Gospodine, učini me oruđem svoga mira:
Gdje je mržnja, da donosim ljubav!
Gdje je uvreda, da donosim praštanje!
Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo!
Gdje je zabluda, da donosim istinu!
Gdje je sumnja, da donosim vjeru!
Gdje je očaj, da donosim nadu!
Gdje je tama, da donosim svjetlo!
Gdje je žalost, da donosim radost!
Gospodine, učini da ne tražim:
da me tješe, nego da ja tješim druge;
da ne zahtijevam da me razumiju,
nego da se trudim razumjeti druge;
da ne tražim samo da me ljube,
nego da i ja ljubim druge!
Jer tko se daruje, prima:
tko prašta, bit će mu oprošteno
i tko umire sebi, rađa se za vječni život!
Jedino je šteta što sam sv. Franjo iz Asiza nema nikakve veze s njom, iako ćemo danas skoro na svakom mjestu gdje se ova molitva pojavi u potpisu vidjeti: sv. Franjo Asiški. Pa čak i franjevci diljem svijeta prevode ovu molitvu, tiskaju je na razglednicama, sličicama i objavljuju na internetu pripisujući je gotovo uvijek sv. Franji.
Ova Preghiera semplice (Jednostavna molitva) kako je nazivaju Talijani, a dok na hrvatskom jeziku nema jednistvenog naziva, najzanimljiviji je „falsifikat” suvremene duhovnosti. Tim više je zanimljiv jer je novijega datuma. To nije neka stara molitva nekoć pogrešno pripisana svecu iz Asiza, već vrlo mlad tekst, budući da je napisan prije samo jednog stoljeća. Iako ova molitva obiluje „franjevačkom” ljepotom i duhom, ipak je činjenica da do sada nije pronađen niti jedan stariji spis koji bi potvrdio autentičnost ove molitve da je napisana ili kazivana od sv. Franje, kao što je to slučaj s drugim njegovim molitvama koje nalazimo u Franjevačkim izvorima.
Umjesto toga, tradicija koja je pripisivala ovu molitvu sv. Franji bila je formirana tek početkom dvadesetog stoljeća, ali je bila tako jaka i raširena da je već odmah u početku bila prihvaćena širom svijeta kao molitva sv. Franje. To se dogodilo zahvaljujući činjenici da je nastala u isto vrijeme kada su se dogodila neka otkrića od neizmjerne važnosti za studije o sv. Franji i franjevaštvu. Početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća „franjevačko pitanje” bilo je aktualno te su se njime bavili mnogi svjetski povjesničari. U tu cijelu priču i u društveni ambijent nakon Prvog svjetskog rata ušla je Molitva za mir. Njezina jednostavnost i činjenica da govori o temeljnim i najdubljim ljudskim očekivanjima osigurali su joj tako brzo širenje i popularnost među ljudima. Tako je ova molitva vrlo brzo postala ne samo katolička, u čijem je ambijentu i nastala, nego i ekumenska i međureligijska.
Kako je nastala Molitva za mir?
Ovoj zanimljivoj priči francuski povjesničar Christian Renoux posvetio je čitavu jednu knjigu pod nazivom Molitva za mir pripisana svetom Franji: enigma za odgonetnuti. Knjiga je tiskana u Parizu 2001. godine, a prevedena je i na talijanski 2003. U ovoj knjizi Renoux istražuje i prati etape njezine brze i univerzalne rasprostranjenosti, te objašnjava razloge zašto ova molitva toliko fascinira sve ljude i zašto se ona, iako je nije napisao sv. Franjo, može smatrati franjevačkom.
Sve je započelo u prosincu 1912., kada je svećenik iz Normandije don Esther Auguste Bouquerel (1855. – 1923.) ovu molitvu kao poeziju prvi put objavio u francuskom crkvenom časopisu La Clochette. Tekst je bio na francuskom, anoniman, a naslovljen „Lijepa molitva za recitirati za vrijeme mise”. Bio je to časopis Ligue de la Sainte-Messe, pobožnoga katoličkog udruženja čija je svrha bila širenje svijesti o što većem sudjelovanju na misi, posebno u nedjelju. Zanimljivo je da se ova molitva prvi put pojavljuje u časopisu koji favorizira euharistijski kult, jer sama molitva uopće nema takav sadržaj. Objavljena je bez imena ili inicijala autora, ne spominjući nijedan podatak odakle je eventualno preuzeta. Nije, nadalje, nikad više ponovljena u nekim od sljedećih brojeva časopisa La Clochette, do zadnjeg koji je objavljen 1919. Budući da je don Bouquerel najvećim dijelom sam uređivao ovaj časopis i pisao većinu tekstova, a bavio se i redakcijom sakralne dramaturgije i poezije, nije isključena hipoteza da je on sam autor ove molitve koju je želio objaviti anonimno.
