Mučenici za vjeru i domovinu

457

Mjesto Donji Macelj nalazi se na sjeverozapadnom dijelu Republike Hrvatske uz samu granicu sa Slovenijom. U sastavu je općine Đurmanec u Krapinsko-zagorskoj županiji. U tom mjestu odmah pored autoceste koja vijuga kroz šumovite brege Maceljske šume nalazi se spomen-crkva Muke Isusove koja pripada đurmanečkoj župi sv. Juraja. Ona je podsjetnik velike maceljske tragedije koja se u ovom mjestu dogodila prije točno 80 godina.

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata maceljskom dolinom kretalo se prema Krapini više tisuća hrvatskih vojnika i civila, zarobljenika koji su preživjeli tragediju Bleiburga i mnogobrojna stratišta po Sloveniji (Huda Jama, Tezno i dr.), i koji su se nadali povratku svojim domovima. Umjesto povratka domovima za njih je počeo Križni put, krvava osveta Titove vojske i bešćutno iživljavanje nad zarobljenim civilima i vojnicima. Na ovom prostoru bila su formirana tri sabirna logora, dva u Mirkovcu pored Sv. Križa Začretja i jedan u Oroslavju. Odatle su ih izvodili u manjim grupama i strijeljali na brojnim lokacijama u šumama u blizini Maclja i Đurmaneca. Ubojice su bili uglavnom domaći ljudi iz okolice Krapine.

Tako su krajem svibnja i tijekom lipnja 1945. u maceljskim šumama kod Krapine pripadnici partizansko-komunističkih postrojbi, bez ikakvoga suđenja i dokazivanja bilo kakve krivice, pobili više od 12 000 zarobljenih hrvatskih vojnika i civila, među kojima su bili i neki svećenici, bogoslovi i sjemeništarci. Nakon toga strašnog zločina maceljska je šuma proglašena državnim (Titovim) lovištem, kojem je potom bio zabranjen pristup, a spominjanje bilo kakvih informacija o tim događajima bilo je strogo kažnjivo. Taj zločin ima sve karakteristike genocida. Do danas od strane hrvatskoga pravosuđa nisu pokrenute istrage, optužnice ili sudski postupci protiv odgovornih osoba i zločinaca koji žive u Republici Hrvatskoj, i od kojih su neki sami govorili o svojem sudjelovanju u zločinima.

Dokazi i svjedočenja

Vjeran dokaz toga strašnog vremena je kronika franjevačkoga samostana u Krapini u kojoj tadašnji gvardijan fra Ostijan Ostrognaj, riskirajući vlastiti život, svjedoči istinu za ubijene svećenike i bogoslove koji su se sklonili u samostan, popisujući imena i prezimena, godine i mjesta rođenja i crkvenu pripadnost, kao i okolnosti odvođenja u smrt, te jasno piše: „XXI. veri martyres pro fide et patria” (lat. 21 pravi mučenik za vjeru i Domovinu). Iz samostana su odvedeni na ispitivanje i potom u smrt. U kronici je ostalo zabilježeno: Svi naši logoraši pozvani su oko 9 sati ujutro na Oznu, neki prijepodne, a neki poslije zbog „saslušanja”. Morali su ponesti stvari, ako su htjeli, to je bio znak da se više neće vratiti. (…) Navečer u 10 sati ugasila se sva električna rasvjeta, čuo se štropot motora njihovog kamiona, te je odjurio putem Maclja, u klaonicu tolikih nevinih žrtava. Prema podacima i okolnostima tamo su pogubljeni u noći između 4. i 5. lipnja. Svećeničke žrtve su iz četiri biskupije: Vrhbosanske, Đakovačko-osječke, Krčke i Zagrebačke te iz dvije franjevačke provincije iz BiH: Bosne Srebrene i Hercegovačke provincije.

Težina ovoga zločina, a po nekima genocida, vidi se i po tom što je za vrijeme komunističke vlasti (1945. – 1990.) vladala potpuna tišina i strah među ljudima od ikakvoga spomena ove tragedije. Tek nakon demokratskih promjena 1990. godine istina je ipak donekle probila šutnju i pokazala da ti grozni zločini nisu zaboravljeni. Međutim, strah još uvijek vlada među ovdašnjim stanovništvom, a šutnja je još uvijek u dobroj mjeri prisutna u hrvatskim mainstream medijima i vladajućom elitom.

