Bit Isusova naviještanja evanđelist Marko jezgrovito sažima u poznati poziv: Obratite se i vjerujte evanđelju! Time se i Isusova poruka uklapa u starozavjetni govor o obraćenju kao bitnom odnosu čovjeka prema Bogu ukoliko on traži Boga i njemu se obraća i priklanja u nadi da će ga on jedini spasiti. Obraćenje u novozavjetnom značenju jest vjernički bezuvjetni i bespridržajni odgovor na Božji poziv upućen po Isusovoj riječi i djelu. Ili, drugim riječima, odgovor na objavu Kraljevstva Božjeg u Isusu koje se doživljava kao otkriveno blago u njivi ili pronađeni dugo traženi biser, za što se daje sve što se ima. Jer, za čovjeka nema ničeg važnijeg od toga.
To se pokazuje u svim velikim obraćenjima koja su ušla u kršćansku memoriju i bitno utjecala na vjerničko samorazumijevanje. Bilo da se radi o Pavlu, na primjer, ili Augustinu, Franji Asiškom ili Edith Stein, uvijek se u tim obraćenjima prepoznaje traženje i nalaženje vlastitog autentičnog puta do Boga, koje sve drugo potiskuje u stranu i kada ono nije nešto loše – dapače, ali to nije ono jedno potrebno, kako veli Isus u susretu s Martom i Marijom. Kada je E. Stein nakon obraćenja klekla pred majku i rekla: Mama, ja sam katolkinja, očekujući burnu reakciju te uvjerene židovke i snažne osobnosti koju nikad prije nije vidjela da plače, majka je bez riječi briznula u plač, a tako isto i kći. Bio je to bolan rastanak dviju osoba koje su se bezgranično voljele ali su sad morale krenuti odvojenim putevima za onim što ih je bezuvjetno obvezivalo kao apsolutni prioritet.
Kod obraćenja u eminentnom značenju ne radi se, dakle, o pukom vraćanju „svojoj” ili prelasku na „drugu vjeru” koji mogu imati najrazličitije motive, forme i sadržaje, najrazličitiji vrijednosni karakter i egzistencijalnu dubinu. Čak i moralno obraćenje – odvraćanje od zla i usmjeravanje k dobru – uzeto za sebe ostaje parcijalnog i površnog karaktera ukoliko nije zasnovano u najdubljem i sveobuhvatnom egzistencijalnom okretanju istini koja nas spašava, temelju i smislu koji nas nosi, ili, kako bi rekao P. Tillich, onome što nas se bezuvjetno tiče.
Upravo obuzetost onim što nas se bezuvjetno tiče i jest, prema Tillichu, bit religije u njezinom najširem i najdubljem značenju, s onu stranu njezinih najrazličitijih povijesnih konkretizacija. Kada je Pavao svojim obraćenjem ostavio iza sebe vjeru otaca u njezinom legalističkom, formalističkom i usko nacionalnom smislu, a prihvatio ponudu univerzalnog Božjeg spasenja u Kristu, onda je iza toga stajala zahvaćenost onim što je doživio kao bezuvjetno, kao nosivi smisao i istinu – ono jedno potrebnô.
Obraćenje je nedvojbeno središnji sadržaj biblijske poruke i ključno iskustvo kršćanske egzistencije. Ne bi ga, međutim, trebalo reducirati ni religiozno ni konfesionalno. Jer, ono se tiče svake ljudske egzistencije kao takve. Svaki osviješteni i odgovorni ljudski život susreće se s onim što nazivamo zadnjim pitanjima: pitanjem smisla i istine, pitanjem što je to ono sveodlučujuće jedno potrebno, pitanjem odnosa prema onome što se čovjeka bezuvjetno tiče. U tome susretu čovjek se ili obraća, vrši zaokret prema onome jednom potrebnom, koje mu se – kako Isus dodaje u istom razgovoru s dvjema sestrama – „neće oduzeti”, ili se ne obraća, ostajući uz ono što ga se tek uvjetno tiče i što, kao relativno i provizorno, ne određuje definitivni smisao njegova života.
Naše vrijeme, međutim, pokazuje sve manje sluha baš za ta zadnja pitanja i odnos prema njima. Ako je obraćenje uvijek podrazumijevalo obrat prema istinskoj zbilji, onda je ono u svjetlu Nietzscheova proglasa da je „svako držanje-istinitim nužno lažno, jer ‘istinskog svijeta’ uopće nema”, zapravo usmjerenost na lažni „stražnji svijet” iza ovoga jedino realnog. Umjesto čovjekova samoostvarenja, ono je onda njegovo samorazaranje. U onoj mjeri u kojoj je Nietzscheovo osporavanje istine kao takve sve više prihvaćano kao samorazumljivo, u toj je mjeri i obraćenje od njegova strastvenog odbacivanja gubilo na značenju sve do današnjeg ignoriranja kao nečeg posve irelevantnog.
U tom smislu, pitanje obraćenja kao okretanja od onoga površnog, prividnog i neobvezujućeg k onome što nas se bezuvjetno tiče nikad nije bilo aktualnije i sudbonosnije.
