Upoznaš taj daleki svijet, bogatiji od tvog mjesta rođenja. Svjestan si da si tamo samo broj, statistika, netko tko radi od jutra do sutra. Pred očima ti se priviđa slika tvoje kuće, tvog kamena i loze ispod zida, vidiš zabrinuto lice svojih roditelja koji gledaju u daljinu i čini im se da su oni krivi za tvoj odlazak. Vidiš onu trešnju na koju si se penjao kao dijete. U mislima dohvatiš jabuku sa grane koja je puna sunca i slađa sto puta od te koju tamo kupiš i kada zagrizeš kao da si zagrizao sirovi krumpir. Jedva čekaš Božić ili Uskrs da stisneš u ruku to novca i dođeš kući. Već ti miriše majčina jutarnja kava. Pomisliš da ti je sada odlomiti krajac od materina kruha i pojesti ga sama kako bi bolje osjetio okus i grickao koricu pod zubima. Tvoja baka nije imala mikser, niti sijaset ovih krema za kolače, nego bi ručno umutila žuti kolač, pa kada bi ga ispekla cijela kuća bi mirisala.

Živiš neki drugi život u nekoj drugoj sredini i pomisliš kako je tvoja domovina pravno neuređena. Odnio si tijelo, a duša ti je ostala tamo gdje te majka rodila i iz svojih grudi dojila, gdje te otac vodio na utakmice lokalnog kluba maštajući kako ćeš jednom za taj isti klub zabijati golove, gdje ti je djed kroz svoje priče ispričao cijelu povijest mjesta, a baka u tebi već vidjela i liječnika i profesora, i tko zna što još. Sada si odrastao, čak i koju sijedu uzgojio u kosi i tražiš alibi za ostanak tamo, a već ti je jedna noga zakoračila ovamo. Pogled ti sam od sebe bježi prema rodnom kraju. U mislima si već sjeo u auto, i uz neku domaću glazbu autoputom se voziš prema granici. Već si čuo priču kako je sad i kod nas bolje, ima posla, nešto se da i zaraditi.

Znaš, svjestan si da se neće vratiti minula vremena, ali će neke stvari ostati zapečaćene u tvojim kostima koje će se kad-tad vratiti tamo odakle su otišle. Do tada tvoju dušu će hraniti sjećanja. Njih ti nitko ne može ukrasti.

Objava Nek žive sjećanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovaj samostan u svom vlasništvu posjeduje izuzetno bogatu etnološku kolekciju kao i manje opsežnu arheološku kolekciju, obje otkupljene od gospodina Marinka Slipca iz mjesta Rankovići u Novom Travniku. Kolekcije su nastale prikupljanjem i otkupom predmeta od strane drugih kolekcionara i zaljubljenika u prošlost. Arheološku zbirku u najvećem opsegu čine predmeti s neolitskoga lokaliteta Nebo u mjestu Brajkovići i antičkoga nalazišta u Mošunju.

Prateći kronologiju i vodeći se najvažnijim temama kao što je način življenja i običaji sahranjivanja ljudi i zajednica od pretpovijesti do kraja srednjega vijeka, osmišljena je i izložbena arheološka stalna postavka. Od skoro 300 predmeta kao posebnu povijesnu, umjetničku i arheološku vrijednost predstavlja kamena skulptura i epigrafski spomenici s lokaliteta Mošunj, Oblačak, Rankovići i Kalvarija. Cjeloviti i očuvani su dijelovi skulpture s kasnoantičke bazilike u Mošunju koji čini jedan impost s reljefno izvedenim križem jednakih krakova(crux immissa)kao i kamena ploča s precizno urezanim rozetama s jednakih šest krakova na bočnoj strani i plitko isklesanim kvadratnim udubljenjem, a što bi moglo biti dio oltarne ploče (mensa).

Darovnica kralja Sigismunda

Arheološki postav obogaćen je digitaliziranom verzijom darovnice ugarskoga kralja Sigismunda iz 1425. godine. Ova darovnica za Guču Goru predstavlja prvorazredni izvor o imenu mjesta Guča Gora, s obzirom na to da se u istoj spominje skoro identičnim imenom onome pod kojim ovo mjesto znamo danas. U originalnu darovnice navedeno je ime Vuka, sina Miloša Držića iz Gučje Gore u Lašvi (Gudchyagora de Laswa). Darovnica je izdana u Budimu„u srijedu neposredno prije blagdana Rođenja slavne Djevice, u godini Gospodnjoj tisuću četiri stotine dvadeset i petoj, kraljevanja našega u Ugarskoj…”.Darovnica je ustupljena od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), a pripada Zbirci latinskih isprava u Arhivu. Kako se u rujnu ove godine navršava točno 600 godina od izdavanja ove darovnice, predstavljanje digitalne verzije unutar muzejske postavke tek je mali podsjetnik na višestoljetno postojanje imena ovoga mjesta kao i njegove važnosti unutar srednjovjekovne bosanske države.

Nadgrobni spomenik Petra Kušetića

Vrlo značajan segment arheološke postavke predstavlja replika nadgrobnoga spomenika posvećenoga Petru Kušetiću, a koju su izradili konzervatori Zemaljskoga muzeja BiH uz pomoć ustupljenoga originalnog spomenika koji se čuva u Zavičajnom muzeju u Travniku. Na brežuljku udaljenom oko 100 metara od samostana u Gučoj Gori, na lokaciji Klisa, do 50-ih godina 20. st. nalazio se spomenik koji je na gornjem dijelu zaobljen i polukružnim izrescima ukrašen sa strane. Na stražnjem dijelu unutar vijenca (kruga) motiv je ljiljana, a iznad svega, polumjesec s rogovima, okrenutim prema dolje, dok je na prednjoj strani ukras u obliku motiva latinskoga križa s natpisom:

Ace лежи ПетарЬ Кушетиѣи овога братЬ Матија стариноь Л ….. на свој баштини

(Ase leži Petar Kušetić i ovoga brat Matija, starinom L….. Na svoji baštini.)

