Povijesno gledano, svako vrijeme, svaka kultura i religija neminovno je obilježena i govorom o grijehu. Iako je taj govor poprimao različita obilježja i nijanse, mijenjao se i prilagođavao prilikama mjesta i vremena, ipak je u njemu trajno bio prisutan odnos između ljudskoga i božanskoga, odnos koji je svoj odraz nalazio u čovjekovom svakodnevnom ponašanju i djelovanju. Treba istaknuti da je opažanje i priznavanje grešnosti u njezinim bitnim aspektima oduvijek ukazivalo na postojanje opće raširene svijesti o čovjekovoj pozvanosti na nešto više i bolje. Promatrano u svjetlu teološke misli, može se reći da je vjerovanje u božansko porijeklo svakog ljudskog bića, te svijest o odgovornosti koju čovjeku to porijeklo nameće, u manjoj ili većoj mjeri zajedničko svim religijama. Pritom je fenomen grijeha, unatoč velikim teološkim i povijesno-kulturološkim razlikama između ovih religija, predstavljao svojevrsnu negativnu potvrdu ove svijesti. Drugim riječima kazano, kao bijeg od odgovornosti za ispunjenje više svrhe vlastitog postojanja, te kao odstupanje od onoga što bi se trebalo biti u korist onoga što bi se željelo imati, grešni je čin u čovjeku nerijetko izazivao osjećaj krivnje i kajanja, te duboku potrebu za oproštenjem. A upravo su ovi navedeni osjećaji, shvaćeni kao posljedica izdaje i povrede božanskog poretka, ukazivali na činjenicu da ljudski život nije tek sretno uspjela igra kemijsko-bioloških faktora i procesa, već nešto puno dublje što izmiče našim ograničenim spoznajnim sposobnostima.
U ovako doživljenom i shvaćenom iskustvu grijeha moguće je zapaziti jednu bitnu činjenicu koja se, barem u suvremenom svijetu, nerijetko zanemaruje. Ona se odnosi na teološki karakter ovoga fenomena koji nije moguće promatrati odvojeno od vjerničke dimenzije ljudskoga bića. Tek kroz prizmu duboke povezanosti između ljudskoga i božanskoga moguće je dokučiti pravu narav grijeha kao i njegov destruktivni utjecaj na život pojedinca i njegove odnose prema drugima. S obzirom na to, bilo kakav pokušaj njegovog intelektualnog seciranja i analiziranja ili pojednostavljenog svođenja na proste procese ljudske psihe predstavlja u konačnici uzaludan posao koji ne može pružiti odgovor na pitanje o smislu ljudskog postojanja. Praznina i pustoš, koje svaki oblik grijeha ostavlja u ljudskoj duši, daleko nadilaze mogućnosti čistog racionaliziranja, ali i plitke sveopravdavajuće duhovnosti, što ukazuje na njegov puno dublji karakter koji dotiče same korijene čovjekova bića. Nažalost, danas se o ovoj činjenici gotovo i ne vodi računa tako da u određenom smislu možemo govoriti o suvremenoj krizi iskustva grijeha i grešnosti. Koji su razlozi ove krize i postoji li izlaz iz nje pokušat ćemo rasvijetliti u narednom tekstu.
Uzroci suvremene krize iskustva grijeha
Što bi bio grijeh i kako razumijevati ljudsku sklonost prema njemu? Iako bi se u odgovoru na ovo pitanje mogao iznijeti čitav niz razmišljanja najvećih umova, ipak treba istaknuti da se sva ta razmišljanja mogu razvrstati u dva glavna tabora: duhovno-moralizatorski i racionalno-psihologijski. Ili, jednostavnije rečeno, kroz intelektualno-duhovnu povijest čovječanstva formirala su se dva osnovna pogleda na fenomen grijeha: osuđujući i opravdavajući. Međutim, bez obzira na prividnu utemeljenost i jednog i drugog pogleda, ipak treba ukazati na njihov misaono nedovoljno produbljen i duhovno ispražnjen pristup problemu ljudske grešnosti. Pod utjecajem ovako skučenih pogleda moderni je čovjek gotovo potpuno izgubio pojam o mračnoj strani svoje prirode, odgovornosti za vlastite postupke, te potrebi oproštenja. Posljedice su očite: trajni osjećaj tjeskobe, straha i praznine, raznovrsni i mnogobrojni poremećaji kako u međuljudskim odnosima tako i u osobnom duhovnom i psihičkom životu, moralno srozavanje društva i pojedinca, nepovratni gubitak ljudskoga dostojanstva, itd. Moderni je čovjek zaboravio odakle dolazi i kamo ide, koje je njegovo mjesto i uloga u svijetu, kako biti istinski slobodan i odgovoran u svojoj ljudskoj prirodi obilježenoj božanskim pozivom na vječnost. On je ustvari moralno-duhovna ruina, tek blijeda slika onoga što bi mogao i trebao biti. A takvo stanje stvari uzrokovalo je nekoliko faktora koje ćemo ukratko obraditi u njihovom negativnom, ali i pozitivnom aspektu.
