Početna stranica » Mistične crte sv. Franje Asiškog

Mistične crte sv. Franje Asiškog

229 pregleda

"Ti si svet, jedini Gospodin Bog,
Koji čudesa činiš …
Ti si ljubav, milosrđe,
Ti si mudrost, Ti si poniznost, Ti si strpljenje …
Ti si naša nada, Ti si naša vjera,
Ti si naša dobrota …"
(Sv. Franjo Asiški, Hvale Bogu višnjemu)

Za sv. Franju Asiškoga, originalnog sveca iz 13. stoljeća, možemo reći da je bio i originalni mistik. Jednostavno rečeno, mistik je osoba koja ima duboko i sigurno iskustvo Božje prisutnosti. U prvih šest stoljeća krš­ćanstva većina mistika nalazi se među pustinjacima i pustinjakinjama u: Egiptu, Maloj Aziji, Siriji i Palestini. Poslije mistika prelazi u samostane gdje o njoj pišu rasprave učeni monasi i teolozi, kao što su sv. Augustin i sv. Benedikt. Nastupom asiškog Siromaška mistika se seli iz samostana na ulice gradova i sela. On uvodi “praktični misticizam” (fra Richard Rohr). On ne želi da njegovi sljedbenici budu monasi nego braća. A brat nikad ne živi sam, odvojen od dugih. Uči braću da prepoznaju Kristovo lice u običnim i siromašnim ljudima.

Novost koju donosi Franjo kao mistik sastoji se u tome što u središtu njegovih meditacija i molitava nije uskrsli i proslavljeni Krist Pantokrator (Svevladar) nego utjelovljeni i raspeti Isus. Naime, u prvih 12 stoljeća krš­ćanstva Uskrsli je bio u centru mistika i teologa, a sa sv. Franjom naglasak se stavlja na zemaljskog Isusa, na njegovo rođenje, djelovanje i smrt. Drugim riječima, Franjo polazi od Božića, pa preko Velikog petka dolazi do Uskrsa. Zato su upravo franjevci razvili pobožnosti Isusova rođenja (jaslice) te njegove muke i smrti (Križni put).

Dva pridjeva koja Franjo i franjevci mistici najčeš­će pripisuju Bogu u svojim molitvama i meditacija jesu dobrota i poniznost, tvrdi američki franjevac Richard Rohr. Prije sv. Franje nitko nije toliko meditirao o Božjoj poniznosti. Mislim da bi rijetko kome i od nas danas uopće palo na um da govori o Božjoj poniznosti, ali sv. Franjo upravo o tome često govori i razmatra. On je zaljubljen u Božju poniznost, divi se Božjoj skromnosti i dobroti. Bog je zaista ponizan jer je sišao u ovaj materijalni svijet po Isusovu utjelovljenju i strpljivo čeka da mu se tu približimo i otvorimo. Franjo se više zanosio Isusovom ljudskošću nego božanstvom. On želi upravo slijediti Isusa koji je hodao ovom našom zemljom. Samo u stanju poniznosti, među poniznima i malenima, može Franjo lako i prirodno “vidjeti i susresti” Boga. Stoga je volio i ponizna i neznatna stvorenja kao što su: crvi, zrikavci, ševe i janjad jer su ga podsjećali na Isusa. Raspeti Isus najprije se urezao u dušu i srce, a na kraju i u tijelo stigmatiziranog Franje mistika.

Neki povjesničari umjetnosti kažu da je sv. Franjo utjecao i na promjene u umjetnosti zapadnog krš­ćanstva. Tako, na primjer, Giotto, talijanski slikar i arhitekt rane renesanse, polagano prelazi sa slikanja isključivo sakralnih i religioznih tema, na slikanje prirode: životinje, krajolici, građevine, ljudi. Stoga su mu neki njegovi suvremenici prigovarali da su mu religiozne slike previše svjetovne. Ipak, Giotto slika cjeloviti Božji svijet, a Božji svijet je za njega, kao i za Franju, i zemaljski svijet. Bog se ne nalazi samo “gore”, nego i “dolje”.

Promjena Franjine, odnosno franjevačke perspektive duhovnosti i mistike, jasno je izražena i u brončanom kipu sv. Franje koji iskazuje štovanje Duhu Svetom. Umjetnici najčeš­će prikazuju ljude koji očekuju Duha Svetoga uzdignutog pogleda i ruku raširenih i okrenutih prema gore, jer očekuju da se Duh Sveti spusti na njih odozgor. Međutim, ovaj kip u asiškoj bazilici prikazuje sv. Franju kako gleda dolje, prema zemlji, pun čežnje i želje da bude ispunjen darovima Duha Svetoga. Budući da je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama (Iv 1,14), Franjo okreće svoj pogled prema dolje, prema zemlji, gdje se utjelovio i nastanio Sin Božji.

Iako sv. Franjo mistik nije bio učeni teolog, ipak je preko molitve i meditacije došao do velikih i genijalnih teoloških uvida. Njegovi učenici, posebno sv. Bonaventura i bl. Ivan Duns Škot, prihvatili su sve ono što je njihov utemeljitelj “vidio i činio” i ponijeli sa sobom na velika učilišta u Parizu, Kölnu i Oxfordu te tamo razradili u sustavnu franjevačku filozofiju i teologiju.