Obično se tvrdi da je supatnja bit prijateljstva, prema onoj poznatoj: “Prijatelji se poznaju u nevolji.” Arendt ne prihvaća to mišljenje, premda prijateljstvo, dakako, podrazumijeva i uključuje supatnju. Za nju je bit prijateljstva suradost: “Mi, naime, smatramo istinskim prijateljima one pred kojima se ne bojimo pokazati svoju sreću i kod kojih možemo računati na njihovu suradost.” Arendt time pogađa osnovnu problematiku prijateljstva. Naime, iskustvo nam kazuje da možemo imati zaista predivne prijatelje, ali samo pod vidom supatnje. Ako smo u nevolji, oni će nam odmah pomoći i bit će nam na raspolaganju. I to ne treba podcjenjivati. Zaista je velika stvar imati nekoga tko može s nama istinski supatiti. Ipak, to nije dovoljno jer patnja nije razgovorljiva, tvrdi Arendt. Patnja nas zatvara u nas same, u njoj se povlačimo u sebe. U tom smislu, supatnja je uvijek šutljiva, šutljivo nošenje i podnošenje patnje drugoga. Jasno je da je supatnja kao takva prevažna za međuljudske odnose. No, gdje je supatnja jedini temelj prijateljstva, tamo gdje ona isključuje suradost, tamo zapravo i nema prijateljstva. Štoviše, prijateljstvo bez suradosti samo je jedan profinjeni izričaj dominacije nad osobom koja pati. Onaj prijatelj koji zna samo supatiti, koji se sav raznježi i postane neobično blizak jedino kada patimo, nije naš istinski prijatelj. On je negdje skriveno ugrožen nama i kao da jedva čeka supatnju kako bi nas podredio sebi.
Istinski su pak naši prijatelji oni s kojima možemo podijeliti svoju sreću i koji se raduju s nama. Naime, radost je razgovorljiva, a suradost omogućuje razgovor, što je za Arendt bit prijateljstva. Samo prijatelji znaju razgovarati jer se raduju jedan drugomu i onomu što govore. Razgovor se na taj način razlikuje od rasprave, tvrdi Arendt, a ja bih dodao da se razlikuje i od pričanja, i od brbljanja. Ni rasprava, ni pričanje, ni brbljanje ne poznaju suradost koja je temelj razgovora, a time ni prijateljstva. Zašto nema suradosti? Arendt tvrdi da je razlog tomu zavist. Ljudi su zavidni jedni drugima i zato se ne mogu radovati jedan drugomu. Tako je i tvoj prijatelj, koji zna samo supatiti s tobom, zavidan tebi. I ne samo to. Zanimljivo je primijetiti da takav prijatelj uglavnom ne dijeli s nama radosti, nego samo svoje nevolje i muke. On tada koristi drukčiju taktiku supatnje. U tebi lukavo kani probuditi supatnju, kako bi te vezivao uza se i posjedovao! Bilo kako bilo, ni u jednom slučaju nema tu razgovora, a ni prijateljstva.
Vratimo se još Arendtovoj. Ona ne misli samo na prijateljstvo u intimnoj sferi nego u njegovu političkom značenju. Prijateljstvo je upravo ono što čuva i njeguje ljudskost u mračnim vremenima. Naime, svijet ne postaje ljudskim kad ga proizvodimo nego kad o njemu razgovaramo, kad on postaje objektom našega razgovora. A mi razgovaramo, vidjeli smo, tek onda kad se radujemo drugomu i onomu što on kazuje, kada želimo dijeliti s njim zajednički svijet. Gdje ljudi prestanu razgovarati, gdje više ni s kim ne žele dijeliti svoj svijet, tamo gdje su zavidni i znaju samo za supatnju, tamo počinju mračna vremena. Tim smo više ljudskiji što više razgovaramo, što se više radujemo drugomu i dijelimo s njim zajednički svijet. Ako bi itko danas trebao širiti takvu ideju prijateljstva među ljudima, to bismo trebali činiti mi, kršćani. U Isusu Kristu Bog je postao prijatelj svih ljudi, Bog koji se raduje svakomu čovjeku i dijeli s njim svoj božanski svijet. Stoga, budimo više prijatelji jedni drugima, budimo osobe suradosti, jer smo svi djeca istoga Oca na nebesima. Budimo sve to da se ovaj svijet što manje smračuje.
