Zabrane i stroga kontrola ponekad su zapravo izraz naše brižnosti i ljubavi, a posebno u odnosu prema mladima. Na primjer, kod pretjerivanja u vezi s konzumacijom psihoaktivnih sredstava, naša je obveza upozoriti na sve opasnosti i štetu koju će možda trpjeti ako ne izaberu put umjerenosti. Još je važnije razviti odgovornost za svoje ponašanje kao i za ishode koje ono može donijeti, što je sama bit odgoja i izraz poštovanja kojim učeniku dajemo slobodu odlučivanja i izbora. Tako se radi sa zdravima, u prevenciji i sprječavanju pojavljivanja bolesnih stanja, sve dok postoji slobodna volja, tj. mogućnost svjesnog i namjernog izbora ciljeva i sredstava za njihovo postizanje bez prisile ili nužde. To je i u biti slobode, prirodnog stanja duha kojemu je jedna od najviših potreba – traganje za smislom ili stvaranje smisla. Međutim, kada sloboda prestane biti svrha i postane sredstvo zadovoljavanja osobnih potreba (npr. tjelesnih, hedonističkih), tada negira samu sebe jer je te potrebe ograničavaju i lako postaju destruktivne. A destruiraju baš to isto tijelo koje zarobe, sve do ropskog odnosa kojim vlada strah.
Odoljeti napastima
Kada se ne može odreći nekih sredstava ili navika, osoba prestaje biti slobodna, a postaje bolesna, tj. ovisna. Tada ne može odgoditi zadovoljenje svojih trenutnih potreba, gubi samokontrolu jer je vezana za prizemna sredstva koja zadovoljavaju isto takve potrebe izazivajući pojačanu razinu pobuđenosti, prolazni trenutni subjektivni užitak ili produbljuju osjećaj lažne smirenosti. Ovisnost znači gotovo prisilu za uporabom objekta ovisnosti i to u većoj količini ili dulje vrijeme nego što to osoba voljno želi. Zbog silne žudnje za sredstvom ovisnosti ne može odoljeti napastima i nastavlja ga uzimati i kada se pojave zdravstveni, materijalni i problemi u obitelji, u školi, na poslu ili s policijom. Više se ne mogu kontrolirati neželjene misli i gubi se sabranost. Tipično za bolesti ovisnosti je negiranje problema i promijenjeno doživljavanje stvarnosti, u kojemu je središte ukupnog djelovanja i mišljenja jedino i samo – sredstvo ili objekt ovisnosti. On može biti vanjski kao što su sport, moć, rad, kocka, klađenje, kupovanje, internet, vijesti, rizici na burzi ili je to tvar koja se može unositi u sebe poput hrane, alkohola, duhanskog ili dima marihuane, heroina, kokaina, ecstasya, LSD-a…). Prilikom uzdržavanja od konzumacije ili uskraćivanja stimulansa dolazi do teških apstinencijskih kriza ili kriza uzdržavanja.
Tada više ne vrijedi pouka, već počinju važiti terapijska načela, kojima pokušavamo postići izlječenje ili sprečavamo daljnju štetu (harm-reduction). Proces liječenja je trnoviti put, u mnogočemu pravi pokornički put koji počinje pomirenjem i odlukom, preko odricanja, kroz pokoru do obraćenja, na kojemu uspijevaju samo vrlo uporni, oni koji to doista žele. Kada uspiju, uistinu su preoblikovani i preuređeni. Za uspjeh je potrebno imati kapacitet za promjenu, konvertibilnost, preinačljivost, a proces može olakšati obratitelj, koji obraćenike vodi ka preobražaju. Cijeli proces je jasno vidljiv u klubovima liječenih ovisnika i u terapijskim zajednicama, tzv. komunama.