Slova su visoka, ali uska i plitko su urezana. Pisana su ne baš vještom rukom. Pisar koristi tanki poluglas i ligaturu JA. Po obliku slova i na osnovi ornamentike koja pokazuje još svježu uspomenu na ornamentiku stećaka, ovaj spomenik najvjerojatnije da se može datirati u kraj 15. stoljeća. Tome ide u prilog sam natpis u kojem stoji da pokojnik leži na „svojoj baštini”. Po ugledu na ovaj spomenik nastali su u 18. stoljeću slični spomenici u selu Dobretićima, vjerojatno pod utjecajem biskupa Marka Dobretića (1715. – 1784.) koji ih je podizao svojoj rodbini s latinskim natpisima.

Numizmatička kolekcija

Dio arheološke postavke čine raznovrsni primjerci papirnoga i kovanoga novca, koji je skupljačkim aktivnostima franjevaca i brojnim donacijama jedna od rijetkih zbirki koja je tijekom desetljeća očuvana u ovom samostanu. Numizmatička kolekcija sadrži kovani novac iz antičkoga, srednjovjekovnog i novovjekovnog razdoblja te primjerke papirnoga novca iz 19. i 20. stoljeća. Među kovanim novcem najstariji primjerci su: Efez, Ionija, Mala Azija / Ephesos, Ionia, Asia Minor 295. – 280. pr. Kr. / BC, Ptolomej II., Egipat; Ptolemy II, Egypt, 295. – 280. pr. Kr. / BC, Pergamon, Mizija; Pergamon, Mysia, 2. st. pr. Kr. / BC. Od papirnoga novca među najstarijima izdvajaju se dva primjerka iz kasnoga razdoblja Osmanskoga Carstva kuruşe Murata V. i Abdulhamida II. iz 1876. godine. Izdvojeni primjerci za stalni numizmatički postav uklapaju se u monetarnu strukturu optjecaja novca na bosanskohercegovačkom području od antičkoga do kraja novovjekovnoga doba.

Etnološka zbirka

Etnološka zbirka samostana u Gučoj Gori vrijedi za najopsežniju i najcjelovitiju zbirku u kojoj se baštine predmeti materijalne i duhovne kulture gučegorskoga kraja. Postav je koncipiran od devet cjelina kroz koje je interpretiran svakodnevni život, vjerski i zabavni segment, učenje i zabava najmlađih članova zajednice, te običaji i vjerovanja ljudi od sredine 19. do kraja 20. stoljeća. Prateći svakodnevni život i način življenja katoličkoga stanovništva Lašvanske doline u etnografskoj postavci kao imperativ kroz muzeološko-umjetnički karakter osmišljena je tema privrede i ambijent življenja. Uzgoj raznih kultura, sjetva, stočarstvo za čovjeka prošloga stoljeća simboliziralo je samo jedno – opstanak. Shvaćajući i pokušavajući da razumijemo važnost, danas već zaboravljenoga načina života i prioriteta tadašnjih ljudi, pažljivo osmišljenim muzejskim ambijentom i postavkom, udahnut je novi život eksponatima i pričama koje smo silno željeli otrgnuti od zaborava. Važno mjesto dano je temi tetoviranja katolika i katolkinja lašvanskoga kraja, a koje važe za jedne od najljepše izvedenih tetovaža ovoga tipa. Dio postava čini i interaktivni dio: memori igre i zaboravljene dječje igre kroz koje se stvara posebna veza s posjetiteljima, naročito onim najmlađima. Razumijevajući važnost duhovne nematerijalne kulturne baštine prostor je obogaćen pjesmama i napjevima iz Guče Gore što svima, koji su vezani za ovaj kraj, budi radost i uspomene.

Gučegorke likaruše

Treći postav ovoga muzeja čini sakralna izložba s pažljivo uređenim segmentom posvećenim gučegorskim likarušama. Važnu ulogu u pružanju medicinske pomoći u zajednici imali su svećenici, posebice franjevci, franjevački samostani, hospitali i ljekarne. U stalnoj muzejskoj postavci nalaze se tri likaruše od kojih je najstarija s kraja 18. stoljeća (1790. g.). Na nekima od njih poznata su nam imena početnika i liječnika koju su ih sastavili, dok su druge anonimne. Sadrže brojne ljekarske recepte i savjete, kao i recepte za različite pripravke u domaćinstvu. Važnost i vrijednost likaruša posebno se ističe u etnografskom smislu kao dio etnomedicine i etnofarmacije. Predstavljaju prvorazredni pisani izvor podataka o pučkoj medicini i liječenju kao i jedinstven izvor za proučavanje jezika, običaja, vjerovanja i narodne predaje.

Sakralna i umjetnička zbirka

Sakralnu zbirku čine različiti liturgijski predmeti, misno ruho, matične knjige kao vrijedni povijesni izvori, te umjetnička djela. Eksponati navedenih cjelina ove zbirke bili su u upotrebi tijekom 19. i 20. stoljeća. Najveći broj predmeta potječe iz vremena prije stradanja crkve i samostana 1945. godine, te danas ono što je očuvano u tom nemilom događaju predstavlja posebnu vrijednost ne samo u umjetničkom smislu već sa sobom nose posebnu sentimentalnu vrijednost. Glavni cilj svete (crkvene) umjetnosti je da na najbolji način doprinese ukrasu kuće Božje kroz koju se njeguje vjera i pobožnost onih koji se skupljaju u crkvi, kako bi prisustvovali službi Božjoj i da mole milost nebesku. Posebno vrijedi istaknuti umjetničku sliku s kraja 19. stoljeća, nepoznatog autora tirolske škole pod nazivom „Sv. Franjo sa sv. Ljudevitom i sv. Elizabetom” koja je preživjela tijekom stradanja samostana u Drugom svjetskom ratu, kao i misnicu koja je pripadala biskupu fra Marijanu Šunjiću.

Umjetnička zbirka ovoga samostana je tijekom svih godina i desetljeća stradanja i obnove preživljavala, ponekad u znatnoj mjeri šireći broj i spektar u raznovrsnosti umjetničkih djela, a ponekad stagnirajući i čekajući bolja vremena. Danas stalni postav umjetničke zbirke čini 71 djelo počevši od manje skupine nepoznatoga podrijetla nastalih u stilu neobaroka i neoklasicizma s prikazima Svete Obitelji, Madone i svetaca kao i dvije italo-kritske ikone, preko djela Gabrijela Jurkića, Behaudina Selimanovića do suvremenih umjetnika kao što su djela Ivana Meštrovića, Cate Dujšin, Zlatka Kesera, Ivana Picelja i dr.