La Clochette je to vrijeme imao oko 8000 pretplatnika. Međutim, povijest Molitve za mir mogla je tu i završiti poput mnogih drugih sličnih tekstova iz časopisa. Sva je sreća da je među tim pretplatnicima bio i kanonik Louis Boissey (1859. – 1932.), koji je u svom mjesečnom biltenu Annales de Notre-Dame de la Paix u siječnju 1913. objavio ovu molitvu ostavljajući naslov nepromijenjenim i ukazujući na mjesto odakle ju je preuzeo. Za razliku od svoga prijatelja don Bouquerela koji se posvetio u životu euharistijskom apostolatu, kanonik Boissey se zalagao za mir u svijetu. I zahvaljujući ovom kanoniku, njegovoj akciji i njegovu biltenu, nakon samo mjesec dana od objavljivanja Molitve za mir započela je zanimljiva pustolovina njezina širenja i njezinih mnogobrojnih transformacija.
Preko njegova biltena Molitvu za mir otkrio je markiz Normandije Stanislas de la Rochethulon et Grente, predsjednik udruge Souvenir Normand, koja se, između ostalog povezivala s Vatikanom, a zalagala se za mir i pravednost. Zahvaljujući toj povezanosti s Vatikanom u prosincu 1915., usred Prvog svjetskog rata kojeg je Benedikt XV. definirao kao „beskorisni pokolj”, markiz je uputio državnom tajniku Svete Stolice kardinalu Gasparriju niz molitava za mir za koje moli da ih prenese samom Papi. Ovim činom markiz je želio poput mnogih drugih ljudi aktivno podržati zalaganje Benedikta XV. za mir i njegov poziv na molitvu za mir u svijetu. Sam Papa (ili možda ipak samo kardinal Gasparri) zatražio je da molitvu objavi vatikanski Osservatore Romano, a što je i učinjeno na prvoj stranici ovog lista dana 20. siječnja 1916. Molitva je objavljena na talijanskom jeziku unutar jednog kratkog članka naslovljenog Molitve „Souvenir Normanda” za mir. Ta objava potaknula je neočekivano širenje Molitve za mir na međunarodnom nivou.
Kao i kod svakog prijevoda na drugi jezik, i ova molitva je doživjela male modifikacije. Druga modifikacija zbila se tjedan dana kasnije kada je francuski časopis La Croix objavio i preveo tekst iz Osservatore Romano na francuski. Tako je nastala francuska verzija molitve koja se sada malo razlikovala od one koju je objavio don Bouquerel i koju je Papi poslao markiz de La Rochethulon. Sam markiz je odmah reagirao te je La Croix objavio 3. veljače 1916. ispravljenu verziju molitve. Sve ovo potaklo je širenje Molitve za mir u jeku Prvog svjetskog rata, a naročito kad ju je objavio papin legat monsinjor Alexandre Pons u jednom svom djelu 1917. Osim preko časopisa i knjiga, ova molitva se u obliku letaka dijelila po frontovima za vrijeme Prvoga svjetskog rata.
Kako je, dakle, nastala tradicija koja ovu molitvu pripisuje sv. Franji Asiškom?
Nakon rata molitva se najviše prenosila preko pobožnih sličica na kojima je bila tiskana. Prvi je to učio franjevac kapucin iz Pariza Étienne Benoit († 1926.) vjerojatno nekad poslije 1918. godine. Na jednoj strani sličice tiskao je molitvu promijenivši joj naslov iz Lijepa molitva u Molitva za mir, dok je na drugoj strani tiskao sliku koja prikazuje sv. Franju Asiškog koji u jednoj ruci drži križ a u drugoj pravilo Trećega reda. Sam je napisao ispod teksta da ova molitva „predivno sažima vanjsku fizionomiju pravog sljedbenika svetog Franje”. Važno je primijetiti da ovaj kapucin ne pripisuje tekst same molitve sv. Franji, nego je tekst namijenjen članovima Trećeg franjevačkog reda ističući da bi takav duh trebao animirati savršenog sljedbenika sv. Franje. U rujnu 1925. pojavljuje se Molitva za mir u jednom časopisu Trećeg reda i još uvijek se ne pripisuje sv. Franji.
Nakon 1920. godine molitva je također proširena i na protestantskom području preko dva francuska protestantska pokreta, a zatim se širi dalje po Europi uglavnom u Švicarskoj i Belgiji putem raznih listova uglavnom pod nazivom „Prière des Chevaliers de la Paix” i uvijek uz naglasak da je molitva pripisana sv. Franji Asiškom bez daljnjih objašnjenja. U Velikoj Britaniji molitva se preko anglikanaca širi nakon 1936. i uvijek se pripisuje sv. Franji. Tako se tek u protestantskom području prvi put molitva eksplicitno povezuje sa sv. Franjom, dok se među katolicima prvi put povezuje molitva sa sv. Franjom tek nakon 1945.
