Za sv. Pavla depresija je tristitia saeculi – žalost ovoga svijeta! Dragi čitatelju, ako te muči žalost ovoga svijeta – a nitko nije slobodan od te bolesti jer nas sve pritišće ovo smrtno tijelo – prvo bih ti, kao duhovni liječnik, postavio dijagnozu bolesti: tristitia saeculi. Potom bih ti, kao duhovni ljekarnik, preporučio neke lijekove iz ljekarne Svetoga pisma.
Dijagnoza bolesti. Prvi i najvažniji uzrok žalosti svijeta jest život po tijelu. Tijelo u Pismu označava život u kojem tjelesno, zemaljsko ima potpunu prevagu nad duhovnim, božanskim, nekad i takvu prevagu da potpuno potisne duhovno i božansko. No, kako je sve tjelesno, zemaljsko propadljivo i prolazno, u tebi se počinju javljati strahovi. Strahovi se odnose na sve ono što može oduzeti tvoje tjelesno, zemaljsko: bolesti, neprijatelji, suparnici, slučajni neuspjesi, starost, nemoć. Stoga je prvi simptom žalosti ovoga svijeta strah od gubitka svih zemaljskih stvarnosti. Postaješ rob svojih strahova. Osobito si sklon žalosti svijeta ako si dobrostojeći jer žalost ovoga svijeta pogađa uglavnom one kojima dobro ide u ovom životu, koji žive u blagostanju. Znamo iz iskustva da se u životnim mukama ne bojimo smrti, ali se bojimo smrti kad nam je dobro. Zato od žalosti svijeta pate ljudi koji žive samo zemaljsko i uglavnom oni kojima dobro ide u životu. Nisam primijetio toliko žalosti svijeta u onima koji se muče u životu, a to su oni koji su, e da, koji su već umrli svijetu, zemaljskom. Drugi uzrok žalosti ovoga svijeta jest nestanak svijesti o grijehu. Danas su svi bez grijeha, a svi depresivni! A odbacivanje vlastite grešnosti, nesposobnost za ispovijed grijeha znak je krajnjega potonuća u svijet, u tjelesno, zemaljsko!
Lijekovi protiv bolesti. Ako je žalost ovoga svijeta bolest tijela, prvi i najvažniji lijek koji ti propisujem jest da prestaneš živjeti po tijelu! Što manje živiš po tijelu, tim će te manje obuzeti žalost ovoga svijeta. Ako umreš tijelu, umro si i svijetu, i žalost svijeta ne može ti ništa. A umrijet ćeš tijelu ako počneš živjeti za Nekoga koji je veći od tijela i od ovoga svijeta, a to je Isus Krist. S Kristom ćeš onda početi mrtviti tijelo, nećeš dopustiti da tijelo dobiva prevagu u tvojem životu, učit ćeš se suzdržljivosti, pa čak i prijeziru prema tjelesnom. Da, ključan je prijezir prema svijetu kako bi bio slobodan od žalosti toga istog svijeta. Tako ćeš početi nasljedovati Isusa Krista jer „uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje”. Dakle, ako prezreš svijet i sve zemaljsko, nikakav gubitak ovoga zemaljskog neće moći doći do vrška tvoje duše, duše koja je u Isusu Kristu. Možeš biti pritisnut, u sumnjama, progonjen, obaran, ali u vršku svoje duše bit ćeš radostan, nećeš biti pritiješnjen, napušten, oboren, nećeš zdvajati, kako piše sv. Pavao.
Drugi lijek jest misao na vječni život. Nažalost, danas više nitko ne misli na vječni život. I onda se čudiš zašto si ti, zašto smo zajedno u žalosti ovoga svijeta. Počni misliti na vječni život, na nagradu koju ti priprema Gospodin u vječnom životu i vidjet ćeš kako će vršak tvoje duše postati slobodan od žalosti ovoga svijeta. Moram priznati da jako volim novozavjetnu ozbiljnu zafrkanciju s riječju „malo”: „Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja.” I još: „A Bog svake milosti, koji vas pozva na vječnu slavu u Kristu, on će vas, pošto malo potrpite, usavršiti, učvrstiti, ojačati i utvrditi.” Uh, kakva moć, kakva li samo utjeha u toj običnoj, jedva primjetnoj riječi! Dakle, kad te spopadne žalost svijeta, misli kako je to samo „malo”, kako su sve patnje ovoga svijeta „malo” spram „velike” vječnosti.
Treći lijek: počni misliti na mogućnost vječne muke, pakla. Boj se pakla pa ćeš se prestati bojati gubitka ovoga svijeta. Četvrti lijek: Krist nam nije obećao ovozemaljsku sreću. Nisi kršćanin zato što će ti biti dobro na ovom svijetu. Jer dobra ovoga svijeta imaju i dobri i zli. Nisi zbog toga kršćanin! Naprotiv, Gospodin ti je obećao muke, progonstva, izdaje, pošasti, bolesti, pandemije. Dakle, ako te pogode nevolje ovoga svijeta, ne smiješ biti zatečen. Sve nevolje kazuju ti da ne pripadaš ovomu svijetu, zapravo sam svijet tjera te od sebe. Peti lijek: misli na one koji pate, supati zajedno s njima. Supatnja s njima oslobodit ćete od sebičnosti vlastite patnje. Šesto: ispovijedaj svoje grijehe, ispovijed grijeha neće ti dopustiti da potoneš u žalost ovoga svijeta. Štoviše, omogućit će ti da dođeš do Krista, da na vršku svoje duše ispovijedaš radosno Gospodina.
Dragi čitatelju, i dok sam tako o svemu tome mozgao nakon mise, evo mi u susret mojega prijatelja Mije. Bolestan je Mijo, teško spava, mora čak popiti i lijekove. Ali začudo, malo ga kad hvata žalost ovoga svijeta. Štoviše, spominje mi stalno jednoga čovjeka koji je pao u depresiju, veli mi da se brine i moli za njega. Pa da, Mijo nije dobrostojeći. On je već umro svijetu. Zato ga jedva i dotiče žalost ovoga svijeta, ali pati s patnicima. A vrhunac našega razgovora bio je kad mi je rekao da svaku noć oko dva sata iza ponoći ide jednom svom prijatelju na kavu: nađu se njih dvojica, puše, razgovaraju, popiju kavu i u zoru se oproste. Boji se samo da ga policija ne zaustavi, da im mora reći da u to doba ide na kavu! Čuvši ove posljednje riječi, slatko sam se nasmijao i rekoh mu da je pravi monah jer su nekad i monasi ustajali po noći i pili kavu, ali s Gospodinom. I obojica smo se tada nasmijali. Poučan je Mijo, on živi od razgovora s Gospodinom i od razgovora s prijateljima. Možda bi to mogao biti sedmi, Mijin lijek protiv žalosti ovoga svijeta: monasi, razgovor, kava, u noći…