Grčka riječ metanoeo (metanoia), koja se prevodi kao obraćenje, znači „pokajati se, imati grižnju savjesti, ponovo razmisliti, promijeniti način života, razmišljanja i djelovanja, promijeniti srce, usmjeriti život u drugom pravcu kroz pomirenje i pokoru (reconciliatio et paenitentia)”. Svaka ovisnost na osobnoj (i na široj društvenoj) razini doživljava se kao patnja i krivnja, grižnja savjesti, zato što je protivna prirodnoj duhovnoj slobodi pa osoba intuitivno zna da nije izabrala dobro, već zlo. Prvi i najvažniji korak u izlječenju jest prepoznati i sebi priznati ovisnost i gubitak slobode, suočiti se sa samim sobom, probuditi se iz života u zabludi, pokajati se i odlučiti promijeniti život na rubu ponora. U tom slučaju, nakon priznanja, nije teško točno odrediti što je to ili tko je to za što smo se (na)vezali i odreći se toga, pa bile to „sitne” ili „krupne” napasti. Prije svega je potrebna čvrsta, unutarnja odluka o odricanju, ali i odluka o ispravljanju štete koju smo do tada počinili (nepravde, posljedice mržnje ili svađe). Tako preuzimamo odgovornost za svoje ponašanje.
Otići u tihu pustinju
Jedino ako se uspijemo što češće odreći svjetovnih užitaka, časti, vlasti i slasti kao što je to Isus učinio u pustinji, možda pronađemo sebe očišćenog od buke koju nam drugi stvaraju. Msgn. Vladimir Škrinjarić je jednom prilikom rekao: Pokušajmo barem ponekad otići u tihu pustinju svoje nutrine i potražiti se, a potom se odreći materijalizma, hedonizma i karijerizma, kako u malom tako i u velikom.
Bit će teško, patit ćemo, dolaziti u iskušenja, ali jedino tako možemo do cilja. Prihvaćena patnja pretpostavlja i plodnost našega života, kada i pustinja može procvasti i postati možda bogata džungla, topla i vlažna, prepuna prekrasnih orhideja.
Uzroke koji su doveli do neprihvatljivog ponašanja treba pokušati ukloniti. Ako je za bolesnika opasna okolina – savjetujemo preseljenje na drugo tlo. Zato su terapijske zajednice u komunama doista dobar izbor. Proces odricanja i uzdržavanja je praćen trpljenjem i tjelesnom mukom uslijed znakova apstinencijskih kriza i borbe sa žudnjom, a postupnim nestajanjem znakova ovisnosti osoba postaje svjesnija sebe i pronalazi svoju svrhu.
Promjena mišljenja i ponašanja
Kada se počne osjećati voljenim bićem, terapija je na pravom putu i za žrtvu nastaje nova situacija. Tada ima snage postupno ispravljati i nadoknađivati nastalu štetu i nepravdu, pokajati se i ispravljati svoje pogreške i opraštati tuđe.
Ovisnik je i krivac i žrtva u jednoj osobi. Ako se u cijeli proces uklopi činjenje dobrih djela prema drugima i molitve zahvalnosti za ponovno pruženu priliku, terapija postaje prava pokora – znak ozbiljnosti i iskrene volje za nastavkom hoda na pravom putu. Postupno pristižu plodovi, unutarnja promjena vidljiva na osobi i na zajednici kojoj pripada.
Daj nam moć da žudnje tjelesne uzdržljivošću morimo, da srca grijeh odbacivši ne dadu paše strastima, molila je sv. Marija Egipatska koja i danas nadahnjuje sve koji ostavljaju svoj dotadašnji život i počinju iz početka, vođeni svojom savješću.
Cilj cijelog procesa je duboka unutarnja promjena koja će dovesti do promjene mišljenja i ponašanja, preusmjeriti život, odvratiti od zla, izvesti iz mrtvila i nepromjenjivosti koju diktira ovisnost i dosegnuti mogućnost izabiranja između raznih opcija, prije svega razvezati veze s prolaznim i težiti za neprolaznim, višim vrijednostima.
Obraćenje se može zbiti brzo ili postupno, ovisno o kapacitetu za promjenu pokornika, suputnicima koji ga okružuju, okolnostima. Uvijek je popraćeno osjećajem duševne boli i žalosti koju se naziva animi cruciatus (muka, mučnina duha) ili compunctio cordis (skrušenje srca), a ipak je prije svega djelo Božje milosti, koja nam srca vraća Bogu, iz smrti u život (Iv 5,24), daleko od vlasti zla. Kao i sv. Pavlu, obraćenje omogućava čovjeku da živi prema novim načelima života što treba istaknuti kao sredstvo unutarnje promjene i ulaska u Kraljevstvo (Galaćanima 1,10).