U Sjedinjenim Državama i Kanadi poznato je da je molitva nakon Drugog svjetskog rata bila široko rasprostranjena. Posebno je za to zaslužan nadbiskup u New Yorku kardinal Francis Spellman (1889. – 1967.) koji sam pripisuje molitvu svom imenjaku sv. Franji. Neki kanadski franjevci tvrdili su da bi trebala biti pročitana 1945. na konferenciji u San Franciscu na kojoj je rođena organizacija Ujedinjenih naroda. U svom interventu u Senatu u Washingtonu 1. veljače 1946. senator Albert W. Hawkes citira ovu molitvu definirajući je kao „molitvu sv. Franje” napisanu 1226. godine. Očito da je senatora zbunio taj podatak Franjine smrti koji se pojavljuje između zagrada nakon njegova imena. U svakom slučaju za širenje ove molitve na američkom kontinentu zaslužni su katolici Spellman i Hawkes koji molitvu pripisuju sv. Franji.
Od tada mnogi tekstovi i u Francuskoj i u Italiji pripisuju ovu molitvu sv. Franji. Od pedesetih godina prošlog stoljeća i sva franjevačka izdanja i sve suvenirnice u Asizu počele su širiti ovu molitvu na razne jezike tiskajući je na razglednicama i pobožnim sličicama i na taj način doslovce raspršile je po cijelom svijetu. Zanimljivo je da se sami franjevci iz Asiza uopće nisu uznemiravali zbog tog lažnog pripisivanja iako su imali mogućnost da lako potvrde neautentičnost samoga teksta.
Glazbene izvedbe i univerzalnost
Među mnogim glazbenim izvedbama ove molitve od velikog je značaja ona od Sebastiana Templea iz 1967. godine, izvedena 6. rujna 1997. u Londonu u Westminsterskoj opatiji na pogrebu princeze Diane, te ona koju su skladali Riz Ortolani i Jean-Marie Benjamin za svjetski poznat talijanski film o sv. Franji Fratello sole, sorella luna a koju je pjevao Claudio Baglioni. Tako je ova molitva postala univerzalna.
Za sv. Majku Tereziju iz Kalkute ona je bila duhovni program Misionarki ljubavi, a sama ju je recitirala 1979. godine kada je u Oslu primala Nobelovu nagradu za mir. Južnoafrički anglikanski biskup Desmond Tutu shvaćao ju je integralnim dijelom svoje pobožnosti. I mnogi svjetski političari su citirali ovu molitvu, poput britanske premijerke Margaret Thacher 4. svibnja 1979. i američkog predsjednika Billa Clintona 1995. godine, kada je primio u posjet papu Ivana Pavla II.
Ova molitva postala je univerzalna molitva i na raznim svjetskim ekumenskim susretima. Papa Ivan Pavao II. citirao je ovu molitvu više puta 27. listopada 1986. u Asizu na povijesnom susretu sa predstavnicima religija iz cijelog svijeta. Njegov izbor za taj skup djelomično je određen pripisivanjem te Molitve za mir sv. Franji. Tri godine kasnije u švicarskom gradu Baselu prvi put u povijesti okupili su se brojni predstavnici svih kršćanskih konfesija Istočne i Zapadne Europe, katolici, protestanti i pravoslavci. U završnom dokumentu ovog susreta stoji Molitva za mir ali ovaj put nije pripisana sv. Franji.
Iako se s velikom sigurnošću može ustvrditi da Molitvu za mir nije napisao Franjo Asiški, ipak u samom tekstu ima nešto franjevačkoga. Najbliži tekst ovoj molitvi možemo pronaći u Izrekama blaženog Egidija: „Blagoslovljen je onaj koji doista voli, i ne želi biti voljen. Blagoslovljen je onaj koji se boji, i ne želi se bojati. Blagoslovljen je onaj koji služi, i ne želi biti služen. Blagoslovljen je onaj tko se dobro brine za druge, i ne želi brinuti se za sebe.” Ovaj odlomak vjerojatno je mogao imati jak utjecaj na autora molitve koji još uvijek ostaje nepoznat.
Jasno je da za ovu molitvu zato nema mjesta u službenim zbirkama Franjevačkih izvora. Ipak, toliko je popularna da je fra Kajetan Esser, autor najvažnijeg kritičkog izdanja spisa sv. Franje, osjetio potrebu da u svojoj knjizi, barem kratko spomene da je ova molitva, koja je raširena po cijelome svijet i koja je nastala na početku XX. stoljeća, ipak pogrešno pripisana sv. Franji.
