Za sv. Franju Asiškoga, originalnog sveca iz 13. stoljeća, možemo reći da je bio i originalni mistik. Jednostavno rečeno, mistik je osoba koja ima duboko i sigurno iskustvo Božje prisutnosti. U prvih šest stoljeća kršćanstva većina mistika nalazi se među pustinjacima i pustinjakinjama u: Egiptu, Maloj Aziji, Siriji i Palestini. Poslije mistika prelazi u samostane gdje o njoj pišu rasprave učeni monasi i teolozi, kao što su sv. Augustin i sv. Benedikt. Nastupom asiškog Siromaška mistika se seli iz samostana na ulice gradova i sela. On uvodi “praktični misticizam” (fra Richard Rohr). On ne želi da njegovi sljedbenici budu monasi nego braća. A brat nikad ne živi sam, odvojen od dugih. Uči braću da prepoznaju Kristovo lice u običnim i siromašnim ljudima.
Novost koju donosi Franjo kao mistik sastoji se u tome što u središtu njegovih meditacija i molitava nije uskrsli i proslavljeni Krist Pantokrator (Svevladar) nego utjelovljeni i raspeti Isus. Naime, u prvih 12 stoljeća kršćanstva Uskrsli je bio u centru mistika i teologa, a sa sv. Franjom naglasak se stavlja na zemaljskog Isusa, na njegovo rođenje, djelovanje i smrt. Drugim riječima, Franjo polazi od Božića, pa preko Velikog petka dolazi do Uskrsa. Zato su upravo franjevci razvili pobožnosti Isusova rođenja (jaslice) te njegove muke i smrti (Križni put).
Dva pridjeva koja Franjo i franjevci mistici najčešće pripisuju Bogu u svojim molitvama i meditacija jesu dobrota i poniznost, tvrdi američki franjevac Richard Rohr. Prije sv. Franje nitko nije toliko meditirao o Božjoj poniznosti. Mislim da bi rijetko kome i od nas danas uopće palo na um da govori o Božjoj poniznosti, ali sv. Franjo upravo o tome često govori i razmatra. On je zaljubljen u Božju poniznost, divi se Božjoj skromnosti i dobroti. Bog je zaista ponizan jer je sišao u ovaj materijalni svijet po Isusovu utjelovljenju i strpljivo čeka da mu se tu približimo i otvorimo. Franjo se više zanosio Isusovom ljudskošću nego božanstvom. On želi upravo slijediti Isusa koji je hodao ovom našom zemljom. Samo u stanju poniznosti, među poniznima i malenima, može Franjo lako i prirodno “vidjeti i susresti” Boga. Stoga je volio i ponizna i neznatna stvorenja kao što su: crvi, zrikavci, ševe i janjad jer su ga podsjećali na Isusa. Raspeti Isus najprije se urezao u dušu i srce, a na kraju i u tijelo stigmatiziranog Franje mistika.
Neki povjesničari umjetnosti kažu da je sv. Franjo utjecao i na promjene u umjetnosti zapadnog kršćanstva. Tako, na primjer, Giotto, talijanski slikar i arhitekt rane renesanse, polagano prelazi sa slikanja isključivo sakralnih i religioznih tema, na slikanje prirode: životinje, krajolici, građevine, ljudi. Stoga su mu neki njegovi suvremenici prigovarali da su mu religiozne slike previše svjetovne. Ipak, Giotto slika cjeloviti Božji svijet, a Božji svijet je za njega, kao i za Franju, i zemaljski svijet. Bog se ne nalazi samo “gore”, nego i “dolje”.
Promjena Franjine, odnosno franjevačke perspektive duhovnosti i mistike, jasno je izražena i u brončanom kipu sv. Franje koji iskazuje štovanje Duhu Svetom. Umjetnici najčešće prikazuju ljude koji očekuju Duha Svetoga uzdignutog pogleda i ruku raširenih i okrenutih prema gore, jer očekuju da se Duh Sveti spusti na njih odozgor. Međutim, ovaj kip u asiškoj bazilici prikazuje sv. Franju kako gleda dolje, prema zemlji, pun čežnje i želje da bude ispunjen darovima Duha Svetoga. Budući da je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama (Iv 1,14), Franjo okreće svoj pogled prema dolje, prema zemlji, gdje se utjelovio i nastanio Sin Božji.
Iako sv. Franjo mistik nije bio učeni teolog, ipak je preko molitve i meditacije došao do velikih i genijalnih teoloških uvida. Njegovi učenici, posebno sv. Bonaventura i bl. Ivan Duns Škot, prihvatili su sve ono što je njihov utemeljitelj “vidio i činio” i ponijeli sa sobom na velika učilišta u Parizu, Kölnu i Oxfordu te tamo razradili u sustavnu franjevačku filozofiju i teologiju.
