„Od zadovoljnog čovjeka te neće zaboljeti glava”, istina koju smo svi iskusili. No, kad sretnemo nekoga tko neprestano priča o pogreškama drugoga, ulaže beskrajno truda da se prisjeti svake njegove slabosti, zabole nas i uši i glava. Zato, biraj s kim ćeš biti!
Često čujem od svojih klijenata kako za nekoga kažu da je „toksičan”. Kad ih upitam što bi im to značilo, kažu kako se jednostavno uz takve osobe osjećaju neugodno, napeto. Jesmo li i mi takve osobe? Jesmo li toksični? Donosimo li u svoje okruženje mir, radost ili napetost i nemir?
Tijekom petogodišnje psihoterapijske edukacije koju sam prolazila često smo znali spominjati kako jedino čovjek koristi potrebu za moći radi čiste moći. Životinje koriste svoju moć kako bi došle do skloništa, hrane, partnera. No, prisjetimo se toliko slučajeva u kojima čovjek koristi svoju moć isključivo da bi pokazao „nadmoć” nad drugim a da nijednu drugu korist nema od toga. Ta, nazovimo je, čista moć, ne preza ni pred ljubavlju, ni pred očuvanjem dobrih odnosa s bližnjima koji čovjeka okružuju. Onaj tko moć koristi na takav način u konačnici i sam od nje strada. Prije negoli on strada od nje, mnogo patnje nanese i drugima. Takvih osoba ne treba biti puno, dovoljno jedan u radnoj organizaciji, obitelji, selu, nekolicina u gradu, zajednici u kojoj živimo i „toksičnost” će svi osjetiti. Problem postaje još kompleksniji kada se u analizi ličnosti potvrdi kako se upravo takvi često rado odlučuju i za vodeće funkcije jer to opet nosi djelić one iste potrebe, a to je moć.
Intenzitet potrebe za moći
Važno je napomenuti kako potreba za moći sama po sebi ne podrazumijeva nikakvo „zlo” ni toksičnost. Ključno je to kojim svojim ponašanjima izabiremo tu potrebu kod sebe zadovoljiti. Možemo se odlučiti zadovoljiti je toksičnim ponašanjem kao npr. Hitler osobnim iživljavanjem nad drugima ili istu tu potrebu možemo zadovoljiti npr. pomaganjem ljudima kojima nitko ne pomaže kao što je to radila sveta majka Terezija. Ovi drastični primjeri nam pokazuju što znači imati veliku potrebu za moći te koliko je na nama da izaberemo kojim svojim ponašanjima ćemo tu potrebu zadovoljiti. Štoviše, s konkretnim intenzitetom potreba se rađamo. Možemo to predstaviti kao svojevrsni DNK naših psiholoških potreba. Tako se netko rodi s intenzitetom potrebe za moći, npr. 10 %, dok se netko drugi rodi s jako velikim intenzitetom potrebe za moći od npr. 90 %. Sam intenzitet potrebe nije nešto što pojedinac bira, no ključno je dakle koja ponašanja mi izabiremo da bismo taj svoj intenzitet potrebe zadovoljili. Izbor našega ponašanja se uveliko reflektira na sve ljude s kojima smo okruženi, a možda i šire ako uzmemo u obzir snagu medija kojima se informacija može prenijeti. Tako je i plodonosni život ranije spomenute Majke Terezije došao do mnogih kao informacija o tome kojim ponašanjima možemo svoje srce napuniti „moći”. Zahvaljujući njezinu primjeru siromašnoga života uz ljude bez ikakve materijalne sigurnosti mnoge su se djevojke, uključivši se u red njezinih časnih sestara, počele osjećati „moćno”. Moćne za pomoći slabima, starijima, djeci i svima koji su odbačeni i koji nikome nisu bili važni.
Moć se u njihovu slučaju može vidjeti i u odricanju od bilo kakve navezanosti na materijalno. Mogli bismo reći, mogu bez ičega. Odmah mi kroz glavu prolaze patnje mojih mnogih klijenata nastale upravo iz navezanosti kada ostanu bez nečega (radnoga mjesta, kuće, ili čak statusa, odnosno „fotelje”). Svjedok sam koliko samo patnje može navesti iz ove navezanosti. Tu navezanost, a posljedično i patnju, zapravo stvaramo sami sebi. Jer, sama logika stvari nam govori: „da nisam navezan ne bih niti patio za gubitkom”, odnosno „što sam navezaniji to i više patim”. Zato valja promatrati primjer života sestara Majke Terezije – „slobodne” i sretne.
Unutarnje preslagivanje
Naravno, za takvo unutarnje preslagivanje treba puno emocionalne zrelosti i zdrava duhovnost. A današnji odrasli ljudi, što možemo zaključiti po ponašanjima, niti su emocionalno zreli niti imaju zdravu duhovnost. Iz toga izravno dolazi i plod nasilja i toksičnosti. Zbog takvih iskustava u životnoj sredini ideja života iz snova u slici „brda s dvije ovce” postaje sve primamljivija. Tako da se ista ponuda već može naći i u turističkim vodičima kao paket: tri dana u prirodi s aktivnostima čuvanja ovaca, mužnje, kuhanja domaćih jela i noćenja u planinskim kolibama. Jedan klijent mi je rekao kako je i sam pokušao rezervirati termin, no već je bilo popunjeno. Od bijega od života na selu i trčanja za „karijerama”, kako nam ju zapad predstavlja, do punoga bookinga za čuvanje ovaca. Sve u tako kratkom povijenom roku. To nam govori kako u svima nama postoji ona iskonska potreba za mirom i suživotom s prirodom.
Navezani, al’ nepovezani. Kod svakoga tko za ostvarivanje svoje (nad)moći bira tražiti slabosti kod drugih da bi ističući te slabosti došao do svoga osjećaja moći, umjesto da im pomogne kao u slučaju Majke Terezije, tu mira nema. I uistinu, kako i moji klijenti kažu, u takvim slučajevima na vidjelo iziđe sve nezadovoljstvo iz te osobe, sav jad, sva toksičnost.
Pri susretu s takvim ljudima mozak nam javlja ono staro pravilo: bježi ili se bori. Jedni će ostati boriti se pa će, iscrpljeni od te ludosti da dokažu pravdu i istinu, nerijetko i oboljeti, dok drugi bježe ili po stranim zemljama ili, kako vidimo novi trend, u prirodu po selima. Važno je znati razlučiti: što je do mene, što mogu promijeniti, a što je to čim ja ne upravljam i ne ovisi o meni. Biti ugodan čovjek, čovjek moćan za činiti dobro, čovjek mira, to uvijek možemo izabrati i o tome isključivo mi odlučujemo. U nekim okolnostima života to može biti jako izazovno, no uvijek moguće.
