Kad god je žalostan, kršćanin treba biti radostan. Čitaš li Božju riječ, osobito psalme, i u najvećoj žalosti pozvan si radovati se: slaviti, klicati i pjevati Bogu. Kršćanska radost nije isprazna radost ovoga svijeta, nije radost zbog prolaznih stvorenja ovoga svijeta. Ne. Radost kršćana dolazi od vjere u uskrsloga Krista, kakav god bio ovaj svijet i u kojem god smjeru išao. No, Božja nas riječ opet udara, preokreće naša očekivanja te zahtijeva od nas da u svakoj radosti budemo i žalosni. Moliš iste psalme i oni te, i kad si u najvećoj radosti, pozivaju da se žalostiš. Pogledajmo kako Božja riječ progovara o žalosti. Donosim nekoliko crtica.
Blago žalosnima, jer oni ljube odsutna Isusa: „Žalosni smo te tražili.” Kršćanska žalost nastaje iz ljubavi prema odsutnom Isusu Kristu. Ljubiš Isusa i u ljubavi se žalostiš jer ti je on još uvijek odsutan: ne gledaš ga još licem u lice, još si u ovoj zemlji umirućih, još si u progonstvu, hodočasnik si u ovom svijetu. Zato je za kršćane ljubav žalost, ali ne bilo kakva žalost, nego žalost zbog odsutna Isusa. Ili, drukčije rečeno, ne žalostiš li se zbog odsutna Isusa, ne ljubiš ga. Istinska je ljubav uvijek takva: malo ljubavi, malo žalosti, puno ljubavi, puno žalosti. A u ispraznoj žalosti ovoga svijeta premalo je žalosti zbog ljubavi, previše žalosti zbog neljubavi, zbog stvari ovoga prolaznoga svijeta.
Blago žalosnima, jer oni ljube prisutna Isusa: „Tražite svagda njegovo lice.” Kršćanska žalost budi se također i iz ljubavi prema prisutnom Isusu Kristu. Nema ljubavi bez prisutnosti drugoga. Želiš li da te netko ljubi, uprisutni se! I Isus se uprisutnjuje nama da ga ljubimo. U vječnosti će nam biti potpuno prisutan, da ga još potpunije ljubimo. No, istinska je ljubav i traganje. Ako kažeš nekomu „ne tragam za tobom”, znači da ga ne ljubiš. A kako je traganje ujedno i žalovanje, ljubav je uvijek i žalovanje. Iz toga slijedi da će i u vječnosti, upravo spram prisutnoga Isusa, postojati traganje, a time i neka vrsta svetoga, nježnoga žalovanja. Čudesna je to igra ljubavi. Kad ljubiš, želiš prisutnost drugoga, ali u toj istoj prisutnosti tugujući tragaš za njegovom još većom prisutnošću: ljubiš prisutnoga i nikad ti dosta njegove prisutnosti, tragaš za još više! Isprazna je žalost ovoga svijeta: premalo smo prisutni jedni drugima, a kad smo i prisutni, premalo tragamo jedni za drugima.
Blago žalosnima, jer ih Isus žalosti odgodom: „Ne zadržavaj se sa mnom.” Kršćanska žalost dolazi iz Isusove zafrkantske geste odgode. E da. Kršćanski Bog jest Bog diferencije, odgode. Kako je to vidljivo, osobito u Pjesmi nad pjesmama, Isus odgađa svoj dolazak, kasni, skriva se. Zašto? On odgađa svoj dolazak kako bi ti, žalostan zbog toga, više žudio za njim, odgoda budi golemu žudnju da još više poludiš za njim. On odgađa, dodaje dozu gorčine svojoj slatkoći kako bi onaj koji čeka postao žalostan, kako bi prepoznao svoju bijedu, potrebu za njim, ovisnost o njemu. Odgađa, jer te želi krhka i ponizna, da živiš od njega, od njegove milosti. Žalostiš li se zbog Isusa, znaj, ne očajavaj, takva te on želi. Isprazna je pak žalost ovoga svijeta jer ne pozna Isusovu odgodu. Utješna je to misao. Žalostiš se, ali zbog odgode, ne za trajno. Žalostiš se zbog gubitka voljene osobe, ali samo u odgodi, ne za trajno.
Blago žalosnima, jer ispovijedaju svoje grijehe: „Grijeh je moj svagda preda mnom.” Kršćanska žalost jest žalost ispovijedanja grijeha. I kad si najradosniji, žalostan si zbog svojih grijeha koji su ti stalno pred tobom, kako veli psalmist. Dobra je istinska radost zbog Isusa Krista, ali da radost ne postane sebična radost, da se ne raduješ više zbog sebe, nego zbog njega (opasnost svake radosti), žalost zbog grijeha stvara pukotinu u tebi: osjećaš sebe puknuta, sebe grješna, nasuprot svetomu Bogu. Zato se svakoga dana smijem zbog Božje milosti, ali svaki dan i plačem zbog svojih grijeha, radujem se Bogu, ali se i žalostim zbog sebe. Sveti Jakov trubi mi svaki dan: „Zakukajte, protužite, proplačite! Smijeh vaš neka se u plač obrati, i radost u žalost.”
Blago žalosnima, jer se žaloste sa žalosnima: „Plačite sa zaplakanima.” Kršćanin će se uvijek žalostiti, dokle god se njegovi bližnji žaloste. Kršćanin je ud Kristova Tijela, Crkve. Kad se žalosti jedan ud, žalosti se onda cijelo tijelo. Žalost mojega subrata jest i moja žalost. Žalost mojega subrata zbog grijeha, bolesti, progonstva jest i moja žalost, i obratno. Takva je bila i Kristova žalost u Getsemanskom vrtu. Na smrt mu je duša bila žalosna jer se u ljubavi sjedinio s našim žalostima, žalostima grijeha, progonstva, bolesti i svih nevolja ovoga svijeta. I danas mu je također duša žalosna, i bit će žalosna sa svim žalosnima do konca svijeta. Osjećaš da tek po toj žalosti postaješ čovjekom, ta te žalost čini više čovjekom, čini te božanskim, u Isusu Kristu: ne živiš za sebe, živiš s drugima i za druge, tako što se žalostiš zajedno s njima. A opet – a i to je čudesno i tako utješno u kršćanskoj žalosti – kad si žalostan, nisi sam, drugi se žaloste s tobom, Isus Krist se žalosti s tobom. Isprazna je žalost ovoga svijeta: ona vidi samo svoju žalost, ne vidi žalost bližnjega, ona zaobilazi, prolazi mimo tolikih žalosnih u ovom svijetu.
Blago žalosnima, jer su progonjeni zbog Isusa: „Blago vama kad vas zbog mene prognaju, radujte se i kličite.” Ne žalostiš li se, nisi li progonjen zbog Isusa, tada ne nasljeduješ njega progonjenoga i raspetoga. Stoga, ne daj da te zavedu srećkovići ovoga svijeta. Oni su izvana sretni, a iznutra nesretni. Ti budi izvana nesretan radi Isusa, jer ćeš iznutra biti sretan u njemu.
