Danas se više ne može shvatiti s kolikom se zebnjom očekivala 1984. godina po kojoj je nazvana najslavnija književna distopija, roman Georgea Orwella napisan 1948. Ja sam ga dobio na dar nešto prije te zlokobne godine, od prijatelja iz Njemačke, na engleskom, zajedno s još jednim turobnim prikazom budućnosti, Fahrenheitom 451 Raya Bradburyja, jer su čuli da su te knjige u Jugoslaviji zabranjene. To je bilo istina napola: Bradbury je tada već bio preveden jer vlast nije smatrala da se opis društva u kojem se pale knjige odnosi na njuh, ali Orwella dugo nisu puštali na hrvatski, tako da je bio preveden u zadnji čas – 1983.
Zmijsko jaje
Ima starijih i bolje napisanih distopija od 1984. Orwell je veoma mnogo posudio od ruskoga pisca Jevgenija Zamjatina koji je 1921. napisao grozomornu knjigu Mi o društvu u kojem ljudi žive u staklenim kućama da bi ih se stalno nadziralo, imaju brojeve umjesto imena, a vladara, zvanoga Dobrotvor, biraju na izborima na kojima svi moraju glasati jednako; roman je objavljen 1924. u Francuskoj, a autora je Staljin začudo pustio živa iz SSSR-a. Zamjatinu zacijelo mnogo duguje i britanski pisac Aldous Huxley koji je 1932. objavio Vrli novi svijet, roman gdje je mnogo toga nažalost predviđeno, od gradova s umjetnom klimom i meritokracije na temelju inteligencije, do umjetne oplodnje, učenja u snu i masovnoga manipuliranja ljudima. Iako nije originalan kao Zamjatinovo djelo, niti tako stilski virtuozan kao Huxleyjevo, meni je ipak Orwellov roman najdraži; toliko sam ga puta pročitao da ga već znam napamet.
Jezivo je koliko naš svijet sliči Orwellovu, s čim u vezi treba reći odmah da mu se to ne bi svidjelo. Naslov njegove slavne knjige nije htio govoriti o onome što će doći, nego o onome što već jest: 1984. samo je anagram godine kad je knjiga napisana, 1948; drugim riječima, već postojeće totalitarne tendencije samo su povećane do neslućenih razmjera. Sličnu je ideju predstavio švedski redatelj u filmu Zmijsko jaje u kojem znanstvenici tajno eksperimentiraju na jednom mladom paru, mijenjajući im raspoloženje pomoću raznih kemikalija, i promatrajući pomoću skrivene kamere kako reagiraju – zmijsko jaje je prozirno, i kroz njega se može vidjeti nerođena životinja; tako se i osobine monstruoznih režima vide unaprijed, dok još nisu nastali, ako znamo prepoznati njihove tendencije.
Droga i kamere
Možemo se samo čuditi koliko su bili vidoviti ti umjetnici. Možda ne živimo doslovno u staklenim zidovima, kako je to zamislio Zamjatin, ali zato na društvenim mrežama objavljujemo sve detalje svojih privatnih života, i još k tome radoznalo zurimo kroz tuđe staklene zidove; umjetna oplodnja koju su predvidjeli i Zamjatin i Huxley danas je poprimila ogromne razmjere i već je znatno utjecala na naše poimanje obitelji, braka, majčinstva i očinstva, destabilizirajući milijun godina prirode unutar jednoga ljudskog vijeka. Huxley je osim toga predvidio da se svi građani budućnosti stalno drogiraju nečim što se u knjizi zove „soma”, a riječ je o supstanci koja izaziva sreću.
Orwell je opisao diktaturu Partije kojoj je na čelu Veliki Brat, čije vas oči prate posvuda s plakata divovskih dimenzija. Kao da to nije dosta, u svakoj je prostoriji neprestano uključen televizor koji se ne smije ugasiti jer je u njega ugrađena kamera pa vas Partija može u bilo kojem trenutku motriti, čak i dok spavate; uopće, nikamo ne možete otići, a da ne budete pod videonadzorom. Reality show Big Brother sada je već izišao iz mode, ali to je Orwell pretvoren u okrutnu zabavu: grupa više-manje slučajno okupljenih ljudi boravi u kući u kojoj je 24 sata na dan pod nadzorom, publici izložena na zabavu. Ni Orwell to nije mogao zamisliti, kao ni mobitele – sredstvo komunikacije koje posvuda nosimo sa sobom, a koje istovremeno služi i za naš totalni nadzor, prosljeđujući podatke o našem kretanju i surfanju tko zna kome.