Kao vječiti spomen i mali trag u ovom muzejskom prostoru posjetitelju je na samom ulazu predočena povijest ovoga samostana i ljudi koji su ga učinili ovakvim kakvim ga danas poznajemo. Uz osjećaj odgovornosti i vječne zahvale prema tim ljudima i vremenima osmišljen je postav dokumentarno-povijesnoga karaktera „Jači od nevolja”.

Obnova franjevačkoga muzeja u Gučoj Gori trajala je dvije i pol godine koje su bile ispunjene radom na konzervaciji, inventarizaciji i enterijerskom uređenju i osmišljavanju stalnih postavki, a kolektiv Zemaljskoga muzeja BiH koji je sudjelovao u obnovi želi izraziti duboku zahvalnost na tome što smo imali priliku biti na strani onih koji su gradili, čuvali i podijelili ovo naslijeđe sa zajednicama kojima pripada.

Objava Franjevački muzej Guča Gora pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jednom je devetnaestogodišnja pastirica Slava u vedro lipanjsko jutro 1950. godine pošla za svojim stadom. Pridružila joj se susjeda i prijateljica Kata Brkić sa svojim ovcama. S njima su i njihovi psi, Slavin tornjak Kolas i Katin ovčar Zelov. Kata je potegla iz tikvice zadnji gutljaj vode, pa su zametnule kuru tko će otići po vodu na čatrnju, koja je bila ispred šumarske kuće. Kata je stavila ispod maloga prsta mrvicu zemlje i pružila šaku Slavi da odabere koji će prst. Slava pokaza upravo na onaj prst ispod kojega je bila mrva zemlje i zapade je da ode po vodu na čatrnju.

Kata je ostala paziti ovce koje su ispod drveća preživale u hladovini, a ona sjedila na stećku, koji vidite na slici, i plela bratu čarape. Vrijeme je prolazilo, a Slava se nije vraćala. Kata se čudila zašto je nema i što toliko radi tamo kraj čatrnje. Čula je lavež psa, pucanj, neku čudnu kriku i viku i sve je utihnulo. To ju je zabrinulo, pa je ostavila stado i pošla prema bunaru. Kad je banula na povir doca i ugledala stravičan prizor, prišla je bliže i klonula na tlo sva izbezumljena od straha i užasa. Slava je ležala na zemlji naga, sva u krvi, iznakažena, a oko nje i zdenca, izgažena krvava trava i planinsko cvijeće. Malo dalje od Slavina unakažena tijela, ležao je mrtav njezin vjerni pas Kolas.

Kata je u bunilu, strahu i užasu koji ju je obuzeo, vidjela neke ljude kako iz prikrajka promatraju nju, mrtvu Slavu i psa. Pričinjalo joj se da uokolo plešu šumske prikaze, duhovi planina i kao da vidi Slavu u čudesnu blještavilu od kojega gotovo da je obnevidjela. Kati je bilo čudno odakle su se najednom stvorili i zašto odoše i ostaviše njezinu mrtvu prijateljicu i nju samu i žalosnu u planini. Kata nije ni slutila da to nisu bili slučajni prolaznici, ni putnici namjernici, nego Slavini mučitelji i zlotvori. Slavu su iznenada mučki zaskočili, razderali joj odjeću, obeščastili, izboli noževima i na kraju mučenički ubili, skrili su se u šumu i promatrali Katu što će učiniti kad vidi mrtvu Slavu kraj bunara. Zapravo, najprije su ubili psa Kolasa. Jer, čim je prva ruka dotakla Slavu, on je skočio, ugrizao ga za ruku i režao na njih, dok je preplašena Slava kao ptiče drhtala od straha. Kad su upucali psa, izboli ga noževima, nasrnuli su na Slavu, kao vuci na ovcu.

Kad se pribrala i donekle postala svjesna što se dogodilo njezinoj prijateljici Slavi, otvorila je širom uplakane oči, razgledala uokolo drveće oko dolca i bunara. Ostala je nasamo sa sobom i svojom tugom u planini, među stvarima koje su je okruživale, izluđivale i užasavale u tišini i divljini. Čulo se predvodnika ovna zvono, kao da ječi i odjekuje u muku planine. Dugo je šutke i užasnuta stajala kao kip skamenjene žalosti i jada. Priziv moranja probudi se u njoj, strese je, uznemiri do te mjere da se poboja za sebe. Trebalo je ostaviti Slavu u planini i poći kući javiti strašnu vijest. Sve se u njoj bunilo protiv te spoznaje i istine, da mora otići kući i kazati što se dogodilo usred bijela dana, na planini, kraj čatrnje.

Mati Slavina je pred kućom nešto radila kad je Kata nenadano banula iza suhozidine, kao priviđenje. Sva izvan sebe, blijeda, umrljana krvlju, jer je mrtvu Slavu grlila i oplakivala, granala je rukama i nešto tiho govorila, kao da bunca u svojoj nemoći, strahoti i kobi kojoj je svjedočila, a tako mlada i ranjiva. Bilo je to 21. lipnja. Vijest o Slavinoj stravičnoj smrti sijevala je brže od munje kroz brda i doline, preko kamenjara, zašla u svaku kuću, potresla i zgrozila i staro i mlado diljem humske zemlje.

Krivac Momo Šešum iz Vukovska nikad nije odgovarao za svoj zločin jer je bio major zloglasne OZNA-e. Osam godina prije njezine strašne smrti, na sličan je način na istom mjestu ubijen njezin otac Andrija, a dvije godine poslije i njegov brat Lovre. Vrsnoga zidara i duvandžiju Andriju, Slavina oca, odveli su u noći iz staje neki bradati vojnici 1942. godine, tobože da im pokaže put za Ramu, doveli ga do zdenca u planini i mučenički ubili.

Čobani su njegovo tijelo našli treći dan nakon što je odveden od kuće. Slavina strica Lovru odveli su vojnici s trorogim kapama isto tako noću od kuće i ubili 1944. godine na istom mjestu gdje i brata mu Andriju. Nađen je kraj bunara obezglavljen. Taj Momo, pričao je stari Bariša, početkom rata bio je četnik, pa se prometnuo u partizana kad je vidio da će njegovi izgubit rat.

