Rekli su nam „ostanite doma” i mi smo poslušali. Pa čak i da nismo htjeli, velikoga izbora nismo imali s obzirom na to da se sve zatvorilo. Policijskoga sata, kao u nekim zemljama, hvala Bogu nije bilo, ali i strah i osjećaj nadolazeće kataklizme odradili su svoje.
Mora se priznati da se ulagao veliki trud u organiziranje povratka hrvatskih državljana u Hrvatsku, ma gdje ih korona zatekla. A mi smo u svojim domovima čitali, pratili medije više nego ikada, pa tako osvanu i ovakva vijest: „Osoblje bolnice Križine prije nekoliko je dana zaraženu korisnicu Doma u Vukovarskoj iz bolnice vratilo u Dom za starije i nemoćne osobe, dok su zdravu korisnicu Doma, bez zaraze koronavirusom, ostavili na Križinama.”
Tada je ravnatelj splitskoga KBC-a, Julije Meštrović izjavio da je to točno, ali da su nesukladnosti u prijenosu informacija moguće, pogotovo ako postoji komunikacija na više razina, kao što se to ovdje događa. Međutim, navodi, zahvaljujući standardnim operativnim postupcima i suradnji s Domom u Vukovarskoj, nije bilo nikakve štete. Naglašava kako mu je žao, ali sve je provedeno i obavljeno u najboljem redu.
Odmotavanje klupka
Istovremeno, mjerodavna je inspekcija, nakon obavljenoga nadzora, zaključila kako ni u domu, iz kojega je dotad bila većina oboljelih, a nažalost i preminulih osoba starije životne dobi, nikakva propusta nije bilo i da se sve odvijalo u skladu s upućenim preporukama.
Istina, situacija je izvanredna pa su i mjere takve i nemoguće je sve imati pod nadzorom. Pa samo nekoliko dana prije ovoga događaja objavljen je članak o tome kako je prozvani ravnatelj, u vrijeme kad se o koroni manje znalo i još više strahovalo, dok su se ostali premišljali, sjeo u automobil hitne i prevezao zaraženu osobu od splitskoga KBC-a do bolnice na Križinama.
Ipak, nedugo nakon prve, dogodila se još nevjerojatnija, gotovo filmska, zamjena medicinske dokumentacije, ali i identiteta drugih dviju pacijentica na Križinama. Jedna žena je umrla i pokopana je u Hercegovini, na pogrešnom groblju i pod imenom još uvijek žive žene. Njezina je obitelj gotovo mjesec dana bila uvjerena da im se majka i baka oporavlja te da će im se vratiti. S druge strane, nećak koji je mislio da je pokopao svoju tetku, odjednom doznaje da je ona ipak živa, a u njezinu grobu leži nepoznata žena!
Naime, bolnica je istovremeno primila pacijentice iz dvaju domova za starije i nemoćne osobe i kako su obje pacijentice bile su u lošem zdravstvenom stanju, nisu mogle komunicirati s medicinskim osobljem, te nisu ni mogle reći da su ih zamijenili. No, kada je jedna od njih nakon liječenja vraćena u dom, ispostavilo se da nije njihova štićenica i tu se klupko počelo odmotavati…
Velika je požrtvovnost medicinskoga osoblja uložena u stavljanje pod kontrolu pandemije, ali veliko je bilo i njihovo opterećenje. Pa nedostatak kadra i životna dob pacijentica, sve su to razumljive otegotne okolnosti. Ipak, teoretski, da su one obje umrle, s obzirom na to da zbog posebnih mjera i uputa Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo u vrijeme pandemije prije pogreba obitelj i ne vidi pokojnika, obje bi žene bile sahranjene pod pogrešnim imenom i u pogrešnom grobu?! I nikad nitko ne bi saznao. Koliko li je samo ljudi u Kini, Italiji, Španjolskoj tako sahranjeno? Nakon ovoga drugog slučaja zamjene, splitski ravnatelj, kao moralni čin, podnosi ostavku ministru zdravstva Viliju Berošu.