Među prvima o ovim zločinima javno je progovorio zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. On je 7. lipnja 1991. održao prvu svetu misu zadušnicu za sve žrtve Križnoga puta na lokaciji Lepa Bukva još prije bilo kakvih ekshumacija. Zanimljivo je da je to bilo u neposrednoj blizini jame IV. D, gdje su kasnije iskopani zemni ostaci 21 svećenika, redovnika i bogoslova. Očito da je kardinal već imao vrlo pouzdane podatke o lokaciji ubojstva svećenika. Ispostavilo se da mu je te podatke dao preživjeli svjedok ovih događaja Fran Živičnjak, koji je često u to doba početkom 1991. dolazio na Kaptol i u Hrvatski državni sabor, kako bi pokrenuo odgovorne vlasti. Upravo je ovaj svjedok najvažniji i najzaslužniji za otkrivanje ovoga zločina ali i otkrivanje nekoliko masovnih grobnica na području Maclja, kao što su lokaliteti Lepa Bukva, Ilovec i Smiljanova Graba.

Fran Živičnjak bio je pripadnik Hrvatskih oružanih snaga. Sa svojom divizijom povlačio se prema Sloveniji i Austriji te su ga u Krapini 10. svibnja 1945. iz kolone izdvojili domaći partizani i zatvorili ga u podrum civilne OZNA-e u Krapini. Od sigurne smrti spasio ga je partizanski vodnik i djelatnik vojne OZNA-e Mladen Šafranko. Iz zahvalnosti prema Bogu za spašeni život 1945. godine i iz obveze savjesti očevidac Fran Živičnjak ostavlja povijesti svoje pisano svjedočanstvo o svemu što se događalo u Krapini i logorima u njezinoj okolici, te sve što zna o maceljskim žrtvama. Bilježi također podatke o svom Križnom putu, kao i sve pojedinosti i napore da istina o maceljskim žrtvama dođe na vidjelo. Govori o žrtvama i akterima nasilja i zločina. Prisjeća se bola i svijetlih likova iz te velike noći od kojih je doživio čovječnost, što spominje sa zahvalnošću. Nadasve je dragocjeno što je još za života uspio nagovoriti Mladena Šafranka, nekoć djelatnika vojne OZNA-e u Krapini, da pođe s Komisijom u Macelj i iznese poznate podatke, kao i sve podatke koje je Šafranko pred Živičnjakom i još jednim svjedokom odao, posebice naznačivši imenom i prezimenom petnaest ubojica, dok se ostalih četrdeset i pet nije mogao sjetiti. Procijenio je broj žrtava na više od 13 000 ubijenih u 130 jama.

Ekshumacija

Na lokalitetu Lepa Bukva 24. lipnja 1992. državna Komisija Hrvatskoga sabora za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava započela je ekshumacije. Iz četiriju jama na toj lokaciji ekshumirane se 174 žrtve, a među njima su 21 svećenik, franjevac i bogoslov. U bunaru kod šumarske kuće Freudenreich, kasnije Titove lovačke rezidencije, pronađene su ljudske kosti. Na lokalitetu Ilovec nalazila se najveća skupina jama iz kojih je ekshumirano oko 720 žrtava. Iz ostalih pojedinačnih jama ekshumirano je 269 žrtava. Ukupno su otvorene 23 jame i ekshumirano 1163 posmrtnih ostataka žrtava. Nalazi i zapisnici Komisije ukazuju da su žrtve na Maclju prije smrti bile vezane žicom i mučene, a usmrćivane su udarcima tvrdoga predmeta u glavu ili metkom u potiljak. Nažalost, imena tisuća žrtava ostat će nepoznata. Osim popisanih svećenika i jednoga časnika koji je identificiran poslije ekshumacije po vjenčanom prstenu, za ostale su imena i podaci nepoznati.

Iz nepoznatih razloga državna je Komisija krajem 1992. prekinula sva istraživanja, nikad više nisu ponovno nastavljena, niti je obrazloženo zašto se to dogodilo. Komisija nije istraživala Smiljanovu Grabu kao ni neka druga grobišta. Oko 130 jama ostalo je neistraženo. Zbog sramotne društvene nebrige posmrtni ostaci 1163 maceljske žrtve, punih 12 godina poslije iskapanja, sve do 2004. godine, ležali su zapušteni u vrećama za smeće na tavanu i u podrumu Odjela patologije Medicinskoga fakulteta u Zagrebu na Šalati.

Spomen-crkva

Početkom 2004. godine grupa ljudi okupljenih oko Stjepana Brajdića, preživjeloga svjedoka Križnoga puta, i tadašnjega župnika fra Drage Brgleza u župi Đurmanec kojoj pripada i Macelj, započeli su s pripremama za dostojanstven ukop posmrtnih ostataka maceljskih žrtava te izgradnju zajedničke grobnice. Iste godine u lipnju započeta je gradnja spomen-crkve Muke Isusove pored buduće zajedničke grobnice u Donjem Maclju. Svečani obred ukopa u novoizgrađenoj zajedničkoj grobnici 22. listopada 2005. predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i prvi varaždinski biskup mons. Marko Culej. Posmrtni ostaci žrtava pohranjeni su u 398 limenih sanduka. Bio je to najveći zajednički pokop ikad zabilježen u Hrvatskoj, a ovo je i najveća grobnica u Hrvatskoj.

