Početna stranica » Moj najteži zadatak

Moj najteži zadatak

126 pregleda

Od početka ove godine u uredu koristimo novi službeni program koji se dorađuje u hodu, što prevedeno znači – puno nedovršenoga, puno nervoze. Neki dani budu i teži od drugih.

Program je nedavno bio jako usporen, a mi smo se trudile ostati strpljive. Nadale smo se da će sutra biti bolje i da opet nešto na programu rade. Međutim, kad niti do kraja sljedećega radnog dana nije bilo bolje, obavijestila sam našega informatičara. Poručio je da ga nazovem za sat! Dakle, da čekam u uredu uz računalo nakon radnoga vremena da bi uopće razgovarala s njim? Ma, nazovem jedva nekoliko minuta nakon prenesene poruke. Iako naživcirana zbog neobzirnosti, nadala sam se rješenju problema, pa krenem s opisivanjem poteškoća. On nezainteresirano kaže kako to sigurno nije njegov posao! S visoka zatraži da mu prenesem brzinu protočnosti interneta i što sve ne… Iako sam se trudila surađivati, njegov stav to nije moj posao postajao je sve naglašeniji. Potpuno iznervirana rekla sam kako nisam informatičar niti sam dužna postavljati dijagnozu, samo koristim program koji sada ne funkcionira. E, pa nije ni on, reče, kao i da zovem nekoga trećeg! Jedva suzdržavajući ljutnju, zahvalim na susretljivosti i poželim ugodan ostatak radnoga dana. Ništa mi nije jasno! Svoj posao prebacuje na mene? Trebala bih znati nešto što me uopće ne zanima i za što nemam vremena i… Ne mogu vjerovati!

A onda se sjetim i naše zadnje suradnje. Problem je bio ispis. Pokušala sam otkloniti sve što sam znala, pisač i dalje po svome. Morala sam nazvati. Rekla sam kako mi se čini da bi problem mogao biti u postavci pisača koju nikako ne mogu pronaći, a koju sam možda nehotice promijenila. Ali ne, niti da pokuša! Čitav jedan dan čistio je računalo od virusa, a sutra je već počeo nagovještavati kako će vjerojatno morati sve rušiti, a možda mi treba i novo računalo. Molila sam da još ništa ne ruši, da pokuša, za početak, u postavkama pronaći problem. Bila sam toliko uporna od muke što već dva dana ne mogu normalno raditi, a ni treći mi, izgleda, ne obećava bolje, da me je konačno i saslušao. I ubrzo pronašao problem! Da, i tada sam se danima živcirala zbog takvoga isključivog odnosa prema drugima. Zašto se neki ljudi trude da se osjećaš glupim pored zdrave pameti? Zašto ne čuju one oko sebe? Pa nitko ne može biti baš uvijek u pravu! Shvati li ikada?

Nisam ni stigla zaboraviti ovu informatičku priču, a već je bilo vrijeme za sljedeće iskušenje. Ovaj put stomatološko. Odvela sam sina na pregled kod ortodonta. Uđemo u lijepu, novu ordinaciju, u isto tako lijepoj poslovnoj zgradi. Brzo su ga prozvali, a ja sam ostala u čekaonici. Uskoro i mene pozovu unutra. Ortodontica je starija, ozbiljna gospođa i nimalo simpatična. Zaspe me pitanjima, počevši s tim je li jedan konkretan zub mliječni ili trajni?! Želim naglasiti da smo donijeli sliku obje čeljusti, dakle i svih zuba. Valjda se toliko na toj slici vidi! Osim toga, pa nisam ja stomatolog! Gotovo mi dođe da se nasmijem i kažem: Ako ima korijen trajni je, ako nema nije, ili? Na vrijeme se ugrizem za jezik, a dodatno me ušutkalo i njezino sljedeće nervozno pitanje: Pa dobro, jeste li sakupljali njegove mliječne zube? Jeste li ih brojili? Pogledam je i pomislim kako se ova žena sigurno šali! Sjećam se da je najmanje jedan zub progutao! Pokušavam zbrajati i oduzimati, nešto što bi mi, izgleda, trebalo biti prioritet u životu. Ona priča, mene gotovo ni ne primjećuje, odmahuje glavom, broji. Riječi ionako teško dopiru do mene. Razmišljam o tome kako sam ja, eto, nemarna mama koja je propustila nešto jako bitno. U glavi mi bruji, pokušavam prizvati tražene podatke u vezi s njegovim zubima… Sve što mi pada na pamet je njegov bezubi osmijeh bebe, pa onda ona dva prva zuba, pa simpatične praznine kad mliječni zubi ispadaju… Sjetim se slatkiša ili novčića koje je ostavljala zubić vila, sretna zbog još jednoga zuba… I dok se ja okrećem na vrtuljku djetinjstva, liječnica je tvrda kao onaj koji prodaje karte za još jedan krug, a novaca nigdje. Odrješitim glasom daje upute za dodatno slikanje donje čeljusti, dogovara sljedeću kontrolu, a mene pogledom, onako usput, pomnoži s nulom. Dok sam se snašla, već sam na vratima ordinacije. Daveći se od grižnje savjesti, nazvala sam prijateljicu i pitala je li ona brojila zube svome djetetu i što sam ja to točno propustila. Smijala se i pričala o klimavim zubima, o zabavnim zgodama i rekla kako je to jedino čega se i ona o svome djetetu sjeća. Osjetila sam olakšanje, a onda još jednom oslobođenu ljutnju zbog osobe koja od mene traži da budem stručnjak u onome čime se ona bavi! Najbolje bi bilo (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.