Marko Đurić rođen je 1942. godine u selu Velika Ivanča podno Kosmaja u Srbiji. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu, a zatim se intenzivno posvetio ekumenskoj teologiji surađujući u raznim časopisima: Naše teme (Niš), Blagovesti (Beograd), Znakovi vremena (Sarajevo), Crkva u svijetu (Split), Bosna franciscana (Sarajevo). Dosada je objavio dvije knjige: Rušiti zidove i graditi mostove u duhu i Biblijom i Kuranom do jednoga Boga stvoritelja, u nakladi Naučnoistraživačkoga instituta Ibn-sina u Sarajevu. Osim toga, svoje tekstove objavljivao je u Americi, u časopisu Religion in Eastern Europe, a tekst O verskoj toleranciji registriran je u International Bibliography of Sociology.
Gospodine Đuriću, započnimo ovaj razgovor iz šire perspektive. Naime, današnjim čovjekom vladaju strah i tjeskoba, jer se gotovo bih rekao eshatološke moći nalaze u rukama država i pojedinaca. Moralni autoriteti poput religija se ignoriraju i stavljaju u sferu privatnog. Očita je, nažalost, i netrpeljivost među religijama. Sve to stvara dodatnu i tešku konfuziju među vjernicima. Zašto je govor o Bogu toliko ispolitiziran i etnički ograničen?
Ne dovodim u pitanje točnost nijedne vaše tvrdnje. Ni povijesno kršćanstvo, a ni druge religije, nisu mogle izbjeći politizaciju i zlouporabu. I danas se na primjer ajeti iz nekih sura pogrešno tumače kako bi se pravdala nečovječna i nemoralna politika. Lošem i dobrom glasu naših vjera otuda će uvijek ići na ruku naše razumijevanje svetoga teksta. Nije sada nikakvo iznenađenje što je Ernst Bloch ukazivao da se i sama Biblija može „čitati i tumačiti kroz naočale manifesta komunističke partije”.
U vezi s pitanjem zašto je govor o Bogu toliko ispolitiziran i etnički ograničen rekao bih sljedeće: to je nekom trebalo, kako bi se jaz između Abrahamovih ili Kristovih vjernika što više produbio, na štetu našega spasenja i međuljudskih odnosa.
Budući da je danas religija potisnuta iz javne sfere, sve je tanja granica između dobra i zla, a što je do jučer bilo sveto obezvrijeđeno je i zgaženo. Naše doba otuda me po mnogim svojim znacima podsjeća na vrijeme iz prvoga stoljeća po Kristu, u kome je živio veliki Pavao, najveći lik povijesnoga kršćanstva.
Europa je danas ponajmanje kršćanska Europa, i prestala je to biti i našom krivicom i neodgovornošću. Kako je pitanje o Bogu danas isključivo privatno pitanje, i pitanje za religije, Bog danas nije ni filozofsko, ni političko pitanje, pa se s njim nigdje i ne susrećemo. Rečenica pape Pija XII. „Europa i kršćanstvo su jedno” ponajmanje je primjerena duhu današnjega vremena koji je bitno pozitivistički duh. Takav duh poradio je na današnjoj postmoderni u kojoj se prvo izgubilo povjerenje u one „velike ideje” kojima je i bila određena sudbina europskoga čovjeka.
Kad već govorimo o politizaciji vjere, činjenica je da je Veliki crkveni raskol bio politički motiviran. Trebamo li se tim istim putem vraćati međusobnom jedinstvu i povjerenju?
Budući da je današnji povijesni kontekst u kome Crkve žive svoj identitet posve drukčiji u odnosu na srednjovjekovni kad je došlo do raskola, ne možemo političkim sredstvima ostvarivati svoje vjerske ciljeve. Danas do jedinstva možemo doći samo dijalogom u kome su sudionici u razgovoru izjednačeni i da nitko od njih nije privilegiran. Usto su danas Crkva i država podijeljene, čime se isključuje mogućnost da političke, državne strukture, mogu vršiti utjecaj na pregovarače.
Reći da je crkveni raskol bio politički motiviran znači reći jednu istinu koja je prije svega jedna povijesna činjenica. Na svemu tome bitno su poradile dvije stvari, uz još neke koje nisu toliko važne, ali su bile bitne jednom Fociju zbog njegovih ambicioznih težnji. Ideologija cezaropapizma čiji je duh živio u zakonima (nomokanonima) Bizanta prvo je išao na ruku razbijanju dotadašnjega kanonskog i euharistijkog zajedništva između Rima i Carigradske patrijaršije. Na drugom mjestu, to je bila teorija o „istočnom papinstvu” po kojoj su carigradski patrijarsi imali pun legitimitet da se uključe i odlučuju o onim stvarima koje su ranije bile u kompetenciji Rimskoga nadbiskupa (pape). Kad je carigradski patrijarh želio postati „papa” u svojoj Crkvi, i kad je bizantski car želio na vrhu Crkve vidjeti svoga čovjeka jedinstvo je puklo, i nije se više težilo iskrenom jedinstvu kakvo je živjelo prije Raskola.