Nastanak i formiranje sekularne svijesti
Prvi i najvažniji faktor, koji predstavlja temeljni obzor unutar kojega treba smjestiti ovo razmišljanje, nesumnjivo je proces sekularizacije. Ovaj se proces podudara s padom religioznog simboličnog svijeta kao univerzalnog ključa kojim se iščitavalo cjelokupno ljudsko iskustvo u složenoj lepezi njegovih značenja. Emancipacija čovjeka i svijeta od božanskog, te, u skladu s tim, zahtjev za njihovom autonomijom, rezultat je niza povijesno-kulturoloških događaja, čije korijene treba smjestiti na početke modernog doba. Priroda, politika, etika i kultura postupno su se oslobodile sakralne ovisnosti unutar koje su dugo vremena bile zatočene. Otkriće unutarnjih zakona zbilje omogućilo je rasvjetljavanje mehanizama koji upravljaju razvitkom svemira i čovjekovog života, namećući izlazak iz fatalističkog načina shvaćanja i jačajući doživljaj vlastite zauzetosti i povijesne odgovornosti.
S razvitkom industrijskog društva ovaj je proces, koji je dugo vremena doticao samo neke društvene slojeve, zahvatio cjelokupno stanovništvo, posebice nakon pojave masovnih medija. Usvajanje modela masovne kulture, čak i od strane najnižih slojeva, sadržavalo je kao posljedicu širenje svjetovnog mentaliteta na svim razinama i relativiziranje religioznog problema. Naime, sekularizacija se ne temelji na ideji odbacivanja Boga – to je ideja koja obilježava militantni ateizam prošloga stoljeća – već na stavu distanciranja i nezainteresiranosti. Ne postoji više borba protiv Boga, nego potpuno ignoriranje njegova postojanja. Religiozno pitanje se smatra nevažnim i posve beskorisnim za ljudski život. Očito je da tamo gdje fenomen sekularizacije poprima radikalne forme nastaje pražnjenje svijesti o grijehu. Paradoksalno, svijet bez Boga je istovremeno svijet bez grijeha ukoliko je istina da je grijeh, kako nam to prikazuje Sveto pismo, prekid osobnog odnosa koji čovjeka povezuje s njegovim Tvorcem. Doživljaj Boga i doživljaj grijeha međusobno su tijesno ovisni, odnosno među njima postoji neposredna i trajna povezanost.
Međutim, ipak treba primijetiti da je proces sekularizacije povijesno imao zaslugu čišćenja doživljaja grijeha od sakralnih opterećenja koja su u znatnoj mjeri iskrivila njegovo značenje. Zahvaljujući njemu sazrela je svijest o potrebi nadilaženja dugo vremena prevladavajućeg shvaćanja grijeha, koje ga je ograničavalo na kršenje norme ili na odbacivanje utvrđenog poretka nametnutog odozgo. Štoviše, ona je otvorila put uvjerenju da je moguće griješiti i kada se vlastitim pozitivnim ponašanjem ili lijenošću sudjeluje u očuvanju utvrđenog poretka koji je izgrađen na nepravdi i nejednakosti među ljudima. Ovo je uvjerenje u znatnoj mjeri pridonijelo rastu svijesti o vlastitoj osobnoj odgovornosti i jačanju razvitka autentičnog shvaćanja urođene religiozno-duhovne vrijednosti samoga grijeha.
Dokidanje ljudske slobode
Drugi faktor koji treba razmotriti možemo definirati kao dokidanje ljudske slobode. Naime, humane znanosti, koje su u modernom dobu doživjele ogroman napredak, na sve su produbljeniji i precizniji način utjecale na otkrivanje složenog svijeta uvjetovanosti smještenih u korijenu ljudskog ponašanja. Biološke znanosti su nam otkrile mehanizme nagona, psihološke znanosti dinamike povezane s poviješću osobnosti, a društvene znanosti na postojeće interakcije između formiranja svijesti i struktura i institucija unutar kojih se razvija i odvija ljudsko iskustvo. Ideološko-znanstveni mentalitet, koji je ponekad znao prevagnuti, posebice na području primjene spoznaja ovih znanosti, shvaćao je unutarnji svijet čovjeka kao popratnu pojavu ili refleks jednog složenog spleta sila za koje nikako ne postoji mogućnost subjektivne kontrole. Čovjek je sveden na neku vrstu stroja čije je djelovanje vođeno isključivo mehanizmima koji međusobno djeluju u potpunoj odsutnosti ljudske slobode.
