Da bismo dali barem dio odgovora na ovo pitanje, dobro je podsjetiti se kako je uopće nastao popis knjiga koje čine Bibliju, a koji se obično naziva kanon.
Riječ kanon dolazi iz grčkoga jezika, a doslovno označava mjeraći štap od trske (grč. kanna). Od toga je izvedeno značenje mjerilo, pravilo, propis. Od 4. stoljeća upotrebljava se kao izraz kojim se označava zbirka knjiga što ih je Crkva primila i priznaje ih od Boga nadahnutima. Njima radi toga pripada neprevarljiv ugled, jer sadrže i oblikuju pravilo objavljene istine. Iz toga se izraza izvode i drugi, pa riječ kanonski označava nešto što pripada kanonu, a kanonizirati znači uvrstiti u kanon. Kanonicitet ili kanoničnost označava dostojanstvo knjige kojoj pripada božanski autoritet te ju je Crkva primila u kanon.
Knjige Staroga zavjeta
Kanon Staroga zavjeta u Katoličkoj Crkvi jest zbirka od 46 knjiga nastalih kroz mnoga stoljeća. U židovstvu su vjernici do prvog stoljeća općenito za svoje svete knjige držali Petoknjižje ili Zakon (Tora) te Proroke (hebr. Neviim) u koje su ubrajali i naše povijesne knjige od Knjige o Jošui do Druge knjige o kraljevima. S druge strane, zbirka koju su zvali Spisi (hebr. Ketuvim) tada je još bila nesigurna opsega, a uključivala je ostale povijesne knjige, mudrosnu književnost, psalme te dio naših proročkih knjiga. Židovski je kanon utvrđen krajem 2. ili početkom 3. st., a isključuje sve knjige koje se nazivaju deuterokanonskima, to jest one koje su pisane grčkim jezikom. Takav starozavjetni kanon nakon reformacije preuzimaju i protestantske zajednice. Tako se kao protokanonske knjige označavaju one koje su priznate u svim kršćanskim Crkvama i zajednicama kao nadahnute i kanonske, dok su deuterokanonske odbačene u zajednicama koje su nastale iz reformacije. To su Tobija, Judita, Knjiga Mudrosti, Sirah, Baruh, Prva i Druga knjiga o Makabejcima, te dijelovi Estere (Est 10,4 – 16,24) i Danijela (Dan 3,24-90; 13; 14).
U kršćanstvu je od samih početaka u uporabi bio prošireni židovski kanon, to jest onaj koji uključuje i deuterokanonske knjige, na koje se pozivaju novozavjetni pisci i ostali kršćanski pisci prvih stoljeća. Taj kanon nije pod izravnim utjecajem sadašnjega židovskoga kanona koji nastaje tek kasnije.
U nastajanju kršćanskoga kanona Staroga zavjeta valja prepoznati i povijesni razvoj unutar kojega su postojale i razlike među pojedinim pokrajinama. Tako su na Istoku od kraja 2. st. bili snažni napori oko usklađivanja kršćanskoga sa židovskim kanonom, pri čemu je osobito važnu ulogu imao veliki kršćanski pisac Origen. Ipak, i dalje su se rabile i deuterokanonske knjige. Taj kanon istočnih Crkava utemeljen je na grčkom prijevodu Staroga zavjeta – Septuaginti. Na Zapadu sv. Augustin (354. – 430.) zastupa širi kanon koji obuhvaća i deuterokanonske knjige. Takav kanon prihvaćaju pokrajinski crkveni sabori u 5. st. Od prevoditeljskog djela sv. Jeronima zapadni je kanon Staroga zavjeta utemeljen na hebrejskom ili aramejskom tekstu onih knjiga koje su pisane tim jezicima, odnosno na grčkom tekstu deuterokanonskih knjiga. Usto, kao mjerodavan vrijedi latinski prijevod s tih jezika. U Katoličkoj Crkvi kanon Staroga zavjeta definirali su crkveni sabori u Firenci (1442.) i Tridentu (1564.).
Knjige Novoga zavjeta
Kanon Novoga zavjeta sastoji se od 27 knjiga, a zbirka Novoga zavjeta ustaljena je krajem 2. st. (…)
Cijeli tekst nove rubrike Nepoznata Biblija pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
