Osjetili smo to i na prepunim plažama, krcatim hotelima, zakrčenim ulicama jadranskih gradova, gužvama na graničnim prijelazima i trajektima. Što bi Hrvatska da nema turizma? – često čujemo u razgovorima uz kavu. Uistinu, da svakoga ljeta u financijski krvotok zemlje ne uđu ti milijuni koje donesu turisti iz cijeloga svijeta, pitanje je kako bi se živjelo do kraja godine i koliko bi bilo socijalnih problema. Ipak se najveći dio tih novaca (izuzmemo li zarade hotela u stranom vlasništvu i namirnice koje uvozimo) potroši na ovaj ili onaj način u zemlji. Međutim, i ove godine su izostale dobronamjerne i trezvene analize o pozitivnim i negativnim aspektima našega turizma, a time i načinima da se zaradi možda i više, a da se hrvatske prirodne posebnosti i kulturna baština bolje očuvaju za budućnost.
S jedne strane možemo biti sretni što je Hrvatska postala prepoznatljiva u cijelom svijetu po svojim prirodnim ljepotama i što se svako malo naši otoci, gradovi, dvorci, plaže, ulice i trgovi nađu među pet, deset, dvadeset ili pedeset najljepših na svijetu. Lijepo je što svi žele vidjeti Dubrovnik, kušati hrvatsku gastronomiju ili kupati se u najčišćem moru na Mediteranu. Međutim, pitanje je koliko ovakav razvoj masovnoga turizma oplemenjuje Hrvatsku i njezine građane, a u kojoj mjeri dijelom čak nanosi i štetu. Naime, godinama porast broja turista u Hrvatskoj ne prati adekvatno povećanje zarade, kao što se to događa u nekim drugim svjetskim destinacijama. Dok turisti, primjerice, u Francuskoj ili Austriji dnevno prosječno potroše i dvjesto eura, u Hrvatskoj se ta brojka (s uključenim smještajem) kretala oko 60 eura. Dakle, ili ne znamo pružiti adekvatnu ponudu, koju bi stranac platio, ili pak privlačimo turiste manje kupovne moći. Primjerice, Tajland koji je postao lider u razvoju azijskoga turizma s istim brojem turista iz godine u godinu vrtoglavo povećava zaradu. Pametni znaju da povećanje broja turista bez jasnih kriterija samo donosi više gužvi i smeća koje ostavljaju za sobom pa i devastacije prirodne i kulturne baštine. To smo najbolje vidjeli ovo ljeto na primjeru Dubrovnika gdje se u špici sezone čekalo u redu na ulazak u stari grad, a potom se mic po mic guralo pretrpanim Stradunom. I tako puna dva mjeseca. I ono malo stanovnika što je ostalo živjeti u staroj jezgri moglo bi uskoro pobjeći zbog nenormalnih uvjeta življenja… Hrvatski mediji i turistički djelatnici su donedavno obožavali brojiti automobile na graničnim prijelazima, smatrajući da je to najbolji pokazatelj razvoja turizma. Naprotiv!
Loša kopija drugih
I dok svi pomalo ljubomorno gledaju na Dalmatince i Istrane, koji u ova dva ljetna mjeseca mogu zaraditi nečiju godišnju plaću samo iznajmljujući svoje apartmane blizu mora, zaboravili smo da od turizma u Hrvatskoj može živjeti cijela zemlja, pa ako hoćete i susjedna područja u BiH. Zašto turisti na Jadranu ne bi jeli domaći špek, našu lubenicu, teletinu i luk!? Nažalost, većina toga što se servira na tanjurima jadranskih gostiju dolazi iz uvoza. Iako se ove godine ponešto počelo raditi i po tom pitanju, sve je to, nažalost, premalo i bez strategije da bi primjerice sve siromašniji Slavonci osjetili neku korist od turističke sezone. A o razvoju kontinentalnoga turizma da i ne govorimo! Dok mi shvatimo da je inozemnom gostu čas posla s mora otići do Zagreba, Varaždina ili Kopačkoga rita, ako mu „prodamo” dobru priču i ponudimo atraktivnu turističku turu, turiste i novce će nam uzeti konkurencija.
