Ne tako davno, sasvim slučajno naletio sam na jednu zanimljivu knjigu njemačkoga sociologa Rainera Zitelmanna o neobičnoj temi, a to su bogataši. Radi se o sociološkoj analizi mentaliteta bogataša u Europi i Americi. Zitelmannova studija donosi neka najvažnija svojstva bogataša, čime zapravo neizravno kazuje svim ostalima kakvi bi trebali biti, žele li biti bogati. Prvo, svi bogataši uvijek su imali jasan cilj, točno određenu viziju koju su nastojali realizirati u svojem poslu. Drugim riječima, bez jasnoga cilja i plana, nema ništa od ozbiljna bogatstva. Dakako, tijekom ostvarivanja toga cilja puno se toga mijenja, u konačnici i sam cilj, ali su svi bogataši složni da su uvijek imali jasan cilj. Drugo, svi su bogataši bili nekonformisti, imali su uvijek problema s nekim autoritetom: s roditeljima, sa svojim nadređenima. To je razumljivo, jer su bogataši bili kreativni, originalni i to ih je moralo dovoditi u sukob s nadređenima. Treće, svoj način upravljanja i djelovanja u svojim poduzećima sami bogataši doživljavaju, a takvim ga smatraju uglavnom i njihovi suradnici, kao vrlo neugodan, zahtjevan, gotovo tiranski. Naime, bogataši su kreativni, poduzetni i odlučni u djelovanju, što od suradnika iziskuje velik napor u razumijevanju i provedbi njihovih zamisli te stvara dojam da se radi o nepodnošljivim tiranima. Dodao bih da tako i mora biti. Poduzeća napreduju baš zato što u njima nema demokracije, nema glasovanja! Jer, što bi drugo učinili suradnici koji nemaju ni vizije ni sposobnosti, nego izabrali one sebi slične, tj. one koji prema njima nisu zahtjevni i koji su im „ugodni”. Drugim riječima, uspješna poduzeća počivaju upravo na nedemokratičnosti, na vrlo zahtjevnom i vrlo često nepodnošljivom vođi, ali vođi koji upravo na takav način donosi uspjeh istomu tomu poduzeću.
Četvrto, bogati poduzetnici uglavnom nisu postali uspješni zbog akademskoga znanja (premda su većina akademski obrazovani), nego prije svega, kako to ističe Zitelmann, zbog intuicije. A intuicija je izričaj ne toliko uma, koliko osobnosti i iskustva poduzetnika, što se ne može naučiti na fakultetima: žilavost u porazima (većina poduzetnika doživjela je teške poraze, ali se žilavošću podigla i kasnije postigla uspjeh), spremnost na velike rizike (bez velikih rizika, nema uspjeha i bogaćenja!), umjereni optimizam (svi su protiv velikoga optimizma), sposobnost prepoznati i iskoristiti pravu priliku i mentalna stabilnost (uglavnom svi tvrde da su nakon poraza sačuvali mirnoću). I još nešto: nakon što dožive poraz, bogataši nikad ne okrivljuju druge (država, politika, poduzeća), nego isključivo sebe! Takav im je pristup pomogao da se suoče sa sobom, da promijene sebe i započnu nešto sasvim novo. Nesposobni pak poduzetnici nakon poraza uvijek okrivljuju druge, nikad se ne suočavaju sa sobom i zato nisu otvoreni za novo. Peto, glavna motivacija bogatašima nikad nije novac, nego prvenstveno sloboda i neovisnost (uz društveni ugled, obitelj, investicije i dr.). Slobodom i neovisnošću prije svega žele biti kreativni u svojem poslu. Dakle, želiš li biti bogat i uspješan poduzetnik, nemoj misliti na novac, nego na slobodu, neovisnost, kreativnost. Slažem se sa svim rečenim.
No, postoji i tamna strana bogataša, jer je Isus upravo njima uputio žestoke riječi: „Lakše je devi proći kroz iglene ušice, nego bogatašu u kraljevstvo nebesko.” (Mt 19,24). Zašto? Odgovor je u onim dvjema riječima na koje je upozorio Zitelmann: sloboda i neovisnost. Teško će bogataši u Božje kraljevstvo zbog sljedećih razloga. Prvo, ljudski život ne počiva samo na slobodi i neovisnosti nego i na ovisnosti. Želi li čovjek humano živjeti, želi li vjerovati u Boga, ljubiti drugu osobu, imati obitelj, živjeti s drugima, to nije moguće bez ovisnosti. U tom smislu bogataši teško ulaze u Božje kraljevstvo, teško ostaju humani, jer su u velikoj opasnosti da postanu nesposobni za svaku ovisnost koja je uvjet humanosti čovjekova života. Osim toga, nesposobnost za ovisnost o drugima stvara u njima prijezir prema svima ovisnima: siromašnima, neuspješnima i neuglednima. Drugo, siromašnije osobe lakše podnose poraze u životu, tj. ovisnost o drugima, jer su cijeloga života već naviknuti na ovisnost i poniženje. Bogataši se pak u porazima pretvaraju u divlje zvijeri jer nisu navikli biti ovisni o drugima i živjeti bez društvena ugleda. U porazima su zato spremni na sve i uništiti sve: obitelj, rodbinu, poduzeće, državu, samo da vrate neovisnost i svoj društveni ugled. Treće, nema škrtijih ljudi od bogataša. Škrti su jer zapravo nitko nije tako siromašan i nezadovoljan kao oni: nikad im dosta novca, jer bogatstvo stvara u njima uvijek nove potrebe i nova dokazivanja bogatstva (odijevanje, kuće, automobili, vile). Oni su škrtice koje nisu više sposobne za istinsko darivanje jer je istinsko darivanje uvijek gubitak. Zato kad i daruju, njihovo je darivanje lažno, ono mora uvijek biti za njih dobitak, tako da je ono samo još jedan način napuhivanja njihova ega. Nisu više sposobni za sasvim spontano darivanje, poput one siromašne udovice (Mk 12,41-44).
Dakle, dobro je postati bogatašima, ali jao njima ako ne uzmu ozbiljno u obzir Kristove riječi…