Izgleda kako danas pitanje o vječnom spasenju kao da više nikome nije u središtu osobne, a možda ni zajedničarske, pozornosti. Od vertikalne ono je poprimilo sve izraženiju horizontalnu dimenziju i ostalo zarobljeno u njoj. Gubitak vertikalne dimenzije spasenja, onoga jedinog istinskog koje dolazi od Isusa Krista, imalo je za posljedicu gubitak zanimanja za neke druge bitne kategorije teološko-duhovne egzistencije.
Ugroženost nade
Smanjeno zanimanje za spasenje doveo je do gubitka nade, te bijega u očaj s jedne strane, a u preuzetnost s druge strane. Manjak nade u osobno spasenje pojavio se kao posljedica manjka nade u spasenje svih. Zbog toga sve više maha uzimaju očaj, tjeskoba i depresija. Ispražnjeno mjesto nade uzalud nastoje popuniti stanoviti konzultanti za smisao, osobni treneri za psihu, self-help publicistika i razni drugi gurui.
Veliki švicarski teolog Hans Urs von Balthasar podario nam je lijepa promišljanja o nadi za sve koja ovdje želimo osvježiti u prigodi godine Redovnoga jubileja. Ona stoje kao snažan bastion protiv svakoga oblika jeftinoga populističkog liječenja od očaja koji susrećemo kod bezbožnika i preuzetnosti na koju nailazimo kod fanatičnih vjernika.
Buđenje kršćanske nade
Sveto pismo i značajan dio crkvene tradicije donosi tvrdnje o našem životu poslije smrti. No, te tvrdnje, budući da su paradoksalne, teško je, kako navodi von Balthasar, sintetizirati te izvući, za sve smislen i siguran, zaključak. Naime, s jedne strane u Pismu čitamo o strahotama koje će nas pogoditi nakon ovozemaljskoga života, o osudama koje će doći na grešnike (Mt 5,22), o propasti (Mt 11,21), o plaču i škrgutu zubima (Mt 8,12) i slično. Možda se svi ovi i slični opisi naše egzistencije nakon smrti najbolje sintetiziraju u Matejevu evanđelju (25,31-46) koje govori o dijeljenju ovaca od jaraca, odnosno o onima koji će na konačnom sudu završiti lijevo i desno.
No, s druge strane, u Pismu susrećemo suprotstavljena mišljenja ovim spomenutim. Naime, Pismo je puno tvrdnji u kojima uviđamo Božju univerzalnu/opću spasenjsku volju: Bog hoće da se spase svi ljudi (2 Tim 2,14); Isus nije došao osuditi svijet nego da se svijet spasi po njemu (Iv 12,47); Isus dolazi kao svjetlo svijeta i kao svjetlo apsolutne ljubavi (Iv 13,1); Božja milost je spasiteljica svih, a ne samo nekih ljudi (Tit 2,11). Bog ne želi da itko propadne nego da svi prispiju obraćenju (2 Pt 3,9). Bog je sve zatvorio u neposlušnost kako bi se svima smilovao (Rim 11,32). Bog je pomirio sa sobom sve stvari na nebu i na zemlji (Kol 1,20); u Božjem naumu spasenja je sve uglaviti u Kristu (Ef 1,10).
Mogli bismo nizati slične biblijske tekstove i osloniti se na tekstove iz tradicije, kako to čini von Balthasar, ali bismo teško došli do sigurne sinteze. S obzirom na prvu vrstu svetopisamskih tvrdnji, švicarski teolog smatra da Matejevo evanđelje ne donosi reportažni izvještaj o našem životu nakon smrti (Mt 25), nego nam, na način na koji to možemo razumjeti i u mjeri u kojoj to možemo shvatiti (prispodobama), želi probuditi nadu, pouzdanje u Boga, te nas opomenuti da postoji stvarna mogućnost gubitka spasenja. Apokaliptične slike trebale bi u nama probuditi sveti strah te nas, u pogledu našega spasenja, pozvati na odgovornost praćenu našom slobodom. No, krajnji ishod konačnoga suda mi ne možemo anticipirati, ne možemo ga znati. To nitko ne zna, čak ni Crkva koja nikada nikoga nije smjestila u stanje koje zamišljamo kao pakao.
Dužnost kršćanske nade
Prema von Balthasaru postoje dvije mogućnosti odgovora na pitanje: hoće li oni koji sada niječu Boga i suprotstavljaju mu se to činiti i na konačan način? Prvi mogući odgovor je: da. Drugi mogući odgovor, koji bira ovaj veliki švicarski teolog je: ne znam, ali držim da se mogu nadati na temelju činjenice da Isus nije došao osuditi, nego spasiti svijet (Iv 12,47). Biblijske tvrdnje o Božjoj volji za spasenjem svih koje smo gore spomenuli daju nam za pravo nadati se (ne znati!) spasenju svih.
Drugim riječima, dužnost je kršćanske nade vjerovati da svjetlo Božje ljubavi i dobrote može na kraju osvijetliti svaki ljudski mrak i nadvladati svako suprotstavljanje. Dužnost je kršćanske nade pouzdavati se u biblijsku istinu da je Bog veći od našega srca, iz kojega izlaze sva zla, i da znade sve (1 Iv 3,20). Da, znade i ono što mi ne znamo i ne možemo, a to je kako nadvladati svoje suprotstavljanje Bogu.