 Međutim, hrvatski su mediji taj događaj posve omalovažili. Udarna medijska vijest toga dana bila je lažna panika o epidemiji ptičje gripe u Baranji. No važno je bilo još jednom podmuklo skrenuti pozornost javnosti i ignorirati maceljsku strahotu komunističkih zločina u kojoj su mnogobrojni nedužno stradali. Nakon ukopa darovima dobročinitelja skupljena su sredstva te je grobnica obložena mramorom, postavljene su spomen-ploče s uklesanim imenima ubijenih svećenika i dvije ploče na kojima je pozlaćenim slovima uklesana istina o događajima iz 1945. koji su se zbili u Maceljskoj šumi, te je podignut veliki križ. U svibnju i lipnju 2020. ekshumirane su još 84 žrtve i pokopane u zajedničku grobnicu, gdje je dakle do sada ukopano 1247 žrtava ubijenih od strane partizana. Maceljsku tragediju najbolje je dokumentirao Damir Borovčak u svojoj monografiji Macelj 1945.

Izgradnja spomen-crkve Muke Isusove dovršena je 3. lipnja 2007. kada ju je svečano blagoslovio mons. Josip Mrzljak, biskup varaždinski. Uz crkvu napravljena je spomen-soba maceljskih žrtava, gdje je izložen dio osobnih predmeta žrtava. Brigu o crkvi, grobnici i spomen-sobi, uz domaćega župnika vodi Udruga Macelj 1945. Kompleks maceljske spomen-crkve dovršen je 12. lipnja 2011. postavljanjem postaja Puta križa akademskoga kipara Ante Jurkića na prilazu grobnici i spomen-crkvi.

Svake prve nedjelje u mjesecu lipnju ovdje se obilježava obljetnica maceljske tragedije, a svakoga 23. kolovoza obilježava se Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Misa se ovdje također slavi svakoga 22. listopada o obljetnici ukopa žrtava. Osim toga, već 20 godina na Gluhu subotu (subotu pred 5. korizmenu nedjelju) održava se maceljski put križa „Stopama pobijenih” dug 10 km od željezničke postaje Đurmanec do spomen-crkve slijedeći cestu kojom su maceljske žrtve odvođene s te postaje prema mjestu pogubljenja u maceljskim šumama.

Crkva Muke Isusove i grobnica maceljskim žrtvama trajni je spomenik mučenicima koje su protivno Ženevskoj konvenciji nakon završetka Drugoga svjetskog rata okrutno pogubili partizansko-komunistički zločinci. Za ovaj zločin nitko nije odgovarao. Bilo bi humano da se ovo područje detaljno istraži, obilježi, a sve žrtve dostojno pokopaju.

Popis ubijenih svećenika i bogoslova prema Kronici franjevačkoga samostana u Krapini

IZ FRANJEVAČKE PROVINCIJE BOSNE SREBRENE

1. fra Ante Katavić, župnik, r. 1902.
2. fra Karlo Grabovičkić, vikar, r. 1912.
3. fra Ivan Ivanović, kapelan, r. 1916.
4. fra Vitomir Mišić, bogoslov, r. 1921.
5. fra Domagoj Ćubela, bogoslov, r. 1924.
6. fra Alfons Katavić, maturant, r. 1924.
7. fra Paškal Vidović, brat laik

IZ HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE

1. fra Metod Puljić, župnik, r. 1912.
2. fra Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919.
3. fra Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923.

IZ VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE

1. don Jozo Perčinlić, kateheta, r. 1909.
2. don Marijan Ivandić, župnik, r. 1902.
3. don Miroslav Radoš, župnik, r. 1910.
4. don Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923.
5. don Dragutin Turalija, bogoslov, r. 1923.

IZ ĐAKOVAČKE BISKUPIJE

1. don dr. Josip Gunčević, ravnatelj gimnazije u Brodu i kateheta, r. 1895.
2. don Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906.
3. don Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917.

IZ KRČKE BISKUPIJE

1. don Nikola Ilijić, svećenik, r. 1913.

IZ ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE

1. don Stjepan Štromar, svećenik i kapelan u Mariji Bistrici, r. 1915.
2. don Branko Kukolja, bogoslov iz Marije Bistrice, r. 1921.