Umjesto da nudimo ono što je naše, autohtono i što turist ne može pronaći ni vidjeti nigdje u svijetu, mnogi u našoj turističkoj ponudi nastoje biti loša kopija drugih. To smo se imali prilike nagledati ne samo u gastronomiji već i u ljetnim festivalima i zabavama koje nude ono što nema veze s našim identitetom, samo da bismo bili sličniji onome što smo negdje vidjeli na televiziji. A turisti dolaze baš kod nas da bi iskusili nešto sasvim drukčije. Uz sve to, vrlo često slušamo kako sve treba podrediti turistima. Uostalom, to je bio ključni argument kod rasprave o radu trgovina nedjeljom. A gdje će turisti kupovati? Osramotit ćemo se pred njima! – sugerirali su protivnici zabrane. A kad sam prije par godina ljetovao u francuskoj Provansi ostao sam dva dana bez ručka dok nisam naučio da Francuzi zatvaraju restorane u 14 sati i idu odmoriti, da bi ih opet otvorili tek oko 7 navečer. Kad sam se na to požalio jednom konobaru, on je mirno, uz osmijeh, odgovorio: To je naš stil života, prilagodite se i jedite ranije…
Tamo je sve dopušteno
Imamo li mi pravo na očuvanje našega stila života ili se moramo baš svakome dodvoriti?! I ovo ljeto smo tako gledali medijska izrugivanja usmjerena pojedinim župnicima i gradonačelnicima koji su tražili čednije odijevanje tijekom šetnji gradskim ulicama, institucijama, muzejima i crkvama. Neki su političari i građani doslovce htjeli protjerati „kultna” zabavišta za mlade iz svojih mjesta nakon što su danima susretali pijane i drogirane mlade Europljane kako leže po njihovim ulicama, pa i dvorištima, ili polugoli idu u prodavaonicu. Jedan njemački magazin ovo ljeto je objavio: „Idite u Hrvatsku. Tamo je sve dopušteno!” Je li to turistička ponuda kakvu trebamo i priželjkujemo?
Ako nemate što vrijedno ponuditi, onda dopustite sve kako biste privukli ljude i zaradili nešto novca. Tako je uostalom nastao legendarni Las Vegas u srcu američke pustinjske države Nevade. Vlasti su ondje dopustile kockanje i prostituciju, samo da bi privukli ljude iz cijeloga svijeta i njihov novac. Ali Hrvatskoj to očito nije potreba jer ima što ponuditi i pokazati svijetu, a da ne srozava svoj identitet, tradiciju i dostojanstvo. Toliko prirodnih raznolikosti, bogate kulturne baštine, jedinstvenoga načina života i tradicije rijetko ćemo pronaći bilo gdje u svijetu. A mi i dalje nudimo samo ono što nam je Bog dao i što smo naslijedili dolaskom na Jadran, a ne znamo ispričati priču o sebi da bi nas se više cijenilo i poštovalo.
Hrvatska od svoje neovisnosti nije uspjela okupiti svoje vodeće intelektualce, kreativce, komunikacijske stručnjake, gospodarstvenike i političare kako bi postigli konsenzus oko toga koje to vrijednosti treba sadržavati brend Hrvatska, u čemu smo dobri i po čemu želimo biti prepoznatljivi u svijetu. Zato oni koji nas dobro poznaju kažu da su naši najjači aduti – ljepota zemlje i prirodna raznolikost, pozicioniranost u Europi – na susretištu kultura i civilizacija, bogata kulturna baština, inovativnost i kreativnost ljudi kroz povijest, ali i danas, hrabrost i slobodoljubivost, otvorenost i gostoljubivost, bogata tradicija, specifičan način života koji se često odlikuje ležernošću, druženjima i bogatom gastronomijom, ali i osjećaj za stil (uostalom svijetu smo darovali kravatu, a Hrvatice su među najbolje odjevenim Europljankama)… Mnogi nam zavide što još jedemo zdravu organsku hranu i pijemo čistu vodu, imamo dobru klimu, sigurne ulice i vremena za najbliže. U svemu tome bi trebalo bistriti novi hrvatski brend, a prije toga riješiti se hrvatskoga jala, ideoloških podjela, osjećaja manje vrijednosti i kopiranja loših uzora.