Bariši nije bilo jasno, a nije ni meni, zašto se godinama šutjelo o stradanju Erešovih u Vran planini i još nekim ubojstvima poslije rata. Šutjelo se i o smrti kongorskoga župnika fra Stjepana Naletilića. Umro je u strašnim mukama. Njega su noću, kažu, ako ne lažu, partizani zaskočili u župnom dvoru, odveli u planinu, nekoliko dana mučili i na kraju umorili. Ista zla ruka stigla je Andriju, brata Lovru, kćer Slavu i župnika fra Stjepana, kojemu se ni za grob ne zna.

Slava je pružila žilav otpor do posljednjega izdisaja. Borila se kao lavica. Stari i mudri Bariša je svima govorio da je nezgodno mjeriti i gradirati ljudske muke i stradanja. Po njegovu kazivanju, Diva Grabovčeva je mučenica i žrtva turskoga silnika u vrijeme osmanlijskoga zuluma, a Slava žrtva u doba partizanske, komunističke Titove vladavine.

Diva i Slava skončale su mučeničkom smrću, kod svojih stada, u planini, u razmaku od tristo godina. Dvije pastirice, dva krvava cvijeta, dvije perunike, snašla je slična, zla sudbina. Na kraju ove žalosne, istinite priče, ja moram reći da u stradanju nisu iste. Ni u smrti nisu iste. Diva je upamćena i slavljena, a Slava zaboravljena, kao da nije ni postojala. Taj zaborav je strašniji od zle sudbine obitelji Ereš; Slave, njezina oca Andrije i njegova brata Lovre.

(Piše: Ante Lib Matić)

Objava 75. godišnjica smrti Vranske mučenice Slave Ereš: Strašna sudbina Erešovih pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kada je 1640. povjerenik Franjevačkoga reda došao u Fojnicu i vidio samostan okrenut prozorima prema obližnjem brdu, u sjeni, taman, sumoran s niskim vratima, čudeći se takvom stilu života i životu uopće u oskudici i nesigurnosti, pitao je jednoga fratra koji je studirao u Italiji zašto se kad je sve tako vratio u Bosnu, a ovaj mu odgovori: „Eh, prečasni oče, domovina!ˮ Stotinu i šezdeset godina nakon toga događaja, u Žiroviću je rođen još jedan franjevac koji će odgovoriti isto, koji će ući u velikane Bosne Srebrene, koji će se školovati u Ugarskoj, isticati znanjem i vladanjem, imati priliku ostati u biskupiji u Mađarskoj, napredovati u znanju i crkvenim službama, ali bira povratak u domovinu i koristiti katolicima u Bosni! U 19. st. Bosna je još uvijek pod osmanskom vlašću koja sluti kraj pa je u okolnostima u kojima age i begovi više ne priznaju nikoga pastoralno djelovanje bilo svedeno na minimum, na zaštitu i preživljavanje kršćanskoga puka. No fra Lovro je u takvim uvjetima niknuo i od malena gledao nepravdu. Ništa mu nisu značila obećanja da i iz Mađarske može pomoći svom narodu. Njemu je važno bilo biti sa svojim narodom. S njim i za njega živjeti. Zato je pohrlio natrag u Bosnu. Nije on bio zanesenjak, znao je da će teško ići naprijed. Na putu su stajali osmanska vlast, nepismenost, zaostalost i siromaštvo. Nametima oguljen, ponižavan, potlačen siromašni puk borio se za golo preživljavanje. Bog uvijek pošalje prave ljude u odlučujućem trenutku pa se i tada pojavljuje čovjek koji ne pristaje na šutnju i povlačenje. Nije bio idealiziran svetac, nego borac s jasnim uvjerenjima, s puno rada, molitve, i nadasve ljubavi prema Bogu i narodu.

Kad smo lani dogovarali kako obilježiti 150 godina njegove mučeničke smrti a pritom uključiti i najmlađe – od 1. do 9. razreda, odlučili smo približiti im život i djelo ovoga velikog fratra kako bi ga razumjeli a da onda oni svoj doživljaj ljudi i vremena – nakon što o tome budu slušali – izraze likovnim i literarnim radovima. I tako je nastala Priča o hrabrom pastiru – ilustrirana radovima najmlađih, a u drugom dijelu knjige su njihovi likovni i literarni radovi o fra Lovri – njih više od 250, ali svi su uključeni i poredani po temama i onako kako su nam stizali. Nijedan rad nismo htjeli isključiti niti birati najbolje jer svaki nosi jedinstvenu poruku. A kako ih sve urediti a da u tisku zadrže svoju vrijednost, muku je mučio grafički urednik Lorko Kalaš.

Ovo je prvi put da je fra Lovro prikazan kroz dječje oči. I u tim radovima vidimo ga kao svijetli primjer, vidimo kako nije bio samo ujak nego obnovitelj, prosvjetitelj i organizator. Danas bismo rekli – vizionar. Vidimo ga kao bliskoga puku, utjehu bolesnima, mudroga u razgovoru s vlastodršcima i prije svega blagog i strpljivog s djecom – s djecom za čije se opismenjavanje borio svim silama, kada se obrazovanje nije podrazumijevalo jer obrazovan čovjek bio je opasnost, nego se opismenjavalo kriomice u fratarskim kućama koje su sličile svemu osim pristojnom stanu. Iz takve žrtve fratara i naroda danas imamo školu, Goricu, župne crkve i kuće, a mi kao potomci takvih odvažnih predaka možemo biti ponosni ali i nosimo odgovornost sjećanja na takve ljude i vrijednosti koje su živjeli.

Ono što je fra Lovru istinski činilo posebnim bila je njegova odvažnost. On nije čekao da netko drugi nešto učini – on je djelovao. Skupljao je novac, podizao crkve, škole, samostane, poticao pismenost. A sve to u vremenima kada je biti fratar značilo biti pod nadzorom, prijetnjom, pa i fizičkom opasnošću. Nama danas fra Lovro Karaula može i treba biti poticaj. U vremenu kad se često osjećamo nemoćnima pred izazovima, njegov primjer pokazuje da je snaga uvijek u vjeri, u djelima i u zajedništvu.

