Početna stranica » O moralnom razlučivanju i nepromjenjivosti moralnoga zakona

O moralnom razlučivanju i nepromjenjivosti moralnoga zakona

213 pregleda

Pojedinci pošto-poto žele „legalizirati” svoj stil i status pa makar tražili blagoslov službenika Crkve koji traje 10 – 15 sekundi. Nudimo li time pastoralni lijek ili instant „prevaru” koja neće donijeti „ozdravljenje” i novost života koje promovira evanđelje? Ostaje nam vidjeti!

Moralni nauk Crkve i njezin nepromjenjiv i univerzalni zakon danas se često označuju kao „nepodnošljiva nepomirljivost i rigidni dogmatizam koji je u suprotnosti s majčinskim osjećajem Crkve”, osobito u iznimno složenim i konfliktnim situacijama moralnoga života čovjeka. No, Crkva kao mater et magistra, ne može se odreći svojega majčinstva, ali ni toga da je učiteljica poslušna Kristu, u svijesti kako ona nije stvarateljica i prosuditeljica moralne norme, nego poslušna Istini. Moralni život je odgovor na poticaje i darove Božje ljubavi prema čovjeku kojemu uvijek ide u susret. Moralni zakon koji je u savršenom skladu s čovjekovom naravi, a čovjeka i Crkvu Kristovu obvezuje nije čovjeku nedostupan, štoviše „ono što Zakon nalaže upisano je u srcima njihovim” (Rim 2,15).

Moralno rasuđivanje dobra i zla

Duhovno razlučivanje u životu kršćanina je ključno, vrlo zahtjevno i uvijek svijetu nerazumljivo i bezumno. No, to je put traženja Božje volje u svjetlu vjere, „Ne suobličujte se ovom svijetu nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti, da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno” (Rim 12,2).

Suvremeno teološko razmišljanje govori o određenim specifičnim i konkretnim ljudskim situacijama u kojima je potrebno u pastoralnom razlučivanju prići s novim načinom promatranja dobra i zla. Objektivno moralno pogrešna situacija sadrži elemente na koje se, kako tvrde, mora obratiti pozornost kako se ne bi „svrstale u krute klasifikacije bez prostora za osobno i pastoralno razlučivanje”. Elemente koje se donosi kao potvrde dobra u tim situacijama treba ozbiljno uzeti u obzir. Platforma ovoga govora je individualistička i situacijska etika, kao i teleološka teorija prema kojoj se dobrim plodovima opravdava grešno stanje. Nemoguće je ne uočiti teološki diskontinuitet s Učiteljstvom Crkve, osobito jasno artikuliranom u Veritatis splendor br. 79.: „Valja dakle, odbaciti postavku svojstvenu teleološkim i proporcionalističkim teorijama, prema kojima bi bilo nemoguće označiti kao moralno zao hotimičan izbor nekih ponašanja i određenih čina zanemarivši nakanu u kojoj se izbor čini ili ukupnost predviđenih posljedica čina za sve osobe kojih se tiče.” Naprotiv, intrinzično zlo nije dopušteno sve i ako iz njega proizlazi neko dobro jer je prvotni i presudni element za moralni sud predmet ljudskoga čina koji usmjeruje Bogu kao konačnoj svrsi. Intrinsece malum su čini moralno zli u sebi neovisno o daljnjim nakanama onoga koji djeluje i o okolnostima. Katekizam Katoličke Crkve o moralnosti čina i izbora govori kako ima konkretnih ponašanja kao što je bludnost, dakle spolni čin s osobom s kojom nije sklopljen valjan sakrament ženidbe, koje je uvijek pogrešno izabrati, njihov je izbor uvijek nered volje, ćudoredno zlo.

Čovjek je slika Božja, kojemu je objavljen prvotni naum ženidbenoga saveza „od početka ne bijaše tako” (Mt 19,8). Radi se o stvarnostima koje su u nadležnosti vrhovnoga zakonodavca koji čovjeku objavljuje, iako čovjeku ponekad ne odgovara nemogućnost korekcije. Nije moguće dopuštati niti raditi iznimke za čine koji su objektivno moralno grešni u sebi.

