Kada počinje povijest našega života? Tvoja? Moja? Kada je netko odlučio krenuti putom kojim idemo, ugaziti ga, dodatno utrti? Utemeljiti dom u kojem živimo, graditi ga, dograditi? I onaj materijalni i onaj duhovni put? I onaj materijalni i onaj duhovni dom? Iz čije je odlučnosti, iz čijega truda, iz čije vjernosti potekao naš život? Ne možemo znati. Jedva i slutiti. I kada nam je poznat poneki odlučujući, pa i presudni korak života, zasigurno nam toliko toga još izmiče.
Naše pamćenje ne seže daleko u prošlost. Jedva koji naraštaj, čak ni toliko. Događa nam se da zaboravljamo čak i one čiji koraci, premda malo usporeni, odjekuju uz naše. Ili im neposredno prethode. Zaboravljamo ih jer nam nisu važni. Barem ne dovoljno važni. Jer smo uvjereni da i bez njih imamo prave odgovore na životna pitanja. I jer sami sebe doživljavamo odviše važnima.
Tako bi dobro bilo sjećati se i onih koje, jednostavno, nismo bili u prilici susresti, kamoli upamtiti. Svatko je od njih u svoje vrijeme učinio nešto značajno – ili možda neznatno – nešto bez čega mi ne bismo bili ovdje gdje smo se zatekli. Bez njih ne bismo bili ovi koji jesmo.
Jer uzalud smo grana ako nam stablo nije živo. Uzalud smo stablo ako smo zanemarili korijenje. Ako smo odustali od njega. Možda izdržimo poneki trenutak, možda i poduže vrijeme, ali nam zasigurno predstoji svenuće. I jedva da ćemo u međuvremenu dospjeti dobar rod donijeti.
Uzalud nam snovi ako nisu ukorijenjeni u zahvalnost. U poštovanje prema onima koji su nam prethodili. Uzalud nam svaki trud ako ga nismo spremni dijeliti, povezati s drugima – i prije nas i poslije nas.
Ako zaboravljamo one uz koje smo rasli, one koji su nas učili ljudskom hodu, otkrivali čudo hoda s Bogom, one koji su naše živote pohodili raznovrsnim blagoslovima, sebe zaboravljamo. Zaboravljamo rasti. Zaboravljamo da je biti čovjek moguće samo s drugima. Za druge.
Zahvalnost onima koji su nam prethodili, otkriva nam pravo značenje ljudskih koraka, i njihovu važnost i njihovu krhkost, koja se neposredno odnosi i na naše korake. Dobro je da se ta zahvalnost proteže daleko unatrag, u minule vjekove, da doseže i one koje više nitko ne pamti, a koji su – kao i mi danas – učinili nešto od značenja za povijest, bilo onu obuhvatniju, bilo onu od užega, pa i posve uskoga značenja. I dobro je da je ta zahvalnost prožeta i molitvenom zahvalnošću. Da se sjetimo zahvaliti Bogu za njih, što ih je pozvao u život i poveo putovima kojima su prolazili pred nama i tako ih i za nas pripravili. Učinili ih prohodnima.
Dobro je da se pomolimo i za sebe da ne umanjujemo život i svijet, da ne umanjujemo sebe svojom sklonošću zaboravljanju. I da se svojim pamćenjem, svojim zahvalnošću prožetim pamćenjem pridodamo međusobnoj povezanosti svih koji prolaze ljudskim putovima. Da ne budemo zapreka blagoslovima za koje je Bog poželio da teku kroz naraštaje. I da žive po ljudima. Naravno, i po nama.
