Za nekoliko sati kafić će se ispuniti i neće biti nijednoga mjesta. Neki drugi glazbenici će svirati – puno glasnije, a umjesto kave i sendviča pit će se pivo i whiskey. Za sad je mirno i ja uživam u ugodnom glasu glazbenice i slikovitim pričama iz života o kojima pjeva, u svojstvenom stilu country glazbe.
„Hvala ti za pjesme”, kažem joj kad je završila set i prišla mi s kanticom na kojoj je bila naljepnica s ručno i namjerno neuredno napisanom riječi: tips (napojnica). Stavim 20 dolara u kanticu, na što me ona pogleda i veli: „Ti si ili glazbenica ili konobarica.” Obje se u isti čas nasmijemo iz razumijevanja – u Nashvilleu, glazbenici preko dana sviraju za napojnice jer na taj način ostaju u formi, a i uvijek postoji nada da će ih netko čuti i dati im priliku kojoj se nadaju, zbog koje su i došli u Nashville, službenoga nadimka „glazbeni grad”.
Ima nas puno u Nashvilleu – na tisuće! Svi imamo neki drukčiji životni put, ali ono što nam je zajedničko je da smo proveli bezbroj sati slušajući glazbu, učeći note, vježbajući instrument ili pjevanje. Svi smo žrtvovali sate igranja s prijateljima da bismo njegovali taj talent i želju u srcu koja nam je odnekud darovana. Svi smo se odlučili za nesigurne i nepredvidive karijere glazbenika i svakome od nas je najveća nagrada kad nam netko dođe i kaže nešto poput: „Tvoja pjesma mi je olakšala tugu” ili „inspirirala me da napravim veliku životnu promjenu”. Pjevamo na vjenčanjima i krštenjima, na proslavama života i posljednjim ispraćajima, počašćeni i odgovorni za trenutke koji se najbolje pamte po pjesmama koje su ih pratile.
Čudesan poziv
Čudesan je poziv glazbenika, a još čudesnija snaga koju glazba posjeduje. Bila sam jako mala kada sam prvi put doživjela pjesmu koja mi je dotaknula srce i izmamila suze. Mama bi mi svake večeri pjevala „Zeko i potočić” prije spavanja, a ja bih uživala u laganoj melodiji i lijepoj (ali tužnoj) priči. Moj tata je bio gitarist i pjevač. Pjevao je nježno i s puno emocija, a gitaru svirao srcem (prsti su bili samo ti koji su fizički dodirivali žice).
Bili smo prosječna obitelj, živjeli od roditeljskih skromnih plaća u malom stanu u Zagrebu koji smo dijelili s tatinom obitelji. Veselila sam se vikendima kad bi se mama, tata, moja mlađa sestra Sanja i ja starim fićekom uputili u posjet baki i rođacima te putem pjevali drage zagorske popevke u dva ili tri glasa. Nakon obiteljskih proslava tata bi uvijek uzeo gitaru i započeo pjesmu. Najdraža mi je bila pjesma o pjesmi: „Popevke sem slagal i rožice bral, i svu svoju mladost ja drugim bi dal… Če siromak sem, se drugim bi dal, popevke i srce i ne bu mi žal.” Glazbe i veselja je kod nas uvijek bilo u obilju i nikada nisam pomislila da nam išta nedostaje. U trenucima u kojima bi moguće nesuglasice zamrle jer bi svi zapjevali istu pjesmu – u skladnim glasovima i dionicama, bila sam najsretnija.
Brzo sam sama sebi objasnila da je glazba poput neke supermoći… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]