A u međuvremenu…
U međuvremenu je država isplaćivala poslodavcima, po zaposlenom radniku, minimalac od 4000 kuna, kao potporu za očuvanje radnih mjesta. Uvjet je bio da poslodavac dotad nije nikome uručio otkaz zbog krize izazvane koronavirusom. A onda su se javili i oni koji su u međuvremenu ipak otpuštali svoje zaposlenike, pa je odlučeno da se i njima potpora isplaćuje pod uvjetom da vrate otpuštene. Podupiralo se redom, čak i one koji su isplaćivali dividendu, koji su, dakle, ostvarivali dobit. Obzirno je to od naše države, štiti najugroženije… S druge strane, u trenutku kad država prestaje s isplatom, prestaje i obveza poslodavca da zadrži zaposlenika na radnom mjestu. Dakle, država je financirala poslodavca zbog njega samoga, da lakše sažvače potpunu blokadu svoga rada jer je on taj koji puni proračun. A radnici? Ili je to samo stvar našega mentaliteta, pa smo samo dobru ideju, kao i obično, zloupotrijebili?
Taman mi tako i doslovno oživjesmo geslo ostanite doma, kad se pojavi ostanite odgovorni? Što to sad znači? Ublažavanje ograničenja ići će po fazama? Ugostitelji su metrom mjerili propisanu udaljenost između stolova i time se neizbježno smanjivao njihov broj. Zaključili su da dnevno mogu ostvariti simboličan dio uobičajenoga prometa. Možda da mjere vrijeme svakom gostu? I da mu nalože da osobno dezinficira svoj stol i prije i nakon ispijanja kave da se stvar ubrza? Onda su gradske vlasti odlučile – dozvoljava se proširenje terasa na javnu površinu. I bi tako. Stolova je više. Nema veze što mjestimice više gotovo i nema nogostupa! Obilazit ćemo 200 metara s druge strane bez pješačkoga prijelaza, samo neka se gospodarstvo oporavi.
A njegova žila kucavica, turistička sezona? Pa evo, kažu nema više opasnosti. Nećemo plivati s maskama na licu, ali nema izležavanja i okupljanja na plaži. Samoizolacija? Ma kakve kazne! Samo se malo pripazite, dragi gosti, bit će i aplikacija za praćenje! Ne znam što o tome misli čovjek koji je kažnjen sa 8000 kuna jer je sam samcat za vrijeme samoizolacije vozio traktorom gnoj na svoje polje. Znam, u epidemiološki lošem trenutku, ali…
Ostanimo odgovorni, govore, hm… Jednako koliko i onih gotovo milijun e-propusnica? Umalo da je postalo sramotno nemati e-propusnicu! Što nam još govori to čudo propusnica? Govori o brojčanom čudu jedinica lokalne samouprave. Toliko umnoženih i sićušnih da ni ovih skoro milijun dozvola nije omogućilo poljoprivredniku da, npr. kupi gorivo za svoj traktor na pumpi u drugom selu.
Propisi su propisi
I na koncu su rekli da odsad imamo novo normalno? Ono bi značilo i dalje dezinficirati ruke, ne rukovati se, nositi masku u svim zatvorenim prostorima (već sada smo svjedoci da to nije tako)… Ipak, svijest o potrebi držanja distance još je prisutna. Možda druženja, česte odlaske u kafiće i javna okupljanja odgađamo zbog straha za zdravlje, ali sigurno i zbog neizvjesne ekonomske budućnosti. Sve je jasno iz komentara koji se često može čuti – Sjajno je što se situacija popravlja i moći će se ići na more, manje je sjajno što zbog korone ove godine nemam čime ići na more.
Nikako ne treba zaboraviti ljude koji su nastradali i u potresu i našli se u zatvorenom krugu – sami ne smiju, a često i nemaju sredstava za obnovu, a Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Zagreba i okolice nije otišao dalje od prijedloga jer je Sabor raspušten kako bi se održali parlamentarni izbori. Dakle, ništa do jeseni, a onda svakako dolazi zima, možda u proljeće 2021.? Koliko će samo kiša, snjegova i pljačkaša prijeći preko srušenih objekata dotad? A vlasnicima se, u privremenom smještaju, dotad preporučuje nadati se da s njihove ruševine neće nekome pasti cigla ili dio fasade na parkirani automobil. Ili na glavu? Još mogu i odgovarati za štetu! Propisi su propisi.
