Srednji vijek obiluje svecima koji su ostavili duboki trag u životu Crkve. Način na koji je umro svetac čiji spomendan slavimo 29. prosinca, a nadasve razlog zbog kojeg je umro, svakako zaslužuje da ga svrstamo u zbor najvećih kršćanskih svjedoka i mučenika vjere. Riječ je o sv. Tomi Becketu, nadbiskupu i primasu Engleske.
Kada je Toma Becket završio studij prava u Engleskoj i Francuskoj, bistrog mladića iz ugledne obitelji čekalo je mjesto pravnika u gradskoj vlasti, a ubrzo nakon što je primio red đakonata i službu arhiđakona u nadbiskupiji Canterbury. Krasio ga je čvrst karakter, ali i ljubav prema lovu i raskošnom životu. S vremenom postaje bliski prijatelj i vjerni sluga Henrika II, engleskoga kralja. Govorilo se da su bili jedno srce i jedna duša. Međutim, iako se kretao u visokim krugovima nije ga osvojila ispraznost ovoga svijeta. O tome govori njegov ispovjednik koji je posvjedočio o besprijekornom životu koji je provodio unatoč svim vanjskim iskušenjima.
Mnogi velikani Crkve govorili su o osobinama koje trebaju imati oni koji preuzimaju neku crkvenu službu. Tako se sv. Antun Marija Claret, veliki španjolski nadbiskup, držao načela da je kod odabira budućih biskupa odmah eliminirao one kandidate koji su tu službu silno željeli. Govorio je da su prikladni jedino oni koji tu službu odbijaju. Budući svetac tu vrlinu je sigurno imao, što ne bismo mogli danas reći za mnoge koji čeznu za crkvenim službama. Nakon što je predložen za službu nadbiskupa, što je zdušno podržao i njegov prijatelj kralj, Becket je nastojao svim silama izbjeći tu službu. No, Božja providnost htjela je drugačije. Poznato je da svetosti nema bez poniznosti. A što je poniznost nego živjeti u istini o samome sebi. A Toma Becket je poznavao samoga sebe. Bio je svjestan svoga karaktera i da će braniti istinu makar i po cijenu vlastitoga života. Stoga su bile proročke riječi koje je izrekao engleskom kralju: “Ako Bog dopusti da postanem nadbiskup Canterburya ubrzo ću izgubiti naklonost kralja, a prijateljstvo koje mi iskazujete pretvorit će se u mržnju.”
Od trenutka kada je primio palij od pape Aleksandra III, novoizabrani nadbiskup je započeo živjeti skromnim životom. Posjećivao je bolesnike, dijelio milostinju siromasima, čitao i tumačio riječ Božju i s ljubavlju nadgledao svoje stado. Posebnu pažnju je pridavao odabiru kandidata za svećenički red. Kao vrstan pravnik bio je strog, ali pravedan. Nije prošlo dugo vremena i već su se sukobila dva autoriteta i dvije vlasti: državna i crkvena. Spor je najprije izbio zbog poreza na crkvene posjede, a zatim i radi pokušaja oduzimanja ovlasti crkvenom sudu da samostalno donosi presude klericima.
Kada je kralj zatražio da udovolji njegovim zahtjevima ili će mu biti suđeno, nadbiskup je odgovorio: “Sud? Niti zakon niti razum ne dopuštaju djeci da sude i osuđuju svoje očeve. Odbijam kraljev sud. Suditi mi može jedino papa.” Uslijedilo je progonstvo i nadbiskupov susret s papom. Becket je priznao pred papom da je nevoljko primio nadbiskupsku službu te papi vratio biskupski prsten i odrekao se svoga položaja. Papa, međutim, vidjevši njegovu poniznost, zapovijeda mu u ime Božje da ponovno prihvati svoju službu. Slijedi vrijeme provedeno u cistercitskoj opatiji u Francuskoj, a onda kada su se strasti donekle smirile, i povratak u vlastitu nadbiskupiju. Prije polaska u domovinu ponovno su odjeknule proročke riječi budućeg sveca: “Idem umrijeti u Englesku.” Ulazak u Canterbury bio je sličan Isusovom ulasku u Jeruzalem prije muke. Razdragano mnoštvo je klicalo svome nadbiskupu. Mnogi iz crkvenih i civilnih vlasti bili su nezadovoljni njegovim povratkom tražeći da ga smaknu. Što je planirano to je i ostvareno. Četvorica vitezova nasrnula su na nadbiskupa u katedrali i oduzeli mu život. Dočekao ih je smiren. Umro je s Isusovim riječima na ustima: “U tvoje ruke, Gospodine, predajem duh svoj!”