Očito je da dovođenje slobode u radikalnu krizu nosi sa sobom odbacivanje i same mogućnosti govora o grijehu. Grijeh i sloboda su neposredno ovisne kategorije. Grijeh može postojati samo tamo gdje postoji sloboda i gdje ona ima mogućnost izražavanja. Naime, ona u sebi sadrži stvarnu čovjekovu odgovornost za življenje vlastitog života, a samim tim i za vlastite izbore, odgovornost koja je posve odsutna tamo gdje se ljudsko djelovanje smatra čistim izrazom izvanjskih ili unutarnjih uvjetovanosti.
Simptomatično je to da je upravo ova kriza grijeha – povezana s gubitkom slobode – praćena u našem vremenu sve snažnijim rastom osjećaja krivnje koji poprima zabrinjavajuće neurotične oblike. Nije teško u pozadini toga opaziti tendenciju svođenja grijeha na zlo. Naime, čovjek kojemu više ne polazi za rukom objasniti negativne pojave u svijetu, nastoji teret vlastite odgovornosti prebaciti na izvanjske faktore, fatalistički ih pripisujući prisutnosti mračnih sila kojima se ne može gospodariti. Možda upravo u ovoj činjenici leži tajna uspjeha suvremenih karizmatičnih pokreta koji svoje naviještanje više svode na đavla i njegov zli utjecaj, negoli na Boga i njegovo milosrdno djelovanje u svijetu. Bilo kako bilo, dok grijeh neposrednim pozivanjem na ljudsku slobodu otvara čovjeka nadi u mogućnost nadilaženja vlastitog grešnog pada, zlo izaziva osjećaj pasivnosti i klonulosti, tjeskobe pa čak i očaja, budući da se ni na koji način ne može pobijediti s obzirom da nije povezano s ljudskom odgovornošću. Osjećaj je krivnje po svojoj naravi paralizirajući i u konačnici tragičan.
S druge je strane potrebno priznati da je razvoj humanih znanosti dao veoma pozitivan doprinos samom sazrijevanju doživljaja grijeha. Od ogromne je važnosti razlika koju smo danas u stanju napraviti između iskustva grijeha i osjećaja krivnje. Nije sve ono što se u prošlosti smatralo grijehom i bilo grijeh. Postoje situacije u kojima krivnja, koja pritiska čovjeka, ne smije biti pripisivana odgovornosti pojedinca, nego prije svega mehanizmima nametnutima od strane okolnog ambijenta. Nije potrebno naglašavati da osjećaj krivnje posjeduje neku vrstu egocentrične strukture, odnosno da je posljedica zastoja koji čovjek doživljava s obzirom na vlastito samoostvarenje. Suprotno tomu, doživljaj grijeha posjeduje teocentričnu strukturu budući da je rezultat iskustva prekida zajedništva s božanskim. Drugim riječima kazano, doživljaj grijeha ima težinu religiozno-duhovne vrijednosti. Ovo je razlikovanje bitno ne samo na razini prosuđivanja ljudskog djelovanja, nego prije svega na području konkretnog djelovanja u korist osobe.
Proces politiziranja ljudskoga života
U tijesnoj povezanosti s onim što je do sada bilo rečeno nalazi se i treći faktor aktualne krize grijeha koji možemo nazvati politiziranje ljudskoga života. Pod ovim se izrazom podrazumijeva proces, koji je još uvijek u tijeku, proširenja i produbljenja političke svijesti. Sve ubrzaniji proces industrijalizacije utjecao je na nastanak veoma složenih i međusobno ovisnih struktura. Različite oblasti ljudskoga življenja postaju međusobno sve tješenje povezane u okviru jednog jedinog sistema, dok se usporedo s tim razvijaju odnosi ovisnosti među narodima kako na ekonomskoj tako i na društveno-kulturološkoj razini. S obzirom na to, politička svijest teži njihovom univerzaliziranju odakle proistječe shvaćanje da su strukture suživota proizvod točno određenih izbora koji su povezani s osobnim interesima ili interesima vladajućih grupa. A odatle nastaje potreba njihovog strogog kontroliranja, kao i jačega zalaganja i sudjelovanja u ispravnom usmjeravanju društvenog života kroz jednaku raspodjelu resursa i utvrđivanje što pravednijeg ekonomskog i političkog poretka.
