Priđem, ostavim na hrpi sve te volane i kotače i pitam ga mogu li mu pomoći. Zove se Marko. Kaže da je izgubio mamu. On je skrenuo lijevo, ona otišla ravno… “Zove se Maja, ima narančastu majicu. I traperice! Kratku kosu. I bez bicikla je“, dodaje. U tom trenutku prilazi još jedna gospođa sa svojom djecom i pridružuje mi se u utvrđivanju činjeničnog stanja. Marka ostavljamo s našom djecom na klupi pored terase kafića. Nije žedan, kaže, neće jesti. Ponavljamo u nedogled kako ćemo sve srediti, sigurno pronaći mamu, da samo ostane tu da ne izgubimo i njega. Odemo nas dvije na suprotne strane i vičemo: „Mama Majo! Mama Majo!“, bez ikakva učinka. Vratim se do Marka i pokušavam izvući adresu, broj telefona, mamin, kućni, što god… Ništa, jadan i žalostan, ne zna… Kakva je to mama kad nije dijete naučila barem jednu bitnu informaciju upravo za ovakvu situaciju, čudim se u sebi i ne odustajem.
Pogledavam naokolo priželjkujući ugledati policajca, više nego ikad u životu, i razmišljam što dalje… Ozari se odjednom uplakano okruglo lice i kaže: “Znam broj bake u Splitu!“ Nazovemo nas dvoje nesretnu baku u drugome gradu, u međuvremenu se gospođa, moj sudrug u akciji pronalaska mame vratila u „bazu“ (dozivanje bez učinka) i polako objašnjavamo baki da joj je unuk izgubljen, ali da se uopće ne brine i ako može da nam da broj mame Maje da ju možemo obavijestiti. Baka preživi objašnjenje, jedva pronađe broj i nazovemo mamu. Zbunjena je, objasnimo gdje smo, opet ponavljamo da se ne brine, da ga čuvamo. Kaže da zna gdje se nalazimo, ona nije daleko, poznaje ovo igralište, dolazi odmah. Odahnemo. Jupi! Uspjeli smo, eto mame!
Vrijeme se vuče kao i uvijek kad se čeka. Čini mi se čak i mrvicu sporije, ako je to moguće, a mame nigdje… Dijete nemirno, tješimo ga, a nas dvije se pogledavamo, sliježemo ramenima, vrtimo glavom u značenju „čudna mama“… Zovemo je opet, da, stiže, samo što nije… Opet ništa, vrijeme puzi… Gledamo na sve strane. Mislim: Bože, kakva mama, ja bih bez duše trčala i davno stigla i zagrlila uplakano dijete, tješila i sebe i njega… Stiže mama konačno, polako, s noge na nogu i još u hodu psuje Marku: “Pa gdje si ti, pa kad si skrenuo, pa zašto si skrenuo, pa gdje si točno skrenuo, a gdje sam bila ja, a gdje ti…?! Dijete opet na rubu suza, treba mu zagrljaj. Kažem: „Marko Vas je jedva dočekao. Zaista se zabrinuo kad se izgubio. Kasnije će Vam sve objasniti, malo da se smiri…“ Ona pokupi dijete, gura njega, gura bicikl, promrmlja nešto u funkciji „hvala“ i odoše…
U čemu sam ja to bolja od one mame koju sam tako brzo osudila? Loše stvari se dogode u trenu, čas nepažnje! Žena je sigurno bila uplašena, zbunjena, šokirana, morala je, baš kao i ja, pa ne reagiramo svi isto… Kako mi je zazvonilo ono „tko si ti da sudiš“ i „sudi, sudit će ti se“…
Nas dvije ostadosmo začuđene, gospođa mi pruži ruku i reče: „Drago mi je da sam Vas upoznala, iako na pomalo čudan način. Lijepo je znati da ima ljudi koji još imaju vremena da pomognu drugima.“
„Nemojte tako, u ovome smo – dvije! Hvala i Vama na suradnji, možemo biti ponosne na sebe. Uspješno smo obavile zadatak.“ Nasmijemo se jedna drugoj, pozdravimo kao ona smotana dvojica u crtiću „a je to“ i odemo svaka na svoju stranu. Okrenem se još pod dojmom cijele situacije i „čudne“, hladne mame, odmahujem glavom, kako neodgovoran roditelj!
Svakakvih nas ima! Pogledam – mog sina nema! Hladan znoj me oblije, panika, najveća noćna mora svakog roditelja, najgore scene u glavi, lutam po igralištu, zovem, tražim ga među djecom, zovem, srce mi lupa i ugledam ga! Utrpao se u ležaljku s jednim dječačićem čiji, pretpostavljam tata, ljulja obojicu i maše mi sretan! Dotrčim, grlim, ljubim, prigovaram, ponavljam davno dogovoreno kad se ide na drugu spravu na igralištu da se javi… I u trenutku se sve posloži, sve sjedne na svoje mjesto!
U čemu sam ja to bolja od one mame koju sam tako brzo osudila? Loše stvari se dogode u trenu, čas nepažnje! Žena je sigurno bila uplašena, zbunjena, šokirana, morala je, baš kao i ja, pa ne reagiramo svi isto… Kako mi je zazvonilo ono „tko si ti da sudiš“ i „sudi, sudit će ti se“…
Kako je moguće da se to tako lako dogodi, da tako lako kliznemo u poziciju onoga koji procjenjuje, vaga, određuje i reže bez da ti otvori spis, a kamoli pozna tuženika? Sva ona sreća i ponos od prije nekoliko minuta zbog “pronađene” mame rasplinu se u mješavini straha i stida, muke.
Kakva škola, kakva životna škola! Šamar, u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Akcija i reakcija. Nema se tu što dodati. I zato, ovim putem ispričavam se mami Maji jer sagriješih prema njoj mišlju, riječju, djelom i propustom. Ispunih sve kategorije odjednom. I molim je, ako jednom, ne daj Bože, nađe moje dijete u situaciji u kakvoj sam ja pronašla njezino, neka ga dobro čuva i bude mnogo, mnogo blaža prema meni kad stignem nego što sam ja bila prema njoj. Mea culpa!