Amoris laetitia i njezine dvojbe

Govor o ovim situacijama osobito je potaknut pisanjem postsinodalne apostolske pobudnice Amoris laetitia kao i njezinim ne-prihvaćanjem kako u teološkim tako i u društvenim krugovima. Iako za jedne predstavlja značajan pastoralni iskorak u vidu promišljanja bitnih tema a time i kontinuitet i progres koji ostaje u okviru učenja o braku, za druge prelazi liniju katoličkoga nauka i otvara prostor pogrešnoga tumačenja ženidbe. Promatrajući je s gotovo sedmogodišnje distance, a u svjetlu recentnijih događaja (osobito Fiducia supplicans) postavljamo s pravom pitanje: Otvara li Amoris laetitia prostor za pogrešno tumačenje ženidbe? Ovdje ne smjeram na Učiteljstvo koje ostaje u okviru tumačenja, već na pojedince koji pošto-poto žele „legalizirati” svoj stil i status pa makar tražili blagoslov službenika Crkve koji traje 10 – 15 sekundi. Nudimo li time pastoralni lijek ili instant „prevaru” koja neće donijeti „ozdravljenje” i novost života koje promovira evanđelje? Ostaje nam vidjeti! Ali ono što znamo je da prostor osobnoga i pastoralnoga razlučivanja mora biti ljekovit i donijeti plod za pojedinca. Plod ne može biti utemeljen u stvaranju „moje” istine već u objektivnom sagledavanju stanja u kojem se nalazim.

Izuzimajući situacije u kojima su okolnosti takve da objektivno umanjuju moralnu odgovornost zbog ograničene slobode, svijesti i umanjenoga razuma, Amoris laetitia u br. 303. otvara mogućnost osobne prosudbe u kojoj osoba može razlučiti kako ono što konstituira objektivno zlo svugdje i za sve, nije nemoralno za nju: „Savjest može prepoznati ne samo da određena situacija objektivno govoreći ne odgovara svim zahtjevima evanđelja nego također može prepoznati iskreno i pošteno ono što je trenutačno najvelikodušniji odgovor koji mogu dati Bogu i uvidjeti s određenom moralnom sigurnošću da je to upravo ono što sam Bog traži usred konkretne složenosti.”

Filozofskom platformom ovakvoga stajališta, promoviranoga u Amoris laetitia br. 303., otvara se individualističkoj i tipično relativističkoj situacijskoj etici koju smo na početku spomenuli, a koja je nespojiva s moralnim naukom Katoličke Crkve. Okolnosti i nakane ne mogu nikad transformirati čin intrinzično zao po kreposti objekta u subjektivno dobro i opravdiv izbor, kako kaže Veritatis splendor u br. 82. Štoviše, relativistički pristup ovoga teksta poručuje ljudima u neredovitim situacijama kako za njih nije moguće ne činiti grijeh preljuba pa će se za njih oblikovati moral po prilagođenom programu. Amoris laetitia u br. 303. istina ne poriče kako neredovite situacije ne udovoljavaju kriteriju življenja po evanđelju, no poručuje kako nekim ljudima isti evanđeoski ideal nije moguć te će se pastoralnim milosrđem oblikovati novi prilagođeni moralni red. Isto sačinjava otužnu i vrlo obeshrabrujuću poruku kako Kristovo evanđelje nema što reći suvremenom svijetu i njegovu životu.

Jasno je kako ovakva argumentacija ne može stajati u kontinuitetu s dvomilenijskim naukom Crkve i kako će se upravo ostvariti predviđanja Ivana Pavla II. u Familiaris consortio: ukoliko se otvori mogućnost pripuštanja euharistiji ljudi u neredovitim bračnim situacijama, postoji opasnost odvesti vjerne u pogrešku i konfuziju o nauku Crkve o nerazrješivosti ženidbe, a k tome se promulgira status i stanje koje je kontradiktorno slici Krista i Crkve. Pastoralna primjena nikako ne može stvarati rupturu, rascjep u moralnom učenju, jer je pastoralna primjena produbljenje i razjašnjenje istina vjere i morala, a ne raptura koja nije uspjela pronaći teološko utemeljenje niti naći opravdanje u evanđelju ni u nauku Crkve.

Razumljiva je nakana Amoris laetitiae koja, čini se, pokušava razumjeti i dovesti u zajedništvo Crkve ljude koji su se po grijehu našli u različitim situacijama, no ispušta iz vida kako se radi o stanju post macula, stanju nakon grijeha koje se može razumjeti tek ako se ponudi ono što Crkva čuva a to je lijek Kristova uskrsnoga dara – sakramenti.

Ljubav za sve ili blagoslov za sve očituje se u snazi Crkve da svakom ponudi Istinu. Crkva koja bi nudila sakramente ili blagoslove a da pritom nije kadra izreći Istinu: „Idi i ne griješi više!” kalkulirala bi s Kristom i pokazala bi slabost kako ne vjeruje u snagu Metanoie. Pravo je pitanje: Može li Crkva navijestiti evanđelje današnjem čovjeku i vjeruje li da evanđelje donosi snagu koja je kadra mijenjati život pojedinca?

(dr. sc. don Damir Šehić)


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!