Sve jači utjecaj društvenih struktura na osobni život pojedinca kao i na razvoj međuljudskih odnosa može stvoriti osjećaj subjektivne nemoći. U tom se slučaju kušnja sastoji u kolektiviziranju osobne krivnje, odnosno u pripisivanju postojećih nepravdi društvenim strukturama. Što se može učiniti na osobnoj razini kako bi se izbjegle nepravde i nejednakosti među narodima, društvenim skupinama ili pojedincima? Kako je moguće izbjeći i zaštititi se od negativnih utjecaja jednog sistema čija logika moći, imajući u vidu složen splet mehanizama koji ga podupiru, često izmiču spoznaji pojedinca? Ili kako mijenjati zbilju kada se čovjek posve nalazi izvan kruga onih koji kroje politiku? Postoji, dakle, opasnost da se grijeh svede na strukturalnu činjenicu, uzrokujući kod pojedinaca odbacivanje vlastite odgovornosti i prilagođavanje datoj situaciji.
Međutim, i na ovoj razini treba naglasiti kako proces politiziranja može dovesti do jasnije i ozbiljnije svijesti o njezinom stvarnom značenju i dimenzijama. Upravo je ovaj proces istaknuo važnost tzv. grijeha propusta, te je omogućio povratak društvene dimenzije grijeha, koja je dugo vremena bila nepravedno zanemarivana. Unatoč objektivnim poteškoćama propitivanja o vlastitoj odgovornosti, imajući u vidu negativne pojave koje se opažaju u društvu i koje imaju složene korijene, ne može se zanijekati činjenica da je porasla svijest o tome kako se može griješiti ne samo činjenjem loših djela kojima se krši božanski zakon, nego i propuštanjem onoga što bi se moglo ili trebalo učiniti zbog lijenosti ili osobne koristi.
Afirmiranje mistike grijeha
Na koncu, iako može odudarati od drugih nabrojanih faktora s obzirom da je više povezana s aktualnim teološkim istraživanjima, nego s društvom i kulturom općenito, potrebno je skrenuti pozornost na još jednu važnu pojavu modernoga doba. Riječ je o afirmiranju onoga što je teolog Karl Rahner definirao kao mistika grijeha. Ona se sastoji u nekoj vrsti prihvaćanja grijeha kao gotovo nužnog preduvjeta čovjekovog otkrivanja vlastite bijede i njegovog bezuvjetnog prihvaćanja spasenja koje je apsolutno nezasluženi dar Božji. Odbacivanje farizejskog morala kao ploda duhovnog elitizma dovodi do toga da se u grijehu vidi neka vrsta felix culpa (sretnoga grijeha) koji čovjeku omogućuje napuštanje svakog oblika samodostatnosti i samoopravdanja, te ga čini raspoloživim za prepuštanje božanskoj ljubavi.
Nesumnjivo ima istine u ovom viđenju nastalom u okviru protestantske misli koja je određeni upliv izvršila i na katoličku teologiju. Istina je da je spasenju bliži i otvoreniji carinik iz evanđeoske parabole, koji ponizno priznaje vlastiti grijeh i traži oproštenje za njega, zazivajući na sebe božansko milosrđe, negoli farizej koji je zadovoljan samim sobom i koji se hvasta pred Bogom, smatrajući da je postigao spasenje vlastitim zaslugama i opsluživanjem slova zakona. Svakako je važno naglasiti činjenicu da je spasenje milosrdni i bezuvjetni dar, te da ga je samo pomoću vjere, kao povjerenja i prepuštanja božanskoj ljubavi, moguće zadobiti.
Međutim, ne može se zanemariti važnost ljudskog odgovora božanskom daru. Naime, ovaj dar uvijek i nužno zahtijeva čovjekov odgovor, neposredno se poziva na njegovu odgovornost i traži njegov pristanak. Uostalom, evanđeoska pohvala carinika nije odobravanje njegova grijeha, kao što Isusove česte pohvale raspoloživosti i spremnosti drugih kategorija grešnika na obraćenje nikada nisu podcjenjivanje grijeha, nego poticanje na izlazak iz te situacije snagom božanskog dara. Možda je najznačajniji aspekt ovih epizoda poziv na dublje gledanje i shvaćanje grijeha koji se ne sastoji prvenstveno u pojedinim lošim djelima, koliko u otvrdnuću srca, nedostatku vjere, umišljenosti da se može slobodno raspolagati spasenjem povezujući ga s djelima i ne ostavljajući na taj način prostora milosrdnom božanskom uplivu.