Fra Lovro nije tražio slavu niti je za nju poduzimao djela, ali sam sigurna da je ne samo danas nego i svih ovih mjeseci sretan. Njegovi suvremenici pišu kako je bio janje i golubica, ris i lav, mrav i pčela, luč i zvijezda, pravi redovnik, misnik, rodoljub, vatreni domoljub, livanjski apostol i Isusov mučenik. Vjerujem da se njegovi bijeli brkovi danas zadovoljno i sretno smiju jer zna da je sve ono što je radio imalo smisla iako su i njega, kao što je često slučaj i danas, uvjeravali da ono što radi nema smisla. A imalo je i ima, itekako. Sretnim su ga učinila djeca koja su o njemu pisala, čitala, učila, crtala a za čije se obrazovanje on herojski borio.

Neka nam ova priča bude poziv da ne zaboravimo tko smo, odakle dolazimo i što dugujemo onima koji su prije nas gradili, molili i svoj život položili za druge. Neka nas priča o hrabrom pastiru koji je svojim životom posvjedočio kako redovnički poziv ne znači bijeg od svijeta, već duboko uranjanje u stvarnost svoga naroda, uz vjeru, rad i ustrajnost kao temeljno oružje, o pastiru koji je bio brat narodu, pastir zajednici, učitelj malima i graditelj velikih stvari, koji je gradio crkve, osnovao škole, poticao mlade učenju, branio vjeru kada je bila progonjena i dizao zajednicu kada je bila slomljena uči da se svetost ne nalazi u udaljavanju od svijeta i uživanju visokih pozicija i titula, nego u služenju. Njegova duhovna snaga nije dolazila iz lagodnosti, nego iz trpljenja. Bio je čovjek molitve, ali i čovjek konkretnih djela.

Danas, dok svijet traži smisao i identitet, fra Lovro nas poziva da se vratimo izvorima: poniznosti, poslušnosti, služenju i zajedništvu. Da budemo hrabri u vjeri, baš kao on – bez straha, bez računice, s pogledom uprtim u Krista. Nije šutio. Nije bježao. Bio je pastir – i to onaj pravi, evanđeoski – koji ide za izgubljenom ovcom, koji ostaje s narodom i kad je teško, koji gradi kad se sve oko njega ruši. Bio je glasnik nade. I kao takav – ostao je živ i među nama iako je ovozemaljski život mučenički završio prije 150 godina.

Zato ova priča nije samo knjiga. Ona je odgovor da mladi mogu, žele i znaju više, samo ih treba potaknuti i u njih imati povjerenja. U nju možemo gledati i pitati se: što bi fra Lovro učinio danas? Bi li šutio pred nepravdom? Bi li zaboravio siromašne? Bi li odustao od svoga poziva? Odgovor znamo. I neka nas to vodi.

Objava Priča o hrabrom pastiru fra Lovri pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Poslovi su se dijelili na muške i ženske. Muški su podrazumijevali teže fizičke poslove, dok su se žene brinule o kući, okućnici i djeci. Bolje vidjeti žensko bez ruku, nego obješenih ruku narodna je izreka koja jasno pokazuje kako se od žene očekivalo da bude vrijedna (valjana). Sve su žene i mlade djevojke morale uz kuhanje znati raditi i ručne radove.

Prije dolaska u muževu obitelj, žene su često pjevale o ljepoti djevojačkoga života i bezbrižnosti u roditeljskom domu.

Vesele se moje majke dvori

dok u njima moje grlo ori.

***

Trešnja se od roda lomiše,

‘ćerka se od majke diliše.

„Praštaj mi, praštaj, sva rodbino!

Dosta sam majku slušala,

a sada slušam svekra i svekrvu.”
 

 Kasniji su zapisi u dva stiha uglavnom ironični, s tematikom odnosa svekrve i nevjeste.

Ja svekrvi nabavila krevet,

sve od stakla, ne bi’ li je smakla.

***

Cvalo cvijeće, svekrva me neće.

‘Oće lola i svekrva mora.

***

Svekrvice, budi meni dobra,

sterat ću ti postelju do groba.

***

U svekrve jezik od aršina,

a u neve leti k’o mašina.

Muškarca se unutar zajednice doživljavalo u potpunosti tek kad se oženi, a ženu kada se uda. Onoga tko nije oženjen identificira se kao momka, a onoga tko je oženjen kao čovika. Za ženu je ne udati se značilo ostati usidjelica, stara cura, bez zaštite, najčešće u bratovoj obitelji. Tradicija poznaje i pojam virdžine, djevojke koja se svjesno odlučila ne udavati. Odijeva se kao muškarac i iz nekoga razloga zavjetuje da se neće udavati.

Momka se ženilo kada je mogla kuća, a djevojku se udavalo čim bi se ukazala prilika. Kod udaje djevojka u zajednicu unosi svoju osobnu imovinu koja je podrazumijevala blago, ruho te zemlju. Zemlju su donosile obično one djevojke koje nisu imale braće. Poslije majčine smrti njena su dobra nasljeđivala njezina djeca, a ako nije imala djece, dobro su vraćali njezinoj najbližoj rodbini.

Žene protagonisti

U hrvatskoj usmenoj književnosti žene se najčešće pojavljuju u ulozi majke, ljube koja rađa te oplakuje muževe i sinove, a osobito je značajna uloga žene u rađanju junaka. Povijest i usmena književnost sačuvali su predaje o brojnim ženama koje su obilježile prošlost hrvatskoga naroda od dolaska na ove prostore. Iako fizički uvijek smatrane slabijima od muškaraca, žene su se u tradiciji isticale kao hrabre, odvažne, one koje su svojom mudrošću i snalažljivošću pobjeđivale i u najtežim situacijama i ključnim bitkama. Tuga i Buga su zajedno s petoricom braće Hrvate dovele na današnja područja, kraljica Katarina Kosača Kotromanić još uvijek živi u sjećanju puka. Žene poput Mile Gojsalić su svojom domišljatošću u ključnim bitkama izvojevale pobjedu za spas svoga naroda. Diva Grabovčeva, kupreška pastirica Iva, Kata Lozić i brojne druge djevojke nisu žalile ni život dati za svoju vjeru i čast.

 Žena se usmenoj književnosti često javlja i u ulozi savjetnice. U pjesmi o Kraljeviću Marku majka savjetuje sina da ne ide nedjeljom u lov, nego na svetu misu:

Nemoj, Marko u planinu visu,

nego u crkvu na svetu misu.

