Putujući uzduž i poprijeko Švicarskom, čovjek uistinu odmori oči uživajući u predivnom skladu prirodnih ljepota i građevina stvorenih ljudskom rukom. Zemlja koja stoljećima nije prolazila kroz strahote ratnih razaranja postala je danas simbolom blagostanja i poželjnim odredištem za život. Međutim, ako se vratimo unatrag u švicarsku povijest, konkretno na početak 16. stoljeća, upoznat ćemo se s burnim događajima i sukobima koji su nastali na valu reformacije. Ovaj pokret, u početku nastao kao želja za obnovom Crkve i povratkom evanđeoskim vrijednostima, s vremenom će se izroditi u istinsku netrpeljivost i neprijateljstvo prema katoličkoj vjeri i tradiciji što će dovesti do velikoga crkvenog raskola. Predvodnik protestantizma na švicarskom tlu bio je Ulrich Zwingli, bivši katolički svećenik pod čijim vodstvom se u sjevernom dijelu zemlje na području Züricha rasplamsao protukatolički pokret koji se širio poput požara. Tako su dokinuta svetačka slavlja, zabranjene procesije i hodočašća, razbijeni kipovi svetaca, zapaljene svete slike, a pod krinkom evanđeoske jednostavnosti opljačkano je i pretopljeno crkveno posuđe od srebra i zlata. Vjerske rasprave i sukobi istovremeno su se prelijevali i na političke prilike onoga vremena. Nemiri i sukobi prijetili su proširiti se i dalje prema unutrašnjosti gdje je jednostavni katolički put želio živjeti vjeru u krilu jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Svoja heretična učenja Zwingli je nastojao milom ili silom proširiti i na izvorne kantone u središnjoj Švicarskoj. Vrhunac napetosti nastao je donesenom uredbom o zaustavljanju trgovine i opskrbe (Proviantsperre), iliti suvremenim jezikom govoreći sankcijama, kojima se „neposlušne” kantone putem ucjene željelo prisiliti da prihvate novi nauk. Među katoličkim pukom širio se strah, duh neimaštine i gladi kucao je na vratima i činilo se da će uskoro poteći rijeke krvi. U ovakvom raspoloženju također grad Luzern i okolica su dočekali okrutni udarac od braće sa sjevera.
U napetom iščekivanju onoga što će se dogoditi nebo je iznenada uslišilo molitve tolikih čistih i pobožnih duša koje su vapile Bogu za pomoć. Kraljica neba i zemlje, po tko zna koji put u povijesti, pohodila je i utješila svoj narod. To se dogodilo uvečer na svetkovinu Duhova, 18. svibnja 1531. godine. U to vrijeme na brežuljku Wesemlin iznad Luzerna na malenoj stijeni stajali su ruševni ostatci nekadašnje Marijine kapelice omiljene u narodu toga kraja. Iako se radilo o izrazito katoličkom kraju, protestantski duh koji je posebno zazirao od štovanja Marije i svetaca imao je svoje pristaše i u Luzernu. Budući da se nisu usuđivali upadati u velike crkve i oskvrnjivati ih, mete njihovih napada bile su najčešće molitvene oaze na usamljenim mjestima. Tako je stradala i ova kapelica zajedno s Marijinim likom. Te večeri pokraj devastirane kapelice na molitvu se zaustavio Mauritz von Mettenwyl, ugledni katolik i član Gradskoga vijeća koji je bio u vlasništvu posjeda u neposrednoj blizini.
Tijekom žarke molitve u kojoj je pobožni čovjek iznio muku svoje duše i naroda s kojim je dijelio dobro i zlo zbio se čudesan događaj. Iznad porušene kapelice primijetio je Mauritz kako se podiže nešto poput magle iz koje je sve jače izbijala žarka svjetlost. Naposlijetku, iz svjetlosti je izronio predivan lik Djevice Marije s Djetetom Isusom u naručju. Potreseni čovjek najprije nije nikome govorio o tome, ali sljedećega dana ipak se povjerio svome župniku. Sljedećega dana, na Duhovski ponedjeljak, ponovno se zaputio na isto mjesto u pratnji najbližih članova obitelji. Svjedokom ukazanja bio je i njegov istoimeni sin koji će 1566., kao gradski bilježnik, sastaviti i ovjeriti lijepo svjedočanstvo o istinitosti ukazanja kojemu je i sam nazočio. Kao i prethodnoga dana najprije se pojavila osvijetljena magla, a zatim i Marijin lik s malenim Isusom u rukama. Pod njezinim nogama nalazila se iskrivljena zraka slična polumjesecu. Nakon toga, za razliku od ukazanja prethodnoga dana, pojavili su se i anđeli koji su položili kraljevsku krunu na Marijinu glavu. Ukazanje je ukupno potrajalo četvrt sata. Trećega dana, budući da se glas o ukazanju munjevito proširio krajem, na Wesemlinu se u večernjim satima okupilo brojno mnoštvo ljudi. Ništa se nije dogodilo te su mnogi bili razočarani. Vidjelac te večeri nije ni došao osjećajući u srcu da je božanska providnost rekla dovoljno svima onima koji vjeruju. Ubrzo nakon ovih događaja na mjestu ukazanja zaživjelo je svetište povjereno braći kapucinima sve do danas, gdje su utjehu i pomoć pronalazili bolesnici, siromasi i nevoljnici svih vrsta. Sv. Lovro Brindiški, bl. Marko iz Aviana i sv. Benedikt Josip Labre samo su neki od svetačkih velikana koji su hodočastili u ovo sveto mjesto.
Jednostavna poruka ovoga ukazanja aktualna i u današnje vrijeme, kada smo svjedoci tolikih oskvrnuća svetih mjesta i protukatoličkoga djelovanja na svakom koraku je sljedeća: kada nam se čini da je sve porušeno i izgubljeno, Marija, naša draga Majka i Kraljica neba i zemlje, neće nas ostaviti i pobrinut će se za dobrobit svoje djece.