Ove nam polazišne točke daju zaključiti da su mnogobrojni faktori koji su utjecali na nastanak i formiranje tzv. suvremene kulture nevinosti u kojoj je gotovo nemoguće govoriti o grijehu. Barem letimičan uvid u njih omogućuje nam shvaćanje dubine duhovne krize u kojoj se nalazi moderni čovjek s obzirom na poimanje vlastite grešnosti. Međutim, istovremeno se otvara i put prema mogućem povratku izvornom doživljaju grešnosti o čemu ćemo reći par riječi u narednom dijelu.
Povratak autentičnom doživljaju ljudske grešnosti
Kada nastoji definirati značenje temeljnih istina pomoću kojih izražava vlastitu vjeru, za vjernika kršćanina najvažnije je prije svega oslanjanje na činjenice biblijske objave. Pritom je nužno voditi računa o tome da se povijesno-spasenjski karakter, koji čini ovu objavu, ne temelji na nekim teorijskim i apstraktnim definicijama, nego na životnim iskustvima pojedinaca i društva koji su pripadali jednoj kulturi i vremenu. To očito vrijedi i za sva promišljanja koja se dotiču fenomena ljudske grešnosti. Za razliku od suhoparnih i beživotnih katekizama i teoloških priručnika, biblijski nam tekstovi ne nude jasne definicije grijeha, nego čitav niz različitih životnih situacija u kojima se on manifestira. Time ustvari neposredno pogađaju u općevažeće ljudsko iskustvo neovisno o vremenu i prostoru u kojemu se ono dogodilo. Pomoću promišljanja i smještanja ovoga iskustva u složene okvire povijesti spasenja, moguće je dokučiti neka temeljna obilježja koja definiraju fenomen ljudske grešnosti u njemu samomu. Gledano iz te perspektive, posebno se ističu dva aspekta koja treba spomenuti.
Grijeh je prije svega prikazan kao povreda božanskog zakona, kao čovjekovo odbacivanje božanske volje koja se izražava kroz zapovijedi predane njegovom izabranom narodu. Na drugom se mjestu grijeh definira, što i jest njegova najdublja dimenzija, kao čin prekida odnosa s Bogom. Usporedo s razvojem objave ovaj drugi aspekt poprima sve veću važnost. Iskustvo Sinajskog saveza omogućava jasno uočavanje relativnosti moralnog zakona. Umjesto da bude cilj ili mjesto samoopravdanja, on bi trebao biti oruđe očuvanja i produbljenja zajedništva s Bogom, što je pravi cilj moralnog života izabranog naroda. Proročka će književnost produbiti ovo shvaćanje, opisujući savez pomoću slika bračnog saveza koji veže ženu i muškarca. Gledano u tom kontekstu, grijeh se u svetopisamskim tekstovima često opisuje kao preljub, bludničenje i nevjera što su izrazi koji jasno upućuju na dimenziju odnosa. Ovo se shvaćanje prenosi i na Novi zavjet u kojemu Isusovo naviještanje kraljevstva Božjega zahtijeva njegovo prihvaćanje od strane čovjeka, odnosno potpunu raspoloživost i otvorenost njegovoj “tajni”. S obzirom na to, grijeh je temeljni nedostatak vjere i odbijanje kojim se čovjek suprotstavlja božanskoj zamisli onako kako je ona konačno objavljena u Kristu.
Moglo bi se nastaviti s ovom analizom, ukazujući i na druge aspekte grijeha koji su prisutni u biblijskim tekstovima kao što su, primjerice, njegova društvena i kozmička dimenzija. Međutim, to nam nije glavni zadatak. Više nam je stalo do toga da svratimo pozornost na neke dimenzije grijeha koje teološka misao nastoji oživjeti, zahvaljujući dijelom i utjecaju spomenutih kulturalnih faktora, te koje zahtijevaju da budu ponovno istaknute u okviru vjerničkog života u suvremenom svijetu. Možda je činjenica da su ove dimenzije dugo vremena bile prešućivane jedan od razloga aktualne krize doživljaja ljudske grešnosti o kojoj se govorilo. Bilo kako bilo, tri su koraka koja treba poduzeti u cilju povratka autentičnom doživljaju grešnosti.
