Biblijska imena imala su svoja značenja. Tako recimo ime “Jakob” znači “držati se za petu” (vidi: Post 25,26). Uglavnom su oba roditelja davala ime svojem djetetu, iako Sveto pismo ukazuje da je prvenstvenu ulogu u davanju imena imala majka. Primjer toga je Elizabeta koja je zapovjedila da joj se sin zove Ivan, a ne Zaharija (Lk 1,60-61).
Davanje i promjena imena
Biblija nigdje ne kaže izričito kojeg dana je dijete dobivalo ime. Ponekad je ime davano na sam dan rođenja (1 Sam 4,21), a u novozavjetno vrijeme se govori da je ime davano osmi dan, tj. na dan obrezanja (vidi: Lk 1,59; 2,21). Što se tiče imena, ona su vrlo često vezana uz Boga. Tako da ime Jišmael znači “Jahve je čuo jad tvoj” (Post 16,11). Ponekad su imena davana prema tome gdje se dijete rodilo. Tako Biblija spominje imena poput Bera u 1 Ljet 7,37 (ime koje znači “rođen pored izvora”), Baraka (ime koje znači “sijevanje munje” – rođen za vrijeme nevremena). Čak su davana imena prema životinjama. Tako ime Rahela na hebrejskom znači “ovca”; Debora “pčela”, Kaleb (Br 13,6) “pas”, a Akbor (Post 36,38) “miš”. Bilo je i imena sa čudnim značenjem. Tako Biblija spominje da se jedan čovjek zvao Nabal, što znači “luda” (1 Sam 25,25: “Neka moj gospodar ne gleda na toga opakog čovjeka, na Nabala, jer on s pravom nosi svoje ime: zove se Luda i ludost je s njim”).
Ponavljanje očeva imena nije bilo tako često, kao što je to ponekad praksa danas. To potvrđuje i činjenica da od Boaza do Jude, ni jedan od izraelskih kraljeva nije nosio isto ime. Treba reći da je bilo imena koja su bila popularnija od drugih, tj. imena koja su se relativno često koristila. Ime koje su roditelji često davali svojoj muškoj djeci je na primjer ime Obadija – što znači “sluga Božji” (vidi: 1 Ljet 3,21; 7,3; 8,38; 9,16.44; 12,9; 27,19; Ezra 8,9; Neh 12,25 itd.).
Promjena imena nije bila uobičajena u biblijsko vrijeme. Ipak ima primjera da je odrasla osoba željela promijeniti svoje ime. Primjer je, recimo, Rutina svekrva Noemi koja je svoje ime promijenila u Mara, što znači “gorčina” (Ruta 1,20: “A ona im odgovaraše: ‘Ne zovite me više Noemi nego me zovite Mara; jer me Šadaj gorčinom ispunio!'”). Ne zna se jesu li je ljudi poslušali i od tada tako zvali. U Bibliji se mogu naći i mjesta gdje je netko drugi promijenio odrasloj osobi ime. Tako se donosi primjer da je anđeo Gospodnji preimenovao Jakova u Izraela (Post 32,28-29: “Nato ga onaj zapita: ‘Kako ti je ime?’ Odgovori: ‘Jakov.’ Onaj reče. ‘Više se nećeš zvati Jakov nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima i nadvladao si'”). Isus je Šimunu promijenio ime u Petar (Mt 16,17-18: “Nato Isus reče njemu: ‘Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati'”).
Obrezanje djece, “čišćenje majke” i otkupljenje prvorođenca
Rođenje djece je bilo povezano s određenim običajima koji imaju svoje utemeljenje u vjerskim propisima. Prvi običaj je bilo obrezanje muške djece. Iako neki primitivni narodi to čine iz higijenskih razloga, Izraelci su to činili iz vjerskih razloga, tj. zbog Božje odredbe Abrahamu (Post 17,12-13: “Svako muško među vama, kroz vaša pokoljenja, kad mu se navrši osam dana, neka bude obrezano; i rob, rođen u vašem domu, i onaj što bude kupljen od stranca, koji ne bude od vaše krvi. Da, i rob rođen u tvome domu ili za novac kupljen mora se obrezati! Tako će moj Savez na vašem tijelu ostati vječnim Savezom”). Iako su Izraelci obrezivani neposredno nakon rođenja, Stari zavjet govori i o slučaju ponovnog obrezivanja i to odraslih ljudi (Jš 5,2-5: “U to vrijeme Jahve reče Jošui: ‘Načini sebi kamene noževe i ponovo obreži Izraelce.’ Jošua načini sebi kamene noževe i obreza Izraelce na brežuljku Aralotu. A evo zašto ih je Jošua obrezao: sve ljudstvo što je izišlo iz Egipta, sve što mogaše nositi oružje, pomrlo je na putu kroz pustinju. Svi oni bijahu obrezani, ali nije bio obrezan nitko koji se rodio na putu kroz pustinju, poslije izlaska iz Egipta”).
Drugi običaj je bio “čišćenje majke”. Naime, nakon poroda žena je smatrana liturgijski nečistom. To jest, nakon poroda, žena nije smjela sudjelovati na vjerskim obredima, niti doticati svete predmete. Koji je razlog tome? Biblija ne daje izričit odgovor, međutim treba reći da je biblijski čovjek nečistim smatrao svakoga, bilo ženu bilo muškarca, ako je prolio krv, sjeme, ili imao krvarenje (usp. Lev 12; 15). Za očišćenje je trebalo prinijeti žrtvu (usp. Lk 2,22-24).
Treći običaj je bio otkupljenje prvorođenca. Naime, starozavjetni ljudi su smatrali da su prvorođenci Božji posjed, te ih je trebalo otkupiti, tj. ponovno kupiti od Boga. Otkupna cijena je bila pet srebrenih šekela, koje je trebalo dati svećeniku nakon što prvoređenac navrši mjesec dana starosti (usp. Br 18,15-16: “Svako prvorođenče svih bića – kako ljudi tako i životinja – što se prinose Jahvi neka bude tvoje. Samo pusti da se otkupi prvenac od ljudi i prvenče od nečiste stoke. Kad budu stari mjesec dana, pusti da ih otkupljuju. A njihovu otkupnu cijenu odredi: pet srebrnih šekela, prema hramskom šekelu, a to je dvadeset gera”).