Koje su najveće prepreke jedinstvu kršćana?
Budući da je za Srpsku Crkvu nacionalni element uvijek bio onaj odradbeni princip, tako je jedan nacionalizam i bio glavna smetnja jedinstvu s Rimskom Crkvom. Jer po Nikolaju Velimiroviću za Srbe ne može postojati nikakva druga religija do religije njihovih predaka, a to je svetosavlje kao srpska varijanta pravoslavlja. Zato nije nikakvo iznenađenje što srpski kler i hijerarhija nisu bili za katoličku varijantu ekumenizma. S obzirom na to da je Nikolajeva misao uvijek vršila velik utjecaj na službene stavove Srpske Crkve, dijalog između dviju Crkava uvijek je išao dosta teško. Prepreka k jedinstvu dolazila je i od sjećanja pravoslavnoga klera na Teodosijevu recepciju Savina života i djela. Teodosije veli da je Sava na saboru u Žiči pozivao sve „latinske heretike” da se odreknu svoga „zloglasnog krivovjerja”. No, druga smetnja crkvenom dijalogu s Rimom dolazila je od pravoslavnoga fundamentalizma koji je jako prisutan u pravoslavnom, ovdje srpskom monaštvu; u vezi s njim se svojevremeno oglasiše Politika i Nin (12. travnja 2012.). Budući da se u najnovijoj Enciklopediji pravoslavlja (str. 1631, t. III) veli da je Katolička Crkva zbog izraza filioque pala u herezu, a s hereticima ne može biti dijaloga, već samo polemike, to su sada ti važni uzroci, uz još neke, vodili krizi međureligijskoga dijaloga na Balkanu. Kako A. Homjakov u svojoj Poslanici Srbima veli da „Sloven ne može biti potpun Sloven izvan pravoslavlja”, miješanje etničkoga i vjerskoga načela i danas vodi krizi mnogih stvari u odnosima Crkava.
Nejedinstvu Pravoslavne i Katoličke Crkve, „majke” i „kćerke” vode i danas mnogi činitelji, pa se u vezi njih povijest najčešće ponavlja. Međutim, ako se teži k jedinstvu, kakvo je živjelo, prije Raskola može se mnogo toga nadići. Politika rimskih papa uvijek je težila k jedinstvu s Pravoslavnom Crkvom, pa se s tim u vezi sjetimo i enciklike pape Lava XIII. Grande Munus (1880.) u kojoj papa ukazuje na povezanost Slavena i Svete Stolice.
Rekao bih da nas danas od ideje o jedinstvu udaljuje i jedan svojevrsni monopolizam, a zatim i sljedeća činjenica: pojam pravoslavlja, s pojavom palamizma i isihazma, isključivo će se odnositi na Bizantsku ne i drugu Crkvu (J. Pavić, BS, Zgb, 2/1937.). Ortodoksija s njima dobiva izrazito antikatolički, ne i ekumenski naboj. Naši negativni odnosi s Rimom otuda imaju različita zaleđa. Neslaganja do otvorenih teoloških svađa stoje u vezi s različitim interpretacijama papinskoga primata, i papine nezabludivosti; pri čemu se taj negativan utjecaj na srpske stavove isključivo može pripisati utjecaju ruskih i grčkih bogoslova. Pravoslavna Crkva što je isključivo sebe poistovjetila s apostolskom i Kristovom Crkvom, sve druge Crkve vidjela je kao heterodoksne, pa je i zato imala negativan stav prema rimskoj varijanti ekumenizma. Pridsjetimo se s tim u vezi knjige Justina Popovića Pravoslavna crkva i ekumenizam (Solun, 1974.) i enciklopedije naše Crkve gdje se katolici identificiraju kao heretici (Enciklopedija pravoslavlja, Bgd. str. 1631, III tom).
U tom kontekstu, trebamo li u procesu pomirenja uljepšavati vlastitu povijest, ili je trebamo prihvatiti takva kakva jest kako bismo oslobođeni i rasterećeni bremena prošlosti krenuli putem istinskog oprosta i razumijevanja?
Valja reći da se mi Srbi vrlo teško oslobađamo bremena prošlosti, pa smo postali njezini robovi i zatočenici. Naš tradicionalizam koga smo danas duboko svjesni u kolektivnom pamćenju Crkve onesposobio nas je da razumijemo kakvi su drugi. Nemajući samokritičan odnos prema sebi, i onome što se događalo u vezi nas, do „istine”, a koje najčešće bjehu poluistine, dolazili smo nekritički vezujući se za autoritete, ne i dijalogom, i argumentom. Ne oskudijevajući u onoj mitskoj spoznaji, sebe smo, ali ne i druge, doživljavali isključivo kao mučenike, te s tim i širili „tezu” da nas svijet mrzi.
Imajući sve to u vidu, a što je nesporno, gledajući s povijesne točke gledišta velim sljedeće: premda znam što nam valja činiti u ovim našim apokaliptičnim vremenima, nemajući iluzija o mnogo čemu, s procesom pomirenja i zbližavanja, s oprostom i razumijevanjem, vrlo, vrlo teško će ići.
Dokle god nas kršćane ne zahvati Duh Sveti, i dalje ćemo raditi i ponavljati stvari koje će biti sablazan svijetu. Da bi Duh Božji zahvatio Crkvu, Boga moramo doživljavati u svojoj savjesti, kada ćemo u drugom s lakoćom prepoznavati svoga bližnjeg. Dok Duh njegov ne zahvati našu savjest, status quo uvijek će živjeti u našim odnosima, a ono najčešće ne donosi promjenu koja nas katkada odvede dobru. Valja reći da je ekumenizam kako ga vidi Europa, a ovim i Sveta Stolica, na našem Balkanu, u samoj Srbiji, uvijek imao iste neprijatelje, pa se s njim povijest samo ponavlja. Na prvom mjestu to je naše neznanje, a zatim tu su poznati stereotipi o Papi i Katoličkoj Crkvi.
Ali u našoj povijesti imali smo divne periode komunikacije s Rimskom Crkvom, „majkom”, koja i danas ima ozbiljne teškoće sa svojom najstarijom „kćerkom” oko jedinstva. Tri srpska patrijarha iz Peći Jovan Kantul (17. st.), Gavrilo Rajić (17. st.) i patrijarh Pajsije održavali su s Katoličkom Crkvom i njenim biskupom vrlo bliske odnose.
U procesu svoga zbližavanja i pomirenja svakako da ne trebamo ni ignorirati ni uljepšavati vlastitu povijest. Moramo prema njoj imati kritičan odnos, i na njoj se učiti, ne ponavljajući stare greške koje smo manje više svi skupo plaćali. Povijest nam u istinskom smislu mora biti ona „učiteljica života”.
Kakav je službeni stav Srpske pravoslavne Crkve po pitanju ekumenizma?
Rekao bih ni „vruć”, ni „hladan” već „mlak”, pa kad je on u pitanju najčešće se u razgovoru sa svećenicima sretnem s ravnodušnošću. Većina srpskoga klera jednostavno ne drži do važnosti navedenoga pitanja. Istrošene fraze i poznati stereotipi koji vuku svoje podrijetlo iz bliske i daljnje prošlosti daju nam vrlo ružnu sliku o njegovim ciljevima. Veli se da jedinstvo s Katoličkom Crkvom podrazumijeva gubljenje svoga dotadašnjeg vjerskog identiteta, a što prvo ne odgovara istini o njemu. Budući da je Drugi vatikanski koncil jasno rekao da trebamo težiti jedinstvu on nije dao nikakve ekleziološke smjernice Katoličkoj Crkvi kako bi izgledalo jedinstvo između Rimske i Pravoslavne Crkve. Mnoge je stvari otuda prepustio da se rješavaju u dijalogu. Neki iz klera i hijerarhije, iako su opredijeljeni za njega, jedinstvo uvjetuju nečim što je neprihvatljivo za Katoličku Crkvu, i što nema nikakve veze s jedinstvom kakvo je ono bilo prije Raskola.
Podsjetimo se da srpska država prije želi vidjeti rimskoga biskupa u Beogradu nego srpski kler i hijerarhija, pa Srbija ostaje zemlja koju rimski biskup nije nikad posjetio.
Smijemo li onda reći da se danas u međuvjerskom i ekumenskom dijalogu više radi o pukoj toleranciji nego o iskrenom prihvaćanja drugog i drukčijeg?
Vaša tvrdnja sasvim je na svom mjestu, pri čemu nju objašnjavam sljedećom rečenicom: naše sadašnje pravoslavlje jednostavno je okovano svojim srednjovjekovnim pa se u globalnom pravoslavnom svijetu ništa revolucionarno ne događa kako bi se reklo starim žargonom. Budući da je cijeli pravoslavni blok blokiran svojom teološkom, okoštalom spoznajom, pa Crkva ne prihvaća drugoga u njegovoj različitosti, takva invalidna spoznaja već konstantno vodi krizi ekumenizma.
Ne ljubav, ne solidarnost, već tolerancija prisutna je u našim međusobnim odnosima, čime kao vjernici stojimo na najnižoj stepenici ispod koje se ne možemo spuštati. Ne ljubav, već tolerancija postala je naš etički maksimalizam u našim međusobnim odnosima pa nam drugi samo zato i nije bližnji.
Što se tiče međuvjerskoga dijaloga, čak i neki eksponirani vjerski službenici u svojim javnim nastupima (ne)svjesno zagovaraju nekakvu zajedničku vjeru koja bitno briše vjerski i nacionalni identitet pojedinca. Je li to druga krajnost?
Valja reći da međuvjerski dijalog ne može biti na štetu objavljene istine. Ne možemo jedni drugima praviti ustupke na štetu nje. U teološkom dijalogu u vezi budućega jedinstva, nećemo naglašavati i isticati ona pitanja čiji nas odgovori ne mogu približiti. U onom najvažnijem nekako svatko ostane na svome, pokušavajući drugoga shvatiti i razumjeti kakav on jest.
Jedinstvu ne možemo žrtvovati svoj vlastiti identitet, znajući pri tom za onu rečenicu iz Poslanice Hebrejima u kojoj čitamo: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima…” (Heb 1,1). Navedena rečenica itekako je danas ekumenski upotrebljiva u teološkom dijalogu s nekršćanima. Također, moramo znati da svatko od nas vodi teološki dijalog, da je do svojih saznanja i istine došao nenaučnom metodom i oslanjajući se na logički zaključak, već „uvjerenjem vlastitog srca”, pa to saznanje neka prvo poradi na našoj poniznosti kad razgovaramo. Kako ne možemo brisati razlike između triju Abrahamovih vjera, ali uvijek možemo ukazivati na neke sličnosti, neka nas one približe. Ne nekakvim sinkretizmom, već samo ekumenskom metodom možemo trasirati put k zajedništvu i jedinstvu.
Posljednjih godina oči javnosti uprte su u Mješovito povjerenstvo za kanonizaciju blaženog Alojzija Stepinca. Što vi mislite o tom povjerenstvu?
Miješano povjerenstvo u koga su ušli ljudi od autoriteta ima zbilja obaviti jedan vrlo odgovoran posao. Navedeno povjerenstvo samo će nam omogućiti da dođemo do spoznaje jedne istine u vezi jednoga imena koje je obilježilo povijest Katoličke Crkve kod Hrvata.
Blagopokojni Alojzije Stepinac ima vrlo velike zasluge za hrvatski narod i samu Katoličku Crkvu, jer je istu spasio od raskola, znajući pritom da tamo „gdje je Petar, da je tamo i Crkva”. Istine i održive tvrdnje, koje su se namnožile zadnjih nekoliko godina u vezi ovog svetoga čovjeka, oca sirotinje, navjestitelja evanđelja, omogućit će put k njegovoj kanonizaciji.
Nakon silnih stoljeća čini se da se kršćanske Crkve nisu uspjele približiti ili barem ne u mjeri koja bi širom otvorile vrata jedinstvu. Gdje smo danas po tom pitanju i kakva je budućnost ekumenizma?
Kako je od Drugoga vatikanskog koncila prošlo dosta godina, ne možemo biti zadovoljni onim što je do sada postignuto dijalogom. Nema se dojam da su se Crkve puno približile jedna drugoj, iako je približavanju uvijek daleko više težio kršćanski Zapad, nego Istok.
Po Josephu de Maistreu, papinstvo je u našoj povijesti i zato da nam u noći današnje civilizacije i moralnoga čovjekovog pada bude „sigurnost i smjerokaz”. Međutim, kako smo svi mi po apostolu Pavlu „udovi jedni drugima” (usp. Ef 4,25-27), naša se autentična budućnost ne može zamisliti bez jedinstva, niti njega može biti bez papinstva, koje je uvijek bilo vidljivi znak kršćanskoga jedinstva. Kako piše dr. Franki da je vjera Istočne (Pravoslavne) i Zapadne Crkve u biti jedna ista vjera, ne možemo sada ne nazvati i Zapadnu (Katoličku) Crkvu pravoslavnom.