Oživljavanje duhovno-religiozne dimenzije grijeha
Prvi korak koji treba poduzeti je vraćanje grijehu njegove duhovno-religiozne dimenzije. Time se želi reći da grijeh nadasve treba biti promatran kao duhovna i religiozna, a ne kao etička ili pravna kategorija. Opažanje grešnosti moguće je samo ondje gdje je čovjek svjestan vlastitog “stajanja pred Bogom”, gdje, drugim riječima, sazrijeva uvjerenje da cjelokupni život nije ništa drugo do odvijanje jedne povijesti koja u Bogu pronalazi svoj temeljni oslonac. Naime, biblijski Bog nije daleki Bog, odijeljen od života, nego je Bog koji se duboko uronio u čovjekovu povijest. On se, dakle, nalazi unutar života i upravo zbog toga trajno usmjerava čovjeka da u odnosu s njim pronađe smisao svojih odluka. Pretjerano isticanje legalne dimenzije grijeha na štetu one duhovno-religiozne nalazi se među najodsudnijim uzrocima gubitka doživljaja vlastite grešnosti kod suvremenog čovjeka. U vremenu kao što je naše, u kojemu se snažno relativizira zakon kao i utvrđeni poredak, zadržavanje grijeha unutar legalnih sfera znači obezvrjeđivanje njegovog dometa sve dok ne postane potpuno nevažan.
S druge strane, povijest kršćanske tradicije opširno dokumentira primat duhovno-religiozne dimenzije. Istočni grijeh, koji nije samo uzrok nego i model svakog kasnijeg čovjekovog grijeha, ne sastoji se prvenstveno u kršenju zapovijedi, što je prilično površan način shvaćanja. Težina ovoga prvoga grijeha sastoji se u čovjekovoj radikalnoj odluci da se postavi na istu razinu s Bogom, te u neprihvaćanju vlastite stvorenjske ovisnosti, što svoj izraz pronalazi u činjenici da čovjek želi poznavati pa čak i određivati razliku između dobra i zla. Drugim riječima kazano, to je grijeh idolopoklonstva, štoviše, samoidolopoklonstva. Čovjek, kojega je Bog stvorio i koji je stoga o njemu ovisan, pozvan je da uđe u duboko zajedništvo sa svojim Tvorcem. Grijeh implicira prelazak iz stanja prijateljstva u stanje rivaliteta i suprotstavljenosti.
Slično tome, proroci inzistiraju na viđenju grijeha kao idolopoklonstva, stavljajući naglasak na činjenicu da se ono može razviti ne samo u najbanalnijem obliku kultnog štovanja tuđinskih božanstava ili pravljenju idola, nego nadasve kroz materijaliziranje zakonskih instanci ili razvijanje čisto formalnog i izvanjskog štovanja iz kojega je potpuno isključeno srce. Stoga je obraćenje prikazivano kao “povratak Bogu”, okretanje leđa mrtvim idolima kako bi se izreklo bezuvjetno “da” Bogu života i povijesti. Riječ je, dakle, o duhovno-religioznom, a ne moralnom obraćenju. Naravno, to ne isključuje nužnost opsluživanja zakona koji ipak posjeduje određeno značenje kao konkretni izraz božanske volje. U Novom su zavjetu nadasve Pavao i Ivan naglašavali ovu dimenziju. Za njih je grijeh odbacivanje milosti spasenja koju je Isus donio ljudima, te o njemu govore kao o nevjeri, odnosno nesposobnosti da se ide dalje od “gledanja” prema “vjerovanju”.
Povratak duhovno-religiozne dimenzije doživljaju grešnosti zahtijeva ponovno otkrivanje problema Boga u našemu društveno-kulturalnom kontekstu, ali i nutarnjem osobnom životu. Ne radi se o afirmiranju “sakraliziranog” viđenja svijeta u kojemu Bog zauzima cjelokupni prostor ili područje svakodnevnog života. Prvenstveno se radi o vraćanju mjesta koje Bogu pripada kao odgovoru na temeljno pitanje koje svaki čovjek sebi postavlja: pitanje o posljednjem smislu vlastitog postojanja. Oživljavanje iskustva Boga postaje neophodan uvjet za osnaživanje iskustva grijeha i rasvjetljavanje njegovih najdubljih dimenzija.