Birajući svoj program nade za sve, von Balthasar se s spravom pita hoće li sve novozavjetne prijetnje Boga koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom – kao npr. ona u Mt 5,26; 18,34 gdje se kaže da ćemo biti bačeni u zatvor dok ne platimo posljednjega novčića – biti provedene u djelo ovako kako zvuče u ovim prijetećim novozavjetnim tekstovima? Time švicarski teolog ne želi reći da niz prijetnji koje susrećemo u Novom zavjetu umanjuje njihov doseg, nego samo da takve prijetnje ne mogu poništiti tvrdnje o Božjoj sveopćoj spasenjskoj volji. Upravo takve tvrdnje daju nam za pravo nadati se spasenju svih ljudi. Božja sveopća spasenjska volja ne poništava postojanje pakla, ali ni Pismo ni učiteljstvo ne govore o njegovoj nastanjenosti. Drugim riječima, Božja sveopća spasenjska volja ne dopušta nam vidjeti pakao nastanjen drugima, našom braćom i sestrama. To je korak koji otvara vrata nadi (ne znanju!) u njihov spas, te se u tu nadu inkorporira i nada u naše osobno spasenje.
Von Balthasar pomalo ironično naglašava da ne želi proturječiti kršćanima koji nisu sretni zbog nade u spas svih, nego žele biti sigurni u to da je pakao pun. No, kao suprotnost tome, s pravom pita: što nas priječi da se smijemo nadati (ne znati!) da će se Božje spasenjsko djelo prema čitavom stvorenju sretno završiti? Ne možemo imati sigurnost, ali je nada po ovom pitanju utemeljena. U tom smislu, poznato je da je Crkva kanonizirala tolike svece, ali nikada nije izrekla sud o osudi ijednoga konkretnog čovjeka. Čak ni o Judi koji je najbliži onomu što zamišljamo paklom.
Mi kršćanske nade
Pitanje je nukaju li nas zastrašujuće i apokaliptične novozavjetne slike, kako mi to najčešće tumačimo, držati da samo netko drugi, a ne ja, pada u pakao? Onaj tko smatra da su drugi u paklu, taj ne može ljubiti bez rezerve. Nada samo za sebe, za vlastito spasenje predstavlja nepodnošljiv egoizam i oholost, dok nada za sve otkriva poniznoga i molitveno usmjerenoga vjernika. Budući da se ljubav svemu nada (1 Kor 13,7), vjera u neograničenu Božju ljubav i njegovu milost, zbog njegova otkupiteljskoga djela, opravdava nadu u opće spasenje, iako ostaje mogućnost vječne osude.
Drugim riječima, nada je uvijek zajedničarska, tj. nada najprije za tebe, potom za nas, i tek na koncu za mene. Nema nade za sebe bez nade za druge. Kršćanska nada uvijek se izražava u prvom licu množine. Individualističko poimanje nade donosi njezino stanjeno razumijevanje. Takva nada nije kršćanska nada. Nada u samo moje osobno spasenje ne pripada posve kršćanskom pogledu na nadu. Nada se prije svega odnosi na velika Božja djela koja se tiču čitavoga stvorenja, kako navodi von Balthasar, citirajući kardinala J. Daniéloua. Nada se zanima za čitavo čovječanstvo. Mi iščekujemo spasenje svijeta. Objekt nade je spasenje svih ljudi i samo ukoliko i ja činim dio tih ljudi ona se tiče i mene. Ovo su na izvrstan način pokazali neki sveci među kojima sveta Mala Terezija koja se u svojoj solidarnosti s grešnicima nadala u njihov spas, molitvom, trpljenjem i žrtvom. Time je praktično utjelovila i pokazala da je jedina ispravna forma nade mi-forma.
Nada u spasenje svih temelji se na Kristovu otkupiteljskom djelu. Ona, dakle, nije proglas o praznom paklu ili proglas o otkupljenju svih (apokatastaza), nego samo izričaj da nemamo nikakvu mogućnost znati za ishod koji donosi konačni sud. Nadom za sve želi se samo pokazati veličina Kristova otkupiteljskoga djela i Božje ljubavi prema svakom stvorenju. Von Balthasar ne uvjerava nikoga da će svi ljudi biti spašeni, to ne možemo znati, ali se smijemo nadati. Ta nada ima svoj opravdani temelj u snazi pashalnoga otajstva u, kako on to kaže, Božjem poduhvaćanju pakla u koji Krist unosi dobrotu, ljubav i milosrđe. Time pakao prestaje biti stanje beskonačne bogonapuštenosti.
Za razliku od nade koja nije nikada individualna, nego komunionalna, pakao se uvijek misli na individualan i osoban način. Potrebno je, kako to kaže Ignacije Loyolski, kušati sa svim osjetilima vatre, plač i škrgut zubi. Drugim riječima, pakao je stvarnost koja se tiče mene osobno, a ne drugih. I to ne hipotetski, nego s punim pravom, jer jedini siguran grešnik kojega poznajem… sam, zapravo, ja. Ako objektiviziramo pakao, tada počinjemo misliti i brojiti koliki su u njemu i tko mu izmiče. Tada se sve mijenja: pakao više nije moj pakao, nego ono što sljeduje druge. Tako se pravi pakao po vlastitome ukusu u koji smještamo one koje ne bismo htjeli susresti ni u raju. Na koncu, važan von Balthasarov argument u prilog nadi za sve je činjenica da je Božja univerzalna spasenjska volja razlog zašto Crkva moli i obavlja „prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude” (1 Tim 2,1). Crkva to ne bi mogla činiti kad ne bi imala barem nadu da njezine molitve imaju smisao i da mogu biti uslišane. Liturgija Crkve, kao i naše osobne molitve za pokojne, više nego dovoljno svjedoči o razložnosti nade za sve.