Nije ju htio poslušati, nego:

Ode Marko uz planinu i piva,

a iz trave oko pȃsa zmija.

Kad je Marko dotrčao kući, dozivao je Anđeliju ljubu i Jelicu sestricu da mu odmotaju zmiju šarovitu. No, zmija se ne htjedne odmotati pa Marko dozivlje staricu milu majku svoju. Majka klekne na koljena i zamoli:

Odmotaj se, zmijo šarovita

i odlazi u zelenu travu,

a ja neću tebi o’sić glavu!

Zmija je majku poslušala i iz trave progovorila:

Nisam ja zmija šarovita,

nego ja sam nediljica mlada.

Jutros Marko rano poranio,

nit’ se ‘mio, ni Boga molio,

nego poš’o u lov u planinu

ne bi l’ kakva lova ulovio.

Marko je majku poslušao i više nije to činio, nego:

Kada prva nediljica dođe,

Marko u crkvu pođe.

On zove ukućane svoje:

„Ajmo u crkvu na svetu misu,

neću više uz planinu visu.

Obrati me nedilja i dragi Bog,

neću nediljom u lov za života svog.”

Vještice i vile

Nasuprot mudrim majkama i vjernim ljubama, žene se u usmenoj književnosti javljaju i kao zle vještice i zavodljive vile. Česte su priče o vješticama, ženama kojima su se pripisivale brojne negativne nadnaravne sposobnosti. Dok su vještice prikazane kao žene, vukodlaci u usmenim pričama su muškarci, ali u pričama su postojali i vješci.

Narodna predaja vile prikazuje kao ljepotice, najčešće u dugim bijelim haljinama, zlatne kose, a imale su nadnaravnu moć. Nažao bi učinile samo ako bi netko izdao njihovu tajnu da im je jedna noga magareća, konjska ili kozja.

Dva su dečka bila kod ovaca i ovce su im otišle prema jednoj jami. I tamo kažu da su vidili curu da piva. Pošli su oni tamo da će kod nje, a ona sjedi na gredi kod jame, divna – prava djevojka, a kad je se digla noge joj magaretije. I oni su pošli kod nje, a ona je pobjegla.

                                               ***

Jedan je momak zaspao na jednom mjestu i probudio se na drugom. Tamo gdje se probudio kolo igraju djevojke, nemeš ih se nagledat’ nit ih mogu pribrojit’, veli. I onda se on začudio šta je ga donilo tude. I one su mu rekle i zapritile mu da ne smije nikom kazat’ jer će umrijet’. On nije mogo odolit’. On je to ispričo i potome je poslim toga umro.

Iako se ponekada ženu nepravedno zapostavljalo već od rođenja pa se za žensko novorođenče govorilo: Rodilo se dite! (Žensko dite-tuđe dite.), a za muško se ponosno isticalo: Rodio se sin!

Hrabrost i čvrstoća žena u prošlosti ne zaostaje za muškom jer su i žene kroz tešku prošlost odlučno čuvale dom i odgajale djecu dok su muškarci ratovali i išli na rad, a u presudnim su trenucima povijesti pokazivale jednaku hrabrost kao muškarci. Usmena književnost i način života u prošlosti (ali i danas) jasno pokazuju jako bitnu ulogu žene kao supruge, majke, sestre, domaćice i savjetnice, potvrđujući narodnu izreku da žena drži tri kuta kuće.

Objava Lik žene u tradiciji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bogat stvaralački opus

Potkraj života iz zdravstvenih je razloga putovao u Egipat te tom prilikom posjetio i neka od svetih mjesta u Palestini. Tim povodom objavio je djelo Serafinska Palestina: zabavno štivo za puk kršćanski (Sarajevo, 1899). Putovao je i u Italiju te obišao mjesta vezana za život i djelovanje sv. Franje. Unatoč tome što je živio samo 46 godina, puno je pisao i objavljivao. Osim zasebno objavljenih djela vrijednim je prilozima, većinom povijesne ili vjerskopoučne naravi, surađivao u Srcu Isusovu, Glasniku bosanskih i hercegovačkih franjevaca, Spomen-knjizi iz Bosne (posvećenoj biskupu Strossmayeru), Franjevačkom glasniku, Serafinskom perivoju, Spomenici fra Grge Martića te u časopisu Hrvatstvo. Neki prilozi objavljeni su mu i posthumno u Kalendaru fra Grge Martića i u časopisu Naša misao. Treba također istaknuti da je Strukić između 1895. i 1901. godine i uređivao Franjevački glasnik. Zasebno su mu, osim spomenute Serafinske Palestine, objavljena djela: Put k savršenosti kršćanskoj ili treći svjetovni red sv. Otca Franje Asižkoga (Zagreb, 1895; drugo izdanje također Zagreb, 1899), Katolička crkva u Bosni (Zagreb, 1902) te Učenik Isusov: poučna i molitvena knjižica za katoličku školsku mladež (Zagreb, 1904). Zasebno je, dakako, objavljeno i najvažnije Strukićevo djelo, na koje se ovdje posebno osvrćem, Povjestničke crtice Kreševa i franjevačkog samostana (Sarajevo, 1899). To je djelo pretisnuto u izdanju HKD Napredak iz Kiseljaka 1997. godine. Sadrži poglavlja Kreševo u davnini, Sadašnja varoš Kreševo, Franjevački samostan u davnini, Franjevački samostan od požara g. 1765. do g. 1889., Franjevački samostan u god. 1889. te Župe ovoga samostana.

