Početna stranica » Knjiga po mjeri čovjeka

Knjiga po mjeri čovjeka

149 pregleda

Posljednjih godina često se među kršćanskim vjernicima čuju pitanja zašto se neki stari spisi ne nalaze u našoj Bibliji i zašto se Biblija sastoji baš od ovih knjiga koje su danas njezin dio

Da bismo dali barem dio odgovora na ovo pitanje, dobro je podsjetiti se kako je uopće nastao popis knjiga koje čine Bibliju, a koji se obično naziva kanon.

Riječ kanon dolazi iz grčkoga jezika, a doslovno označava mjeraći štap od trske (grč. kanna). Od toga je izvedeno značenje mjerilo, pravilo, propis. Od 4. stoljeća upotrebljava se kao izraz kojim se označava zbirka knjiga što ih je Crkva primila i priznaje ih od Boga nadahnutima. Njima radi toga pripada neprevarljiv ugled, jer sadrže i oblikuju pravilo objavljene istine. Iz toga se izraza izvode i drugi, pa riječ kanonski označava nešto što pripada kanonu, a kanonizirati znači uvrstiti u kanon. Kanonicitet ili kanoničnost označava dostojanstvo knjige kojoj pripada božanski autoritet te ju je Crkva primila u kanon.

Knjige Staroga zavjeta

Kanon Staroga zavjeta u Katoličkoj Crkvi jest zbirka od 46 knjiga nastalih kroz mnoga stoljeća. U židovstvu su vjernici do prvog stoljeća općenito za svoje svete knjige držali Petoknjižje ili Zakon (Tora) te Proroke (hebr. Neviim) u koje su ubrajali i naše povijesne knjige od Knjige o Jošui do Druge knjige o kraljevima. S druge strane, zbirka koju su zvali Spisi (hebr. Ketuvim) tada je još bila nesigurna opsega, a uključivala je ostale povijesne knjige, mudrosnu književnost, psalme te dio naših proročkih knjiga. Židovski je kanon utvrđen krajem 2. ili početkom 3. st., a isključuje sve knjige koje se nazivaju deuterokanonskima, to jest one koje su pisane grčkim jezikom. Takav starozavjetni kanon nakon reformacije preuzimaju i protestantske zajednice. Tako se kao protokanonske knjige označavaju one koje su priznate u svim kršćanskim Crkvama i zajednicama kao nadahnute i kanonske, dok su deuterokanonske odbačene u zajednicama koje su nastale iz reformacije. To su Tobija, Judita, Knjiga Mudrosti, Sirah, Baruh, Prva i Druga knjiga o Makabejcima, te dijelovi Estere (Est 10,4 – 16,24) i Danijela (Dan 3,24-90; 13; 14).

U kršćanstvu je od samih početaka u uporabi bio prošireni židovski kanon, to jest onaj koji uključuje i deuterokanonske knjige, na koje se pozivaju novozavjetni pisci i ostali kršćanski pisci prvih stoljeća. Taj kanon nije pod izravnim utjecajem sadašnjega židovskoga kanona koji nastaje tek kasnije.

U nastajanju kršćanskoga kanona Staroga zavjeta valja prepoznati i povijesni razvoj unutar kojega su postojale i razlike među pojedinim pokrajinama. Tako su na Istoku od kraja 2. st. bili snažni napori oko usklađivanja kršćanskoga sa židovskim kanonom, pri čemu je osobito važnu ulogu imao veliki kršćanski pisac Origen. Ipak, i dalje su se rabile i deuterokanonske knjige. Taj kanon istočnih Crkava utemeljen je na grčkom prijevodu Staroga zavjeta – Septuaginti. Na Zapadu sv. Augustin (354. – 430.) zastupa širi kanon koji obuhvaća i deuterokanonske knjige. Takav kanon prihvaćaju pokrajinski crkveni sabori u 5. st. Od prevoditeljskog djela sv. Jeronima zapadni je kanon Staroga zavjeta utemeljen na hebrejskom ili aramejskom tekstu onih knjiga koje su pisane tim jezicima, odnosno na grčkom tekstu deuterokanonskih knjiga. Usto, kao mjerodavan vrijedi latinski prijevod s tih jezika. U Katoličkoj Crkvi kanon Staroga zavjeta definirali su crkveni sabori u Firenci (1442.) i Tridentu (1564.).

Knjige Novoga zavjeta

Kanon Novoga zavjeta sastoji se od 27 knjiga, a zbirka Novoga zavjeta ustaljena je krajem 2. st. Prvotni autoriteti za kršćansku Crkvu, prije sastavljanja novozavjetne zbirke svetih spisa, bili su tekstovi Staroga zavjeta i sâm Gospodin, njegov nauk i djela, a predaje o tome prenošene su usmenim putem.

Novozavjetni kanon nastaje oko zbirke Pavlovih poslanica, među kojima su i najstariji novozavjetni tekstovi. Većina poslanica bila je već od početka namijenjena zajedničkom čitanju u Crkvi (usp. 1 Sol 5,27; Kol 4,16), a bile su i općepoznate i prihvaćene (usp. 2 Pt 3,16).

