To je projekt nevidljivih ljudi o nevidljivom životu. Prva edukacijska tura u Hrvatskoj koju vode bivši i sadašnji beskućnici i ukazuju na naličje poznatih lokacija. Grad očima beskućnika. Ulaznica nema, donacije su proizvoljne, a prikupljena sredstva koriste se za poboljšanje životnih uvjeta beskućnika. Invisible Zagreb dio je i širega projekta kojim se nastoji pomoći beskućnicima u stvaranju kompetencija za tržište rada te u postupnoj resocijalizaciji.
Jedan od njegovih začetnika Mile Mrvalj, bivši beskućnik, osnivač udruge Fajter i izdavač istoimenoga časopisa, organizira niz akcija. Nedavno je održana i radionica slikanja za beskućnike te izložba nastalih radova. Mile je u rodnom Sarajevu završio školu za primijenjenu umjetnost i vodio likovnu galeriju koja je s vremenom nagomilala dugove. Nadao sam se da će u nekom trenutku biti bolje, da ću napokon biti u plusu, ali to se nije dogodilo, kaže. Ostao je bez svega. Prije deset godina došao u Zagreb i tri i pol godine živio kao beskućnik.
Rastući problem
Prvi mjeseci bili su izrazito teški. Iako se nalazio u nepoznatom gradu, bilo ga je sram skupljati boce i kopati po kantama. Zato je prekapao samo noću, kada nije bio izložen pogledima ljudi. Spavao je posvuda, u ruševinama, napuštenim zgradama, na klupama… Grijao se na kolodvoru, vozio noćnim tramvajima. Bez vjere u vlastite sposobnosti i promjenu, u društvu koje svojim odnosom prema beskućnicima samo povećava osjećaj beznađa. Teško se othrvati depresivnim stanjima. Danima je plakao, nesposoban išta započeti. Mnogi tada upadnu u raku alkoholizma, ovisnosti. Jer, naglašava, alkoholizam kod većine nije uzrok beskućništva, već njegova posljedica. Ljudi beskućnike vide kao neradnike, one koji su zaslužili takav status. Tako valjda sebe ograđuju, da se to njima ne može dogoditi. Nisam ni ja vjerovao da mi se može dogoditi da tako živim, kaže Mile…
Ponekad beskućniku ponude i posao, pa se čude kad ga ne obavlja kako treba. Kad ovako duže živiš, život se skroz izmijeni. Nema više radnih, higijenskih navika, ljudi postanu nesocijalizirani. To se ne može preko noći riješiti. Trebalo bi barem par mjeseci raditi na resocijalizaciji tih ljudi, upozorava. Poseban im problem predstavlja odredba Zakona o prekršajima protiv javnoga reda i mira koja se odnosi na odavanje skitnji i prosjačenju. Policija ih, kao i bilo koju drugu osobu, kažnjava zbog neposjedovanja osobne iskaznice. Samo što beskućnici osobnu iskaznicu ne mogu ni imati jer nemaju adresu na kojoj žive… Kako se ne skitati, kada nemaš kamo, završava Mile.
Nedavno je realizirana globalna akcija pomoći beskućnicima Jedna noć na otvorenom. Četrdesetak Riječana provelo je noć u vrećama za spavanje u znak solidarnostii s ciljem boljega međusobnog razumijevanja. Iznijeli su svoje dojmove, ali i zahvalnost zbog uvjeta u kojima sami žive.
Nakon akcije mogli su se među ljudima čuti komentari – Kako licemjerno! Što misle da su time postigli? Neka ih vode sebi doma! A, neće nitko! Treba uprljati posteljinu, kupaonicu, dati im da jedu iz svog tanjura. Ma sami su sebi krivi. Eno, onaj kaže da je kockao, onaj sve propio… Najlakše je tako! Dići ruke od svega. Čekati da drugi riješi tvoje brljotine. Oprostiti im dugove? Tko meni oprašta? Treba se boriti! Nemam ja ni vremena ni razumijevanja za takve!
Beskućništvo je, nažalost, rastući socijalni problem u svijetu, pa i kod nas. O broju beskućnika… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