Otkrivanje društvene i kozmičke dimenzije grijeha
Grijeh u našemu vremenu treba biti ponovno otkriven i u svojoj društvenoj i kozmičkoj dimenziji. U pripovijesti o prvom grijehu ova je dimenzija snažno prisutna. Čovjekov prekid vlastitog odnosa s Bogom nosi sa sobom stanje duboke sukobljenosti u samim odnosima s bližnjima i s prirodom. Ona se podudara s gubitkom izvorne solidarnosti (Adam i Eva se uzajamno optužuju) i spontanosti (bili su goli te su osjetili potrebu odjenuti se). Naredna poglavlja Knjige Postanka opisuju stanje trajne napetosti i borbe, koje prožima povijest čovječanstva: od Kainovog ubojstva brata Abela pa do izgradnje Babilonskog tornja koji simbolizira ljudsku nekomunikativnost kao posljedicu izazova upućenog Bogu. Čini se da je i priroda upletena u ovaj proces strahovitih razmjera pri čemu su težina rada i porođajni bolovi znakovi jedne neravnoteže izazvane grijehom, koja svoj korijen ima u nutarnjem cijepanju ljudskoga “ja”.
Širenje nepravde u svijetu, što dovodi do gaženja prava siromašnih, proroci obilježavaju kao neposrednu posljedicu idolopoklonstva. Ne priznajući Božje prvenstvo, čovjek u sebi pothranjuje egoističnu tendenciju koja ga potiče na razne oblike tlačenja drugih. Na taj se način u svijet uvode sve brojnije nepravde i patnje koje se izražavaju čak i kroz društvene strukture. Povijest je obilježena prisutnošću tajne zla koju trajno hrane grijesi pojedinaca i grupa. Pavao će upravo zbog toga opisati čovječanstvo kao izloženo pritisku mračnih sila koje nadilaze čistu i jednostavnu volju pojedinca. Stanje smrti – shvaćene kao tjelesna i duhovna smrt u kojoj svijet živi – odražava se na život svakog čovjeka. Kozmička drama strahovitih razmjera obilježava ljudsko stanje. Čovjek je nesposoban sam se osloboditi, te ima potrebu za oslobođenjem od strane Boga koji radikalno obnavlja život i postojanje. Otkupljenje koje je Krist donio poprima obilježja velikog djela obnove, koje obuhvaća cjelokupnu prirodu koja u porođajnim bolima iščekuje potpuno oslobođenje sinova Božjih.
Pozornost prema društvenoj dimenziji grijeha postala je snažnija u modernom dobu. Pritom je važno istaknuti postojanje različitih razina koje je karakteriziraju. Prije svega treba znati da je društvena dimenzija sastavni dio grijeha, te da kao takva prožima sve ljudske grijehe. Čak i naizgled “privatno” djelovanje (pod kojim se podrazumijevaju grijesi namjere ili želje) sadrži neizbježan društveni upliv. Ljudsko djelovanje nikada nije proizvod nekog izoliranog bića, nego osobe koja je po definiciji subjekt odnosa, tako da se bilo koji grešni čin neizbježno odražava i na međuljudske odnose. Pored toga, ne smije se zaboraviti da postoje grijesi koji su po sadržaju specifično društveni i koji zbog toga zaslužuju posebno promišljanje. Riječ je o grijesima protiv pravednosti koji su jako rašireni u suvremenom svijetu. Prevelika pozornost koja se u prošlosti posvećivala grijesima iz sfere privatnoga života, treba biti korigirana pridavanjem veće pozornosti problemima povezanim s čovjekovim javnim životom. U okviru toga problem koji zaslužuje posebno promišljanje je problem tzv. grijeha propusta kao što su nedovoljno zalaganje i sudjelovanje u političkom životu ili nedostatak solidarnosti i odgovornosti s obzirom na institucije unutar kojih se odvija ljudski suživot.
Ovim je oblicima grijeha također moguće pridodati i jedan drugi aspekt društvenoga grijeha koji se ispravno definira kao strukturalni grijeh. Riječ je o objektivnim situacijama nepravde, izazvanim jačanjem društvenih struktura, koje uzrokuju snažne negativne uvjetovanosti, posebice u odnosu na najsiromašnije i najslabije. U tom je slučaju očit problem kako razvijanja tako i očuvanja odgovornosti pojedinaca. Osim toga, uočljive su i razlike između razina odgovornosti, koje ovise o različitom stupnju moći pojedinaca. U svakom slučaju ostaje objektivno presudna težina tih situacija, te nužnost analiziranja stupnja odgovornosti i zauzetosti svakoga građanina, počevši od vlastitih mogućnosti i zalaganja u izgradnji pravednijeg poretka.
