„Ove korizme odričem se cigareta!” „Svih ovih četrdeset dana alkohol ne dolazi u obzir!” „Kolači u korizmi: vozdra!”„Neću izlaziti cijele korizme u kafiće!” „U korizmi ne jedem meso!”… I tako se lista nastavlja s manjim ili većim samonametnutim zabranama i odricanjima.
A onda kad korizma završi, nastavlja se točno ondje gdje se stalo prije četrdeset dana. Pa sljedeće korizme opet ispočetka. Svako korizmeno odricanje je lijepo, poželjno pa i hvalevrijedno. Međutim, ako korizmu svedemo samo na ovo, onda ćemo opet propustiti ono važno. Takvi smo mi ljudi. Radije se okupiramo onim manje važnim, gotovo bih rekao kozmetičkim zahvatima vjerskoga umjesto da se potpuno pozabavimo našim najdubljim stremljenjima koji određuju naš cjelokupan život. Vrijeme korizme je povlašteno vrijeme u kojem se potpuno trebamo posvetiti onom važnom: raščišćavanju, prokrčivanju i kalibraciji vlastitoga duha. Najvažnije bi bilo zaustaviti se na tren nad svojim životom i postaviti si teška, ali prevažna pitanja: Kojim životnim putem idem? Što su mi životni prioriteti? Gdje sam u odnosu na Boga i u odnosu na svoga bližnjega? Jesam li davno vjeru stavio u funkciju autopilota? Posjećujem li crkvu ili sam živa Crkva Božja? Tko je središte i cilj moga života?
Isusove kušnje
Svi odgovori na pitanja o čovjeku, životu i smrti za kršćane nalaze se u Bibliji. Kako bismo iskreno i temeljito odgovorili na ova gore životna pitanja, dopustimo da nam pomogne sam naš Učitelj, koji se upravo zbog mene i tebe u korizmi zaputio u pustinju (Mt 4,1-11):
Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje. Tada mu pristupi napasnik i reče: „Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.”
Ovim riječima đavao započinje svoju stupnjevitu zadaću koja ima za cilj čovjeku zakrčiti, zamagliti i zatrpati svaki put koji ne vodi k njemu. On želi čovjeka preusmjeriti s puta vjere, a to najčešće započinje najelementarnijim: tjelesnim potrebama i užicima kao što su hrana, odjeća, zabava… Ovim stvarima dobrim za jelo i za oči zamamljivim, on želi čovjeku postaviti druge prioritete i ciljeve kako bi mu skrenuo pogled s Boga. Vrlo često šapne čovjeku: neka ove stvari budu središte oko kojih će se vrtjeti tvoj život! Kako samo dobro zakamuflira zamku! Jer, ništa od ovoga nama kršćanima nije strano. Svi mi volimo dobru hranu, odmoriti se, zabaviti se i u tome nema ništa loše. Ali stvar postaje opasna onoga trenutka kad nam te stvari postanu cilj i središte života jer, same po sebi, one imaju aspiraciju čovjeku zamijeniti Boga. Onda kada mu one postanu središte života, đavao je od prve uspješno odradio svoj posao.
A on odgovori: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.”
Svrha kruha je da čovjeku održava život, dok je svrha vjere da mu život prožima, osmišljava i čini potpunim. Time se đavlu izbija glavni adut u ponudi tjelesnih potreba i užitaka. No, to ga ne obeshrabruje pa prelazi na viši stupanj kušnje.
Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: „Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.”
Ovo je već puno zamamnija i ozbiljnija ponuda. Mnogi će ljudi s manjim ili većim teškoćama izići na kraj sa zamkama tjelesnih užitaka, ali „vrh” je već nešto što se teže odbija. S razlogom je đavao odabrao vrh hrama za kušnju. Naime, hram je bio u Isusovo vrijeme središte vjerskoga, kulturnoga i političkoga života. Biti na vrhu hrama znači biti u samom vrhu društva gdje te svi vide i gdje ti se dive. A to znači postati slavan, čašćen i poštovan. Onda kada mu slava postane središte života, čovjek je u stalnoj jurnjavi, često bezglavoj, za još više slave, lajkova, pregleda, portala, televizije, novina… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