Život bez slobode
Ima još mnogo dovitljivih ideja u 1984., od naziva za vijesti newsflash, do nečega što se danas normalno naziva sex crime, spolni zločin, ali ušlo je na velika vrata baš u toj knjizi. No apsolutno najgenijalniji Orwellov izum je novogovor ili, u prijevodu Antuna Šoljana, novozbor. Orwell – i sam vrstan politički novinar i esejist – potrošio je dosta stranica na objašnjenje kako to funkcionira. Riječ je o posebnoj vrsti govora koji je, stariji će znati na što mislim, uvijek na partijskoj liniji, a za mlađe ćemo pojasniti da je riječ o ekstremnoj političkoj korektnosti. U 1984. točno je propisano koje će riječi koristiti članovi Partije kako bi ostali lojalni Velikom Bratu – i ne samo to nego se na tom jeziku stalno radi, i to tako da se iz njega izbacuju riječi kojima bi se mogle izreći subverzivne misli. Zbilja domišljato: ako iz jezika izbacite riječ „sloboda”, onda je ljudi neće ni moći zahtijevati, a neće ni znati da je nemaju; čak je se ne mora niti izbaciti, dovoljno joj je suziti značenje tako da može pitati je li mjesto u autobusu slobodno, ali ne možete tražiti više slobode za sebe jer vas nitko neće razumjeti.
Orwell je bio vrstan politički novinar i esejist i jasno je uvidio da se borba za vlast odvija na području simboličnog, a borba za potpunu vlast znači posvemašnji nadzor i nad onim što se dogodilo i nad onim što će se izreći. Tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost, kaže Orwell, i zato Partija u njegovu romanu, kao što se to odvijalo i u Jugoslaviji, stalno nanovo ispisuje povijest.
Tekuća povijest
Pojedinac je u orvelovskom svijetu nemoćan i izgubljen. Nema obitelji, nema prijatelja, ne smije imati čak ni vlastite misli – ideologija mu se utiskuje i u svijest i u podsvijest. Nema uporište u prošlosti jer se prošlost stalno mijenja i preispisuje, onako kako odgovara vladajućoj klasi; umjesto povijesti, čovjek nalazi samo propagandu, i zato ne može znati ni tko je ni kamo ide – on je ono što mu država kaže da jest, i može ići samo onamo kamo ga država uputi. Sav je javni govor dirigiran, ali ne tako da vam Veliki Brat određuje što ćete reći, nego tako da ste onemogućeni misliti drukčije.
Čini se da je nemoguće sputati ljudsku prirodu, ili su pak njihove vlastite knjige piscima bile previše mračne, pa su ostavljali mogućnost bijega. Orwell ne, njegov je završetak mračan, jedan od najmračnijih koje sam ikad pročitao, ali Zamjatin je pokazao da se ipak može napustiti zatvorena kugla u kojoj nas vlast drži. I Ray Bradbury pušta svojega junaka da pobjegne iz svijeta u kojem se knjige uništavaju tako da stigne u zajednicu ljudi koji znaju knjige napamet. I u znanstveno-fantastičnom filmu Loganov bijeg, iz 1976., gdje su ljudi zarobljenici strojeva koji ih drže u izolaciji i neznanju, junaci se uspiju probiti u vanjski svijet, i tako preuzeti nadzor nad svojom sudbinom. Možda najpoznatija filmska distopija, trilogija Matrix, ima istu temu – kompjutori nas kontroliraju i stvaraju svijet za nas, obmanjujući nam osjetila.
Divovska obmana
Stare distopije bile su političke, a nove su tehnološke; nekad su nas u njima kontrolirali drugi ljudi, a sada to čine strojevi. No glavne su im teme iste: ušli smo u svijet koji više ne razumijemo i na koji nemamo utjecaja. Taj je svijet visoko medijatiziran i tehnologiziran, i ugrožen na razne načine – bilo ekološki, kao u Blade Runneru, bilo zbog ograničenih resursa, kao u Loganovu bijegu, bilo zbog stalnoga rata na njegovim granicama, kao u 1984. Sve to opravdava uvođenje izvanrednoga stanja i suspendiranje osobnih sloboda, sve do prisilnoga skraćivanja ljudskoga života; država postaje gospodar rađanja i umiranja, njeguje kult mladosti i odstranjuje stare, depresivne drogira, a pobunjenike preodgaja.
Winston Smith, Orwellov junak, koji je malo-pomalo povezao konce divovske obmane, nije izmaknuo uvijek budnom oku Velikoga Brata – bio je uhićen i odveden na preodgoj. I slomili su ga, tako potpuno da je zavolio Velikoga Brata: mogli bismo reći da je 1984. zapravo knjiga o ljubavi, ljubavi koju totalitarna država zahtijeva od građana i koju na kraju buntovni građanin uzvrati. Eto nam pouzdanoga znaka da nismo podlegli distopiji – ne volimo je. Moramo živjeti u njoj, ali dok je ne zavolimo, slobodni smo.