Isticanje osobne dimenzije ljudske grešnosti
Razmišljanje o individualnoj odgovornosti, koja je nužna pretpostavka govora o grijehu, dovodi nas na koncu do još jednog koraka koji treba napraviti u cilju ponovnog zadobivanja izvornog doživljaja ljudske grešnosti. Riječ je o otkrivanju njezine osobne dimenzije. Etičko je istraživanje posljednjih desetljeća značajno produbilo formalno-osobnu vrijednost ljudskog djelovanja. Kao reakcija na objektivno-materijalno viđenje etičkog čina, koje je čovjekovo djelovanje rastavljalo na njegove sastavne dijelove, etika je u znatnoj mjeri dovela u fokus odnos djelovanja s osobom i njezinim nutarnjim svijetom, odnosno s njezinim subjektivnim nakanama i složenom zamisli življenja. Na taj je način istaknuto da ljudsko djelovanje treba biti promatrano kao mjesto osobnog samoostvarenja, koje se vremenom rasvjetljava kroz temeljne odluke koje osoba donosi. Teorija o temeljnoj odluci, koju moralisti često ističu, imala je kao bitni cilj naglašavanje ovog dubokog aspekta djelovanja koji ga radikalno kvalificira.
Uostalom, grijeh se u okviru biblijske poruke javlja kao izraz slobodne ljudske odluke. To je, tako reći, mogućnost koju je Bog darovao čovjeku kao slobodnom biću u samom djelu stvaranja. Prvi grijeh ustvari predstavlja negativno ostvarenje te slobode. Međutim, inzistiranje na osobnoj dimenziji nadasve je razvijeno u okviru biblijske proročke poruke kroz sve naglašenije isticanje zahtjeva za pounutarnjenjem života. Materijalno opsluživanje zakona može postati nepostojano pa čak i štetno ukoliko nije praćeno darom srca i ukoliko se ne vodi računa o duhu koji ovo opsluživanje treba oživljavati. Odbacujući legalistički mentalitet farizeja i njihov izvanjski formalizam, Isus ističe prednost nakane, odnosno onoga što proistječe iz čovjekove nutrine. Sažimajući cjelokupni sadržaj starozavjetnog morala u jednu jedinu zapovijed ljubavi, on poručuje kako ono što vrijedi nije toliko pristajanje uz pojedine vrednote i opsluživanje pojedinih normi, koliko darivanje samoga sebe. Darivanje samoga sebe na višoj je razini od darivanja nečega, budući da su ove dvije stvari kvalitativno različite i stoga neusporedive. Naravno, darivanje samoga sebe ima potrebu svoje izvanjske manifestacije u djelima zakona. Međutim, ovi potonji sami nisu u mogućnosti odrediti dobrotu ljudskog djelovanja.
Očito je da sličan način razmišljanja vrijedi i za negativno djelovanje, odnosno za grijeh, čiji posljednji i presudni ključ iščitavanja ostaje negativna nakana subjekta, egoistični stav koji je obilježava i manje ili više snažan stupanj toga stava. Odatle nastaje potreba nužnog obnavljanja autentične slobode protiv prisutnih kušnji njezine negacije ili njezinog dubokog ograničavanja. Međutim, odavde nastaje i zahtjev da se povratak i obnova slobode treba odigrati u kontekstu cjelovitog viđenja čovjeka kao osobe i kao povijesnog bića koje progresivno, ali i nepotpuno izgrađuje vlastito postojanje. To čini očitom potrebu ozbiljnog razmatranja raznih oblika uvjetovanja koji imaju veliki utjecaj na ljudsko djelovanje. U tom slučaju etička prosudba treba davati prednost složenom ponašanju u odnosu na pojedine čine, ali nadasve treba težiti rasvjetljavanju temeljnog stava kako bi dokučila stvarnu snagu grijeha i ponudila čovjeku mogućnost pokretanja procesa obraćenja.
Pokušali smo u ovom tekstu ilustrirati neke aspekte krize u kojoj se danas nalazi doživljaj ljudske grešnosti i rasvijetliti neke njezine dimenzije koje trebaju biti vraćene i obnovljene, ukoliko se želi izaći iz tunela suvremene kulture nevinosti. U zaključku još jednom želimo naglasiti ono što smo već u početku istaknuli: iskustvo ljudske grešnosti i njezino nadvladavanje u konačnici su povezani s iskustvom božanske ljubavi i sigurnosti u njegovo beskonačno milosrđe i potpuno oproštenje, sigurnosti koju čovjek stječe samo u vjeri.