Povjestničke crtice

Iz Povjestničkih crtica navest ću dva ulomka. Prvi je iz odjeljka pod naslovom Franjevci iz Hercegovine odlaze iz Kreševa. U njemu je riječ o odcjepljenju hercegovačkih franjevaca od Bosne Srebrene u vrijeme Barišićeve afere te njihovo napuštanje kreševskoga samostana, iz kojega se inače pastorizirala Hercegovina:

U ovom domaćem metežu zadesi kreševsku redovničku obćinu osjetljiv udarac. Vrli bo sinovi iz Hercegovine, koji se u Kreševu usposobljavahu za uzvišeni svećenički stališ i služahu ne samo u Hercegovini, već u tako zvanoj kuštodiji kreševskoj, svim srcem željahu, da u rodnom svom mjestu podignu samostan i tude usredetočiv sve svoje sile mognu što uspješnije djelovati na vjerskom, materijalnom i kulturnom polju. Valja bo znati, da se je bosanska franjevačka redodržava dielila na tri samostanska okružja (kuštodije): sutješko, fojničko i kreševsko. Hercegovina, osim kotara duvanjskoga, spadaše pod okružje kreševsko, a kotar duvanjski pod okružje fojničko. Hercegovci su dakle želili, da stvore i četvrto okružje u rodnoj svojoj pokrajini. Duša ovoga pokreta bijahu: fra. Nikola Kordić iz Brotnja, koji je više mladeži za redovnički stališ poslao u kreševski samostan, i fra. Angjeo Kraljević. Ovi otci učiniv god. 1840. tajan ugovor sa drugim Hercegovcima, zamoliše sv. Stolicu, da im dozvoli podignuti u Hercegovini novi samostan i crkvu i tim se odieliti od Kreševa. Ova po sebi plemenita namjera Hercegovaca naidje na neke zaprieke, što je bilo posve razumljivo. Ova dioba prije svega je oštećivala teritorij redodržave bosanske. Mislilo bo se na onu Spasiteljevu: „Regnum in se divisum, desolabitur” (kraljevstvo u sebi razdieljeno će propasti). I razlozi uže naravi bijahu tu po sriedi. Samostan kreševski primaše od svojih 8 župa u Hercegovini prihode u žitu, marvi i drugim stvarima, od kojih se namirivaše potrebe samostana. Od svih, čini mi se, morao biti najvažniji razlog – bratska susretljivost i ljubav, u kojoj braća u medjusobnoj zajednici življahu. Sigurno, težak je razstanak nježno ljubećih se duša. Kako je indi moralo boliti braću ove kustodije, pomisliv, da će se razstaviti od onih, s kojima su ih vezali toli srdačni i bratski osjećaji!

„Labor et amor omnia vincunt” (trud i ljubav sve zaprieke predobivaju), tako bilo i ovdje. Sv. stolica na preporuku biskupa Barešića, komu braća iz Hercegovine u razmirici s otcima bosanske redodržave ili bijahu odani ili pri tom zapletaju ne pripadahu ni jednoj stranki, dne 6. veljače god. 1844. dozvoli, da oni u svojoj otačbini mogu podignuti crkvu i samostan. Tko sad veseliji od naših Hercegovaca!

Drugi je ulomak iz odjeljka pod naslovom Smrt fra Andrije Kujundžića. Riječ je o jednom od najviđenijih kreševskih fratara uopće. Po važnosti, ugledu i utjecaju on ide uz bok apostolskih vikara fra Mate Delivića i fra Augustina Botoš-Okića, zatim liječnika fra Petra Mareševića, biskupa i autora Ljetopisa kreševskoga samostana fra Marijana Bogdanovića te u svoje doba slavnoga deseteračkog pjesnika fra Grge Martića, koji se, usput rečeno, žestoko protivio odcjepljenju svojih Hercegovaca od Bosne Srebrene i cijeli životni vijek ostao vezan za kreševski samostan.

Predgovor latinskoj gramatici

Kujundžić je u filološkim krugovima osobito poznat po predgovoru latinskoj gramatici svoga subrata fra Stjepana Marijanovića, objavljenoj 1822. godine u Splitu pod naslovom Institutiones grammaticae latinae idiomate illyrico propositae ac ad usum iuventituis Provincae Bosnae Argentinae compilatae. U tom predgovoru Kujundžić je predložio reformu latiničke grafije poznatu pod imenom „uprave od lipopisanja” ili „Kujundžić-Marijanovićevo lipopisanje”. U tom predgovoru fra Andrija navodi da se na reformiranje latiničke grafije odlučio zato što je u to doba pisanje latinskim slovima bilo drastično neujednačeno, i to „ne samo kod različitih, različito, nego što je gore i žalosnije, kod jednoga istoga ista rieč navodi se upisana”. Oni koji se u ono vrijeme bave pisanjem „kako su od koga vidili onako i pišu, ne pazeći, je li ono dobro ili ne”. Zato fra Andrija nastavlja: „odredio sam najprvo slova, koim ćeš se u Tvomu dilu služiti, zatiem istih slova kratko iztumačenje i uprave lipopisanja prid oči staviti”. U Kujundžićevoj reformi najneobičnije je to što on vokalno r bilježi tako da na slovo a koje piše ispred r kao oznaku vokalnosti bilježi „dva puncta”, npr. särce (=srce). Iz ulomka koji ću navesti vidi se, između ostaloga, da je fra Andrija umro 1873. u 78. godini života te da ga je Strukić i osobno poznavao, izuzetno cijenio te od njega puno naučio:

Zvona, koja se na iztočnoj strani crkve, odkle sviće rumena zora, imala izvjesiti na novom, višem zvoniku, sa milozvučnim svojim glasima bila predteča boljoj budućnosti. Nu radostnih tih vremena ovdje često spominjanomu fra. Andriji ne bješe dano dočekati. Njega Gospodin velika i godinama i zaslugama dne 27. siečnja 1873. pozva na bolji život u 78. godini života.U dobroj mi je još uspomeni divni ovaj starac, koji je do zadnjega daha, ne mogav radi slaba vida u zadnje doba sam čitati, po posebnom štiocu slušao znanstvene radnje i svedjer učio. Liepih nauka jesam primio od te „zavjetne korablje“ (arca testamenti), kojom ga radi duboka nauka i mudrih savjeta, što ih svakomu davaše, nazva odlični jedan član naše redodržave. Njegova je uspomena i u ovom mjestu, komu je moralno i materijalno koristio, neizbrisiva, kao što i u cieloj redodržavi, čije je probitke uviek branio i promicao.

Objava “Povjestničke crtice Kreševa” fra Ignacija Strukića pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prema legendi koja dolazi s engleskoga govornoga područja sv. Valentin je živio u vrijeme kada je car Klaudije II. naredio da se njegovi vojnici ne smiju ženiti, smatrajući da se kao oženjeni neće predano boriti u ratovima, nego će gledati kako sačuvati život i vratiti se obitelji. Valentin nije htio poštivati ovu odluku te je potajno vjenčavao mlade parove sve dok ga vlasti nisu ulovile, utamničile ga i odrubile mu glavu.