Oko 155. godine sv. Justin mučenik piše rimskom caru Antoninu Piju (138. – 161.): „U dan, zvani dan sunca, svi se sastaju na istome mjestu, i oni koji stanuju u gradu i oni koji stanuju na selu. Čitaju se spomen-zapisi apostola ili spisi proroka, već prema tome koliko ima vremena. Zatim, kad čitač završi, predstojnik uzima riječ da opomene i potakne da se tako sjajni primjeri nasljeduju. Zatim se svi zajedno dižemo i molimo molitve za nas same (…) i sve druge gdje god bili: da, spoznavši istinu, zavrijedimo i tu milost, da svojim ispravnim životom i djelovanjem budemo vjerni zapovijedima te postignemo vječno spasenje. Nakon završene molitve, pozdravimo jedni druge cjelovom. Potom se predstojniku braće donosi kruh i čaša s vodom i vinom. On ih uzme, izreče hvalu i slavu Ocu svega svijeta po imenu Sina i Duha Svetoga i opširno izriče zahvalu (grč. euharistia), za ove od njega primljene darove. Kad predstojnik završi molitve i zahvalu, sav prisutni narod klikne: Amen. Pošto je predstojnik svršio molitve i narod odgovorio, oni što se kod nas zovu đakoni prisutnima dijele euharistijski kruh, vino i vodu, i nose ih odsutnima.” Vidljivo je iz ovoga teksta da je čitanje svetih spisa, kako starozavjetnih tako i novozavjetnih, vrlo brzo postalo integralni dio kršćanskih liturgijskih sastanaka.

Stoga se nakon 150. godine ukazala potreba normiranja sadržaja zbirke svetih spisa. Tako su već oko 170. godine četiri evanđelja (Mt, Mk, Lk i Iv) priznata kao kanonska u cijeloj Crkvi, a uz njih i Pavlove poslanice kao zasebna zbirka.

Ipak, već prije 160. godine pripadnost kanonu (kanoničnost) određenih novozavjetnih knjiga dovedena je u pitanje. Tako Marcion (†160.) u svome kanonu, koji se po njemu obično naziva i Marcionov kanon od evanđelja prihvaća samo Lukino, ne prihvaća Djela apostolska, a i poslanice prihvaća tek djelomično. Iz svoga kanona isključuje i Otkrivenje. Marcion je bio vođen svojim krivovjernim pogledom. On je, naime, razlikovao Boga Staroga zavjeta od Boga Novoga zavjeta, gdje bi onaj starozavjetni bio loš, a novozavjetni dobar. Stoga nije prihvaćao nijednu knjigu Staroga zavjeta. S druge strane, većina pravovjernih kršćanskih pisaca donosi uglavnom onakve popise biblijskih knjiga koji odgovaraju našim današnjim izdanjima Biblije.

Sumnje o kanoničnosti

Iz kanona su isključene apokrifne knjige kao što su Hermin Pastir, Didahé, Prva Klementova poslanica, Barnabina poslanica i Petrova apokalipsa. S druge strane, postojale su i nedoumice oko nekih kanonskih knjiga. Tako je na istoku najčešće osporavana kanoničnost Otkrivenja zbog simbolike prisutne u toj knjizi, koja je otvarala mogućnost brojnih krivih tumačenja, dok je na zapadu najčešće osporavana kanoničnost Poslanice Hebrejima, gdje se osobito raspravljalo o autorstvu te poslanice.

U 4. st. poredak je novozavjetnih knjiga još uvijek nesiguran i promjenjiv. U zapadnoj Crkvi kanon je ustaljen u 5. st., premda su ponegdje ostale sumnje oko kanoničnosti Heb, Jak, 2 Pt, te 2–3 Iv. Pitanje kanoničnosti Poslanice Hebrejima razriješeno je u srednjem vijeku autoritetom sv. Tome Akvinskoga i Nikole Liranskoga, koji su držali da je autor te poslanice apostol Pavao, premda danas znamo da je on zasigurno nije napisao. U doba reformacije pojavljuju se ponovne sumnje o kanoničnosti Jakovljeve poslanice, osobito zbog Luterova negativna stava prema njoj. Ipak, tu poslanicu danas u svoj kanon prihvaćaju sve kršćanske Crkve i crkvene zajednice.

Nekoliko je izuzetno starih popisa kanona Novoga zavjeta. Tako Muratorijev kanon sadrži popis knjiga koje su bile prihvaćene u Rimu oko 200. godine. U tom popisu ne nalaze se Heb, 1–2 Pt, 3 Iv i Jak. S početka 3. st. potječu papirusi Chester-Beatty, a na njihovu popisu nedostaju takozvane katoličke poslanice. Iz četvrtog stoljeća sačuvali su se popisi Ćirila Jeruzalemskog, Sabora u Laodiceji i Grgura Nazijanskoga koji nemaju Otkrivenje. Konačno, 367. godine, sv. Atanazije donosi popis svih 27 knjiga Novoga zavjeta.

Puni kanon Starog i Novog zavjeta sadržan je u dekretu pape Damaza I. (382. godine), koji se naziva i Gelazijev dekret, potom u pismu pape Inocenta I. (405. god.), u zaključku II. trulskog sabora u Carigradu (692. god.), Firentinskog sabora (4. veljače 1442.) te Tridentskoga sabora (8. travnja 1546.) koji predstavlja konačan popis i poredak svih knjiga biblijskoga kanona u Katoličkoj Crkvi.