Druga Božja zapovijed: Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!

2,K

Druga Božja zapovijed cjelovito glasi: “Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koju uzalud izgovara ime njegovo” (Izl 20,7; Izl 23,1). Kao djeca na vjeronauku ili u roditeljskom domu naučili smo definiciju druge Božje zapovijedi: “Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud.” Katehetska tradicija je ovu, kao i druge Božje zapovjedi, uzela iz opširnijeg teksta u Bibliji, interpretirala je i u ovakvom obliku nam je predala.

Ovdje želimo promišljati o najtežem grijehu protiv druge zapovijedi Božje, o psovci te o proklinjanju. U drugom dijelu ovog razmatranja govorit ćemo o dva oblika štovanja Božjeg imena, a to su zakletva i zavjet.

Grijesi protiv druge zapovijedi Božje

Grijesi protiv 2. zapovijedi Božje jesu svako neprimjereno služenje imenom Božjim, imenom Isusa Krista, Majke Božje i ostalih svetaca… To su u prvom redu psovka (hula) i proklinjanje (kletva).

Psovka (lat. contumelia) proizlazi vrlo često iz čovjekova pogleda na život, a to je besmisao života. Nametnula se u obitelji, društvu, medijima i u književnim djelima. Danas psuje i staro i mlado, i djeca i starci, pa čak i djeca u osnovnoj školi. To je tragedija našeg vremena. Zašto psuju? Jedni psuju što nisu ostvarili ciljeve u životu. Drugi psuju kako bi glasno istaknuli dominaciju u društvu. Treći psuju iz užitka koji im pruža njihova duhovitost ne misleći da je ta duhovitost za druge otrovna. Danas jedva tko o tome govori, kao da psovke više i nema i kao da ona ne znači nikakav problem.
Problem je i “stav”, odnos prema Bogu. Netko psuje jer Boga ne poznaje ili ga ne voli. Drugi zato što ga dovoljno ne poznaje i ne voli. U oba je slučaja na dnu pitanje vjere. Stvarni vjernik ne može opsovati Boga. Za nekoga se kaže da mu se “omakne”, unatoč pravoj vjeri i nastojanju da iskreno ljubi Boga, premda je to vrlo teško razumjeti: vjerovati u Boga i ljubiti ga i u isto ga vrijeme pogrđivati psovkom, bogopsovkom ili bludnom psovkom.

Što je zapravo psovka (hula)? To je vanjska ili nutarnja hula, pogrda kojom se nekoj osobi uz nisko ponižavanje oduzima čast, gazi joj se dostojanstvo, razara ugled, ranjava srce. S obzirom na predmet pogrde psovka se može odnositi na profano područje (osobe i njihove vrijednosti) te na sakralno područje (hula ili blasfemija). U prvom slučaju, npr. može se opsovati i čovjek i njegov svijet (živo i mrtvo). U drugom slučaju, kad se hula odnosi izravno na osobu Boga i njegov svijet (anđeli, sveci), riječ je o bogohuli ili bogopsovci. Bogopsovku teolozi općenito nazivaju i “đavolskom psovkom”, za koju je Izrael imao ovakav zakon: “Tko izgovori hulu na ime Jahvino neka se smakne – neka ga sva zajednica kamenuje” (Lev 24,16; usp Izl 20,7; 22,27; 1 Kr 21,13). Ima raznih vrsta psovki.
Psovka postoji u svim društvima i kulturama, a izbor pogrdnih riječi ovisi o kulturi i jeziku. Nažalost, moramo priznati da je naš hrvatski narod psovalački narod i da smo jedni od najvećih psovača na svijetu!

Psihološki gledano, psovka je izraz srdžbe, zlobe, bola, obeshrabrenja, manje vrijednosti, a služi i kao sredstvo uzdizanja, isticanja, ohrabrenja samoga sebe i zastrašivanja drugih; u mlađih čak kao izraz zadovoljstva, veselja, ispunjenja praznine u govoru. Svakako, znanstveno proučavanje kaže: što je netko na primitivnijem stupnju kulture i naobrazbe, što je tuplji za duhovne vrednote općenito, to mu je i jezični izraz teži, grublji, psovka češ­ća, njezina formulacija razornija i užasnija, katkada upravo jeziva. Velika, teška psovka otkriva malu rudimentarnu dušu, bijedna čovjeka s osjećajem manje vrijednosti koji pred drugima želi ispasti netko i nešto.

Psovka ima i sociološki vidik. Nije teško druge navesti na psovku, ona je kao primljiva bolest. Lako je ustvrditi da postoji utjecaj roditelja psovača i okoline na djecu. Dijete koje svaki dan usvaja taj rječnik ubrzo i samo postaje psovač. Tako nam se zaraze sela, gradovi, cijeli narod.
Sve u svemu psovka, bludna psovka, bogopsovka znak su vrlo niska bontona, primitivne kulture, slabe ili nikakve vjere, bijedna ili nikakva etičkoga života. Ona je grešna, nerijetko teško grešna u sebi zbog sablazni, zbog toga što izravno navodi na daljnje mnogostruke grijehe, ne isključujući tešku bludnost.
Psovke se treba neminovno osloboditi, iz religioznih i kulturnih motiva. Ne možemo dopustiti da nam naš narod bude u uljudbi i kulturi na zadnjoj stepenici među narodima.

Nema određenog recepta za oslobađanje od psovke. Treba u sebi usaditi čvrsti stav protiv psovke. Katolici moraju u sebi produbljivati osobni odnos s Bogom u ljubavi i prijateljstvu. Sami psovači trebali bi se redovito ispovijedati i upotrijebiti najuspješniji način za odbacivanje psovke, a to je molitva. Na taj način mijenjati srce da bi se promijenio jezik.

Proklinjanje

Prema definiciji proklinjanje ili kletva (lat. maledictio) je zazivanje nekog zla na se ili na druge, i to zazivanje zla – riječima. Proklinjanje ne mora uključivati u svakoj riječi ime Božje, ono može biti u pridavanju osobe koju se proklinje ili vragu ili nekoj drugoj tamnoj sili ili pak zazivanjem imena Božjega ili svetaca da se određenoj osobi dogodi neko zlo.
U svom punom obliku prokletstvo u sebi uključuje dva usko povezana pojma, uzrok ili uvjet te učinak koji iz toga slijedi: “Kad si to i to učinio (ako to i to učiniš), stići će te takva i takva nesreća.” Proklinjatelj ne može olako proklinjati a da na sama sebe ne navali prokletstvo koje zaziva (usp. Ps 109,17). Proklinjanje se može pronaći na prvim stranicama Biblije. Iz usta Božjih čuje se prokletstvo zmije i zemlje (Post 3,14.17), ali uvijek kao protuteža, jer je prvotni motiv blagoslov (Post 1,22.28).

U Hrvata je često proklinjanje. Najčeš­će proklinjanje ima ispred riječi prokletstva uzvik “Da Bog da…! ili “Dabogda”… ili “Proklet bio…!” Ponajčeš­će kad se i sama vraga uzima u usta, naš će narod kazati “Da Bog da te vrag odnio!” Ili ako pak nema ovog uzvika “Da Bog da te…!”, on se podrazumijeva na neki način pa se samo kaže – “vrag te odnio!” Proklinjanju oprečno stoji blagoslivljanje, prokletstvu blagoslov. Ova se dva pojma međusobno prožimaju. Tamo gdje je prokletstvo, tu se zaziva blagoslov da se prokletstvo uništi, a tamo gdje je blagoslov, nekako je prokletstvo blizu, jer zlo uz dobro uvijek ide i pokušava dobro ubiti.
Proklinjanja koja ljudi upotrebljavaju nisu uvijek sa zlom namjerom, nego su najčeš­će plod navike. Iako ljudi proklinju iz navike, smijemo zaključiti da su to zapravo psovke koje u moralnom smislu jesu grijeh.

Strašno je kada muž proklinje ženu ili majka dijete. I kako će tu onda biti sloge, ljubavi, zdravlja? Svjedoci smo kletvi u međusobnim razgovorima, na televiziji. Riječ ‘proklet’ se udomaćila, postala nešto svakidašnje, kao nešto potpuno normalno. A nije!
Besmislene su, ružne, pa i smiješne kletve kojima se drugome želi zlo. Mi krš­ćani zazivajmo na sve Božji blagoslov, a ne kletvu! Blagoslivljajmo svoju djecu, svojega bračnog druga, druge ljude, svaku situaciju u kojoj se nalazimo. Valjalo bi u vlastitom iskustvu primijeniti Isusovo pravilo o blagoslivljanju da se osjeti sav blagoslov i blagodat takvog ponašanja. Vrijedi pokušati!

Čaš­ćenje Božjeg imena

Druga Božja zapovijed također izražava i posebno štovanje Božjeg imena. Teologija kroza stoljeća voli ovdje promatrati napose dvije vrste toga štovanja: prisegom i zavjetom.
Prisega ili “zakletva” (lat. iusiurandum) poznata je u svim religijama, a pripada posebnom načinu molitve i bogoštovanja. Zakleti se ili prisezati znači uzeti Boga za svjedoka onome što se tvrdi. Znači zazvati istinitoga Boga kao jamstvo vlastite istinitosti. Zakletva je, prema tome, uzvišeni način molitve, jer se javno priznaje istinitost, sveznanje, pravednost Boga koji je prisutan svojom ljubavlju.

Zakletva je dopuštena kad se radi o važnim činjenicama ljudskog života, s jasnim znanjem i nakanom. Da bismo izbjegli zakletvu, bolje je uopće se ne zaklinjati. Ne trebamo se zaklinjati zbog nevažnih stvari.
Osim toga, naša zakletva mora biti istinita. Zazvati Boga za svjedoka da je nešto istina, a mi znamo da nije istina, ili zazvati Boga da ćemo nešto učiniti, a mi znamo da nećemo, velik je grijeh. Krivokletstvo je težak manjak poštovanja prema Gospodaru svake riječi.
Obvezujemo se u zakletvi da ćemo nešto izvršiti samo onda ako je obećano djelo dobro djelo. Mi se nikad se smijemo zakleti da ćemo izvršiti nekakav grijeh. U svakodnevnom životu nije u redu da se kunemo: majkom, očima, zdravljem i drugim vrednotama. Ništa je ništa, i ne treba se ničim kleti niti preklinjati da dokažemo da je ništa ništa.

Drugi oblik posebnog čaš­ćenja Božjeg imena jest zavjet (lat. votum). Zavjet je promišljeno i slobodno Bogu dano obećanje o mogućem i većem dobru. To je obećanje, ne samo odluka. Onaj koji se zavjetovao time je Bogu dužan nešto što inače ne bi bio da se nije zavjetovao i na to se pod grijeh obvezati. Cilj je zavjeta proslaviti Boga, komu se prinosi ne samo jednostavan čin, nego i slobodna volja da se on izvrši, priznajući Boga apsolutnim gospodarom svega. Zavjet je nešto duboko ukorijenjeno u duši religiozna čovjeka. U svim religijama, od budizma do islama, susrećemo zavjet što govori koliko je duboko u samoj naravi religiozna čovjeka da uspostavlja posebne odnose s Bogom.

Razlikujemo javne i privatne zavjete. Javni su zavjeti oni koji se polažu pred zakonitim crk­venim poglavarom. Privatni su zavjeti oni koje obični vjernici u crk­vi, u kući, sami pred Bogom polažu. Vjernici zavjetuju Bogu sebe uz određeni bogoštovni čin: molitva, hodočaš­će, post, dobro djelo ili odreknuće nečega ugodnog.
U svakom slučaju zavjet treba da bude slobodan. Zavjet ne obvezuje ako nije učinjen slobodno, ili je učinjen u naglosti, ako ga nije moguće izvršiti ili ako su se životne okolnosti posve promijenile. Ali sadržaj zavjeta može promijeniti samo Crk­va.

Zavjet jednom učinjen obvezuje pod grijeh – razmjerno težini zavjeta. U knjizi Propovjednikovoj nalazimo upozorenje: “Jesi li učinio zavjet Bogu, ne oklijevaj, ispuni ga… Bolje je ne zavjetovati nego zavjetovati a ne izvršiti zavjeta” (Prop 5,3-4).
Smijemo zavjetovati samo neko dobro, Bogu ugodno djelo. Nešto što nije dobro, što je grijeh, Bog ne prima kao zavjet. Još jednu stvar valja napomenuti. Zavjet je uvijek osoban čin: tko se zavjetuje, obvezuje samo sebe, a ne drugog.
Na kraju recimo kako jedan zavjet može prestati da postoji, kako on može izgubiti svoju obvezu i snagu. Postoje četiri načina: istek zavjetovanog vremena ili broja, ako su se bitno promijenile prilike, bilo za onoga koji je zavjet položio, bilo za onoga u čiju je korist položio zavjet i ako se ne izvrše uvjeti za zavjet i oprost.