Od zapadnog razvodnog gorja Bitovnje i Lopate pruža se pred očima zadivljena putnika, između brda i brežuljaka, duga i duboka dolina, kojom se vijuga rječica Kreševčica. U dnu te rijetke panorame smjestila se stara bosanska varošica – ono drevno romantično Kreševo, upravo ko najzgodniji kutić, da se u njegovo zatišje zbije pobožni samostanac. Glavni dio ove varošice prostire se po lijevoj strani Kreševčice, te zaprema, počevši od podnožja planine Mehoršja napram franjevačkom samostanu, cijelu onu kitnjastu dolinu, drugi pak omanji ogranak leži na desnoj obali rječice, na brdašcu, te se i zove “Brce”. Na istoj strani ispod Mehoršja stere se i takozvana Muslemin-mahala, gdje u 50-60 kuća stanuju sami muslimani. Glavni dio varošice dijeli se u dvije strane, između kojih je od istoka na zapad, u dosta pravilnom obliku, pukla prostrana ulica, ili na bosansku “čaršija”, tj. trgovački dio svakog bosanskog mjesta. Uporedo s rijekom, isto kroz cijeli gradić, pruža se duga široka i popločana ulica, koja ga prosijeca na trinaest mjesta, pak s toliko dužih i užih uličica vodi u čaršiju. Od pobočnih ulica najprostranija je takozvana “Široka ulica”, koja spaja glavni dio varoši sa onim na “Brcu”. Kuće su ko svuda u nas u Bosni, što ostadoše iz starijeg doba. No i ako su veoma jednostavne, odlikuju se time, što su zračne i čiste. Svete sličice po svim domovima svjedoče ti, da je ovaj svijet pobožan i još djetinjski nepokvarena srca.
Od javnih zdanja ističe se u sredini Kreševa jednokatni “konak”, tj. zgrada ispostave fojničkog kotara. Do njega, s istočne strane, diže se narodna osnovna škola. Sve do u novije doba bijahu ovdje učitelji jedino franjevci. Prije 1848. podučavahu oni djecu u samostanu, te pak godine podigoše pod takozvanim “Fratarskim putem”, na vrh varošice, o svom trošku školu, u kojoj se je sve do 1873. učilo čitanju, pisanju, vjeronauci, računanju, zemljopisu, slovnici i prirodopisu. – U Kreševu imade i oružnička postaja.
Sred varošice kraj konaka diže se jedna džamija, a u Muslemin-mahali, na istoku, još jedna – novija.
Po najnovijem popisu (god. 1895.) imade u Kreševu 377 kuća i 1464 stanovnika. Narod je zdrav i krepak, bistra uma, lako poučljiv i vješt svakomu mehaničkomu poslu. Rado čita, lako pripovijeda i raspreda starije povjesničke zgode, a nada sve voli narodnoj pjesmi. Tako ćeš čuti o Kraljeviću, Ivu Senjaninu, Iliji Smiljaniću, Baji Pivljaninu, Novaku, Kostreš-harambaši i dr., pak o Kiki i Zeliću, što se pročuše sa gudala starca fra Grge Martića.
Od zanata obrađuju Kreševljaci najviše željeznu sitnu robu, naročito ploče (potkove) i klince (čavle). No imade među njima i cipelara, krojača, tesara, zidara, bravara, puškara (dašto prije okupacije), zlatara, rudara, majdandžija, lagumdžija i dr. Kovački zanat bio je u Kreševu odvajkada na glasu po svoj Bosni. Ti kovači zanimahu se, uz ono, što rekosmo, još i kovanjem kosa, srpova, motika, sjekira, grabalja i plugova. Takove kovačnice zovu u Kreševu duganje. Konjske ploče prodavahu se čak u Carigrad, a još se nije zaboravila: E, potkovaću ja tebi konja kreševskom pločom! God. 1739. skovali su kreševski kovači bosanskomu veziru Ibrahim paši mnogo komada sidara, kad se je spremao s vojskom pod Biograd. Što se baš u Kreševu tako lijepo razvio kovački zanat, biće zbog željezne rude, koje ima veoma mnogo u onoj okolini. Bave se mnogi i kopanjem živine rude, koje ima u Zec planini.
U toj radišnoj varošici sred bujne brđanske pitomine diže se na zapadnoj strani Kreševa, na kraju spomenutog “Fratarskog puta”, među lipama i drugim svježim zelenilom stari franjevački samostan. O osnutku nema sigurnih podataka. Neki (kao Greiderer) tvrde, da ga je početkom XV. vijeka osnovao sam bosanski kralj, drugi pak (Klaić) misle, da ga je sagradila kraljica Katarina. No po Fermendžinovoj ispravi moglo bi se utvrditi, da su i samostan i crkvica u Kreševu postojali, ako ne prije, a to svakako između godine 1390. i 1398. Tako bi ova građevina u svojim temeljima počivala više nego 500 godina. Otrpivši razne nevolje, požare i svakojaki razor, najzad se je taj starinski spomenik obnovio u najnovije doba (1889.–1895.), da sada na božjem miru služi tihoj molitvici, kako je i kroz burne vjekove vazda bio rasadnikom čovječnosti i prosvjete. Pripominjemo još samo to, da se na našem prilogu: Ponutrica franjevačke crkve u Kreševu, vidi časni starac fra Grgo Martić, kako pod tihim crkvenim krovom prebire knjige starostavne.
Sred romantičnih dolina kroz koje teku dva potoka, što se na istočnoj strani salijevaju u Kreševčicu, koja kod Kiseljaka utiče u Lepenicu, diže se na vrhu brijega, u vidu vijenca, stari grad Kreševo. Zidovi su mu sagrađeni u sami živac, u dnu veoma debeli i po vrhu suženi. Najveći promjer ponutrice jest oko 100-110 m, najmanji oko 20-30 m. Na zapadnoj strani, odavde je najlakši pristup, u visini kakvih 10-15 m. diže se starodrevna kula, a pođeš li odavde južnim i sjevernim, šumom obraslim zidom, pa kreneš prema istoku, opažaš s obje strane pred sobom duboku dumaču. Hoćeš li sa krajnje istočne točke grada na južno krilo, valja ti se spuštati veoma oprezno, dok u dubini od kakovih 200 m. ne dođeš do dvije velike, dobro sačuvane kule. Kule su visoke 15-20 m, a široke i dugačke iznutra 4-5 m. U njima, kao i u svim utvrdama, koje se vide po obližnjim glavicama, imadu na više mjesta okrugli otvori u prečniku 10-15 cm; iza samih pak kula spram zapada vide se ostaci tvrdih zidina, koje su sa kulama čuvale grad protiv dušmanske navale.
Vele, da je u staro doba ovdje stanovala kraljevska porodica. Na Mehoršju, planini na jugoistoku Kreševa, kralj bi sam vršio žito, a kraljica bi mu donosila ručak. U vrijeme zauzeća Bosne stanovaše u gradu kraljević, koji bijaše i zapovjednik ove tvrđave. Došavši amo osmanlijski carević, udari tabor na sjevernoj strani grada (danas: “Carevišće”), pa poče sipati žestoku vatru na grad. Vele, da ga je bio punih sedam godina, no uzalud. Međutim ponestane kraljeviću hrane u gradu, pa šta će? On zamisli onda ovu lukavštinu: Napuni magarca s ono pirinča, što mu zadnje preostalo, metnu ga u top i baci među neprijatelje! Ovi ga rasporiše, i kad vidješe, kako li se Bošnjaci razmeću pirinčem, a već i njima će od gladi da iziđe duša, digoše podsijedanje. Istom pođoše, a ono im iziđe u susret baba krezubača, koja im sve iskaza. Na to se povrati carević pod grad, zauze ga i zasužnji mudra kraljevića. Imade jošte jedna takova priča, pa ako ništa, a ono svjedoči, da se narod i danas sjeća krvavih zgoda iz one davnine.
O postanku grada nema pouzdanih vijesti. Neki tvrde po iskopinama, da je grad starorimskog podrijetla. Drugi vele, da ga je gradio ban Kulin (1180-1204), koji da je tamo čuvao mnogo blago. Kasnije da su i sami Dubrovčani, koji su u ovom kraju vadili rudu, tu držali svoje novce – perpere, kojih se je doista našlo mnogo po ruševinama.
Po Miklošiću spominje se Kreševo g. 1435. kao rudarska varoš. God. 1430. boravi kralj u Kreševu. Svratio se na putu Visoki – Vormac – Sutjeska – Kreševo – Podvisoki – Sutjeska– Vranduk. – Onda nema tamo dogane. Marin Rastić ima nalog da kralja svuda prati. God. 1434. rezidira pod Kreševom Juraj, vojvoda Donjih krajeva, sin brata Hrvojeva i vikar s fratrima. 3. rujna god. 1444. potvrđuje kralj Stjepan Toma Dubrovčanima povlasti u Kreševu, koji se nazivlje “slavni grad”. (I togda pridoše v slavni dvor kraljevstva mi u Kreševo plemeniti mužie slavnoga grada Dubrovnika, vlastela i poklisari Nikola Žurgović i Marin Rastić.) Iz svega ovoga vidi se, da bijaše Kreševo i prijestolnica bosanskoga kralja, a sve prilike kazuju, da je nekoć ondje živo cvao obrt i trgovina.
(Fra Ignacije Strukić)
[Gornji tekst je preuzet iz knjige: Fra Grgo Martić (Spomen-knjiga), ur. Josip Milaković, Napredak, Sarajevo 1906, str. 33-38. U tekstu izvršene su neznatne jezične i pravopisne izmjene – fra Mato MRKONJIĆ.]
