Čitajući evanđelja, naišao sam na nekoliko Isusovih slika i prispodoba. Neke od njih su poticajne, a neke pak govore o potrebi ispravnog gledanja…
Četiri nam kratke evanđeoske slike govore o izgubljenim i sakrivenim stvarima, te nas potiču, da bismo te stvari pronašli – potrebno je ispravno gledati.
Izdvajam četiri mjesta gdje Isus u evanđeljima poziva na takvo gledanje: Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu. (Mt 13,44); I drugu im kaza prispodobu: Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne. (Mt 13,33); Što vam se čini? Ako neki čovjek imade sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? (Mt 18,12) i Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? (Lk 15,8).
Kad nešto izgubimo, neminovno ostavljamo sve drugo i idemo u potragu za izgubljenim. Moramo shvatiti kako nam ono što tražimo nije na dohvat ruke, nije čak ni u našem vidokrugu. Moramo naći načina kako jednostavno primijetiti ono što tražimo, te moramo naučiti kako gledati.
Drugi niz prispodoba je o rastu od veoma malenih početaka (zrna), pa sve do vremena kad se plodovi mogu brati: u četvrtom poglavlju Markova evanđelja, opisan je rast od sjemena do ploda (Mk 4,26-29).
Tajna činjenice kako rast nadvisuje vrijeme treba nas naučiti da moramo sporije gledati.
Živimo u vremenu brzine i zaboravljamo ispravno gledati na sebe i na druge oko nas, zaboravljamo se zaustaviti, zastati, promotriti, ocijeniti…, jer: blago je zakopano možda na njivi kojom svakodnevno prolazimo!?