Mučenik Crkve

Rimski martirologij spominje sv. Valentina izvještajem koji potječe od sv. Bede Časnoga iz 8. stoljeća. On ga je uzeo iz legendarne muke Marisa i Marte. Tu se o sv. Valentinu kaže da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog svoje je mudrosti stekao ugled i među poganima te ga je i car Klaudije II. htio upoznati. Valentin je slutio što mu se sprema te je okrijepljen svetim sakramentima došao pred cara koji ga je pokušao nagovoriti da se obrati vjeri u rimske bogove. Valentin mu je dogovorio da je za njega Krist pravi Božji Sin i da nikada to ne bi od njega tražio kad bi barem nešto slutio od Božje slave. Na pitanje što misli o bogovima, odgovorio je da su to demoni na što je sudska skupština tražila njegovu smrt.

Prije smrti Valentin je caru protumačio osnove kršćanske vjere što je potreslo cara. Gradski prefekt ga je optužio da je čarobnjak te je car bojeći se pobune, predao Valentina gradskom upravitelju, a ovaj sucu Asteriju kojega je Valentin obratio na kršćanstvo ozdravivši mu kćer koja je bila slijepa. Stoga ga se Valentina često zaziva i za zdravlje očiju.

Asterije se odmah krstio i uskoro zajedno sa svojom obitelji umire mučeničkom smrću. Gradski je prefekt svećenika Valentina dao istući i naredio je da mu odrube glavu. Bilo je to godine 269. na Flaminijskoj cesti. Mučenika je pokopala neka žena Sabinilla. Jedan drugi izvještaj mlađega datuma spominje da je na mučenikovu grobu papa Julije I. dao sagraditi baziliku. Nju je kasnije pregradio i obnovio papa Teodor. Pisani spomenici VII. stoljeća spominju da je bila prekrasno urešena. Svečev se blagdan slavio već za vrijeme pape Grgura Velikoga. (Antolović, 1998:136-137).

Budući da je izliječio čovjeka koji je bolovao od epilepsije, utječe mu se i za ozdravljenje od te bolesti. U ikonografiji ga prikazuju s pticama, ružama, s djetetom bogaljem ili padavičarom pored noge, kao biskupa koji odbija štovati idola, biskupa kojem odsijecaju glavu, svećenika koji daje vid slijepoj djevojci i slično.

Običaji zaljubljenih

Prema jednoj izreci na Valentinovo i vrapci svadbuju i ostavljaju kolačiće (ostatke svadbene hrane) u dvorišta, pa ih djeca traže. Iako zima toga dana može još uvijek biti oštra, u nekim bi hrvatskim krajevima roditelji ujutro slali bosu djecu u dvorište po crvene čizmice. No, djeca bi samo našla jabuke, slatkiše, kolačiće. Tajna je u tomu da bi zima ostavila trag na njihovim bosim nogama pa bi izgledalo kao da imaju crvene čizme.

Kako je značenje imena svetoga Valentina zdrav (lat. Valentinus ← valens: zdrav; hrv. inačica imena Zdravko), Hrvati vjeruju da sv. Valentin čuva od bolesti, a ponegdje se ovaj dan zabranjuje i ručni rad ili fizički rad. Valentinovo se i kod nas udomaćio kao Dan zaljubljenih. Djevojke i mladići su često znali predviđati o svom budućem odabraniku ili odabranici. Za Svetu Luciju ispisivali bi na najčešće dvanaest papirića imena djevojaka ili mladića, a neki bi jedan ostavili prazan. Do Božića bi svaki dan bacali jedan papirić, a poslije polnoćke bi pogledali posljednji vjerujući da će se vjenčati s osobom čije je ime posljednje ostalo. Ako bi ostao prazni papirić, to je značilo da se u toj godini djevojka ili mladić neće vjenčati. Neke su djevojke za Svetu Luciju postile, vjerujući da će se udati za onoga koga će te noći sanjati.

I dan prije Svetog Tome djevojke bi postile i navečer se mazale mašću odojka zaklanoga za božićnu trpezu i pod voćkom molile svetog Tomu da im se budući muž javi u snu. Uoči Svetog Jure sadile su djevojke dva komada neke biljke koju bi vezali kocima i vjerovale da će se udati na onu stranu na koju se biljka nagne. Kidajući latice ivančice djevojke bi nagađale voli li ih ili ne voli njihov odabranik.

Za Svetog Ivana Krstitelja uzele bi tri čička i svakoga od njih namijenile jednom momku. Izložile bi ih plamenu svitnjaka i ostavile preko noći u vodi. Djevojka je vjerovala da će se udati za mladića kojemu je bio namijenjen cvijet koji je ponovno procvjetao.

Čestitke za Valentinovo u nekim tradicijama ne razmjenjuju samo zaljubljeni, nego i oni koji svojim bližnjima žele sve najljepše. Sveti Valentin je zaštitnik istinske i odgovorne kršćanske ljubavi kojoj je temelj Kristova ljubav i o kakvoj čitamo u Hvalospjevu ljubavi sv. Pavla, svjedočeći da se prava ljubav prema Bogu i bližnjemu ostvaruje u iskrenoj žrtvi i darivanju.

Ruža crvena u Trogiru

Ljubav je tema brojnih književnih djela. Svjetski najpoznatija ljubavna priča je ona o Romeu i Juliji. No, i u hrvatskoj tradiciji postoji priča slična ovoj, a govori o ljubavi Miljenka i Dobrile iz Kaštel Lukšića. Dobrila je bila kći plemićke obitelji Vitturi, a Miljenko je rođen u obitelji Rušinić. Miljenko i Dobrila bili su zaljubljeni, ali zbog obiteljskih svađa morali su se viđati potajno. Kada su roditelji saznali za njihovu vezu, Dobrilu su stavili pod strogi nadzor, a Miljenka su poslali u Veneciju. Dobrilin otac ugovorio je vjenčanje svoje kćeri i starijega trogirskoga plemića. Saznavši za to, Miljenko dolazi iz Venecije i u posljednji trenutak prekida vjenčanje.

Kako bi je kaznio zbog sramote, otac je Dobrilu poslao u trogirski samostan te naručio Miljenkