U ovoj epidemiji događaju se mnoge apsurdne stvari, a kada se spomene apsurd, prvo ime koje nam pada na pamet jest ime francuskoga pisca i filozofa Alberta Camusa.
Apsurd je bio njegova velika tema, a i umro je apsurdno, u automobilskoj nesreći, iako je u džepu imao kartu za vlak – trebao je putovati vlakom sa suprugom i djecom, ali ga je njegov prijatelj i izdavač pozvao da mu se pridruži u automobilu.
Apsurd naš svakidašnji
Osjećaj apsurda može zateći bilo koga iza ugla – kaže Camus. Ustajanje, tramvaj, osam sati u uredu ili tvornici, tramvaj, jelo, san, i tako ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak, u istom ritmu… Ali onda se kulise sruše i nešto se u nama buni. To je apsurd – kaže Camus. Svijet je samo dekor, prikriven navikom, i ostaje nam tuđ i neshvatljiv… I to je apsurd, kaže Camus. Ljudi se ponašaju besmisleno i neljudski – i to je apsurd. Na koncu, umrijet ćemo – i to je apsurd.
Ta se ista pitanja postavljaju i u Bibliji. U knjizi Propovjednika postavlja se pitanje koja je svrha čovjekova života. I onda se redom nabrajaju razna životna postignuća, od građenja zgrada do sadnje drveća, od stjecanja ljubavnih iskustava do skupljanja mudrosti – ali svemu tome smrt čini kraj i sve se Propovjedniku čini besmisleno. Odatle je ona često citirana izreka da nema ništa novo pod suncem – što su ljudi nekad činili, čine i danas i stalno se vrte u svojem krugu ispraznosti; sve je apsurdno, rekao bi Camus.
Kada je Job teško stradao, i kada je ostao i bez imetka i bez djece, njegovi su mu prijatelji tumačili da za to sigurno postoji neki dublji razlog, da tolika nesreća ne može biti apsurdna. Ali Job im nije dao za pravo i hrabrije se od njih suočio s Bogom.
Vjera i apsurd
U evanđelju je zabilježeno da se u gradu Siloamu srušila neka kula i da je pritom poginulo 18 osoba. Ljudima se to činilo apsurdno – zašto su poginuli baš oni. Pokušavali su to objasniti nekim dubljim razlozima, da su ti ljudi bili možda grešniji od drugih, pa da su zato stradali. U isto vrijeme i Pilat je dao ubiti neke ljude, od kojih su neki bili krivi, a neki nedužni. I to se Isusovim suvremenicima činilo apsurdno.
Ni jednima ni drugima Isus nije htio dati odgovor, kao da ih je želio izložiti apsurdu života, da se suoče s njim i da ne stvaraju neke lažne odgovore. Jedini odgovor koji im je dao jest da je on Bog i da on na koncu sve apsurde razrješava.
Tako je ta njegova poruka postala najveći apsurd od svih. Božja riječ uvijek je apsurdna. Kada je prorok Jeremija govorio da će Jeruzalem biti osvojen i da će Hram biti uništen, zbog grijeha ljudi, svi su mislili da je to apsurdno; ali nije bilo. Pavao kaže da je govor vjere ljudima ludost – mi bismo danas rekli da je apsurdna. Toma Akvinski je to pojačao: ne samo da je vjerovao u Boga unatoč tome što je vjera apsurdna nego baš zato što je apsurdna.
Sve se predaje uništenju
Camus je suočavanje s apsurdom usporedio s odlaskom u pustinju: u pustinji nestaju sve naše taštine i lažne nade. Protiv taštine borio se na osebujan način dominikanski svećenik Girolamo Savonarola – tako da bi poticao ljude da se okupljaju oko onoga što se tada nazivalo „lomačama taštine”, a najpoznatiju je zapalio 1497. u Firenci.
Lomače taštine u to su doba bile česte, a radilo se o tome da su ljudi javno spaljivali predmete koji su se smatrali simbolima nepotrebne raskoši – skupu odjeću i obuću, perike ili parfeme, ali spaljivale su se čak i umjetničke slike i knjige. Nama je to danas čudno jer smo naučili gomilati stvari i onda ih bacati; odjeće i obuće bacamo toliko da je više ni caritas ne prima. Međutim, pred uništenjem umjetničkih djela se zgražamo. Pred našim očima u sirijskom ratu bila je uništena drevna Palmira, fundamentalisti su uništavali asirske idole u bagdadskim muzejima i Budine kipove u afganistanskim spiljama; u Kulturnoj revoluciji radikalni maoisti uništavali su tisućljeća kineske kulture i umjetnosti; nacisti su spaljivali knjige i izbacivali iz galerija moderne slike i kipove koje su smatrali izopačenima. No sumnjičavost prema djelima kulture stara je koliko i ljudski rod, pa je i u Bibliji zabilježeno uništavanje knjiga, a Platonu su sva književna djela bila sumnjiva, pa bi on u svojoj idealnoj državi zabranio Homera.
Izvor svih grijeha
Nobelovac Izak Singer opisuje u jednoj priči židovskoga pisca koji je napustio strogu vjersku praksu svoga oca i djeda, glasovitih rabina, te se posvetio umjetničkoj karijeri. U jednoj životnoj krizi odrekao se svojih knjiga i postao rabin. Kako bi bio siguran da nitko više neće čitati njegove knjige, otkupio ih je iz knjižara i bacio u smeće. I najveći su umjetnici uništavali svoja djela. Svoje mladenačke rukopise, koji su sadržavali ljubavne pjesme, uništio je i Ivan Gundulić, nazivajući ih mračnim stvorenjima. Pisci i na samrti žele da se njihova djela spale – Vergilije je htio uništiti Eneidu, a Kafka sva svoja djela. Srećom, njihovi nasljednici nisu ih poslušali.
Lomače taštine svoje ime duguju glasovitom biblijskom retku iz knjige Propovjednika: taština nad taštinama, sve je taština.
Oholost je prvi grijeh i izvor svih grijeha – osjećaj da se vrijedi više od drugih; potreba da se nagomilavaju stvari kako bi se pokazalo bogatstvo; volja da se natječe s drugima dok ih se ne podvrgne i ne ponizi; sumanutost da se zgrće novac makar i pod cijenu da svi drugi osiromaše.
Zadnja nada
Ova je epidemija bez sumnje lomača mnogih taština. To i nije teško jer svijet je posvuda ispunjen znakovima taštine: od ulica punih besramno skupih automobila do medija koji ne rade ništa drugo nego hrane taštinu bogatih, slavnih i onih na vlasti. Jedan posto ljudi na zemaljskoj kugli nagomilao je novca više od svih ostalih.
Camus nije bio vjernik, ali nije ni odbacivao vjeru; odlazak u pustinju bio je kraj njegove filozofije, a tamo je upravo početak vjere; ona zadnja nada, najapsurdnija od svih, samo je srce vjere.
Savonarolina vlast loše je završila po njega – bio je svrgnut i usmrćen. No lomače taština nastavile su gorjeti, tijekom stoljeća ratova, revolucija i poniženja. Prije ili poslije svatko od nas dođe na svoju lomaču taština – to je onaj trenutak kada se rasplinu sve iluzije, izgube isprazna bogatstva, raštrkaju lažni prijatelji i raspline tašta slava. Tada stojimo goli pred vatrom koja guta laži našega života.
I tek smo tada slobodni.
