mnogi tako i reagiraju, uvjereni da su im pomogli.
Koliko god to bilo dobronamjerno, kada bijelac počne dijeliti stvari lokalnom stanovništvu, to je zapravo destruktivno: takvo ponašanje prije svega stvara nejednakost između onih koji se uspiju dočepati „dara” i onih kojima to ne pođe za rukom; zatim, time se njeguje sve veća ovisnost siromašnih o onima koji su imali više sreće u životu; konačno, što je i najvažnije, to uvelike otežava posao nama koji radimo na razvoju lokalne zajednice i trudimo se lokalnom stanovništvu usaditi svijest o vrijednosti obrazovanja i poštenog rada koji će im omogućiti samostalan život i uzdržavanje.
Znate, svaki put kad vam dijete zatraži nešto i to zatim dobije, on ili ona se zapravo uči prositi. Umjesto da nauče tražiti posao kako bi nešto zaradili, oni počnu vjerovati da se iz teškog stanja u kojem se nalaze, mogu iskoprcati samo tako što će se poniziti i postati prosjaci.
Dakle, nije važno samo pomagati, važan je i način na koji to činiš.
Ispružena ruka nije rješenje
Ja to radim na svoj način već godinama. Znam koje dijete želi slatkiš, kome bi dobro došle nove tenisice, kome treba nova školska odora, tko od njih treba nešto od školskog pribora.
Ali, ne zaletim se među njih dijeleći im sve to šakom i kapom. Ma, na što bi to izgledalo? Osim toga, koliko bi onda oni cijenili tu stvar? Koliko bi pazili na nju kada bi znali da će ju, ako ju odmah unište, vrlo brzo od mene ponovo dobiti. To nije način… I od djece stvara ovisnike o drugima, prosjake.
Opet, svi oni sve to i dobiju od mene. Pitate se kako? Vrlo jednostavno!
Kada vidim da nekome djetetu treba nešto, ili me ono samo dođe pitati za pomoć, rado ću im pomoći. Ali, tu pomoć trebaju i zaslužiti.
Moraju se istaknuti u školi, napisati najbolju zadaću, ne izostajati s nastave, zalagati se, imati dobre ocjene, biti pohvaljeni od svojih učitelja, pomagati u spremanju škole…
Učim ih da se vlastitim radom i trudom mogu izboriti za svoje potrebe. Tako će više cijeniti i sebe i stvari koje postignu u životu.
Jer ispred njih su godine i godine života i tko zna kakve ih sve životne situacije čekaju. Neće im u životu puno pomoći ispružena ruka prema drugome. Nego rad, red, zalaganje i mogućnost da se samostalno suoče sa svim životnim situacijama.
Djecu od malih nogu treba naučiti da ne mogu sve dobiti samo ispruženom rukom. Mi ih učimo da će im u životu dobro donijeti odgovornost, samostalnost i radne navike. Samo tako možemo dugoročno pomoći ovome društvu. Stvoriti od njih ljude koji će biti u stanju pomoći sami sebi i izgraditi svoju budućnost i onda kada ne bude nitko iza njih da ih ‘pogura’.
Ljepota poziva je u svakome od nas. Ako volimo svoj poziv, onda ćemo biti sretni i činit ćemo sretnima i sve druge oko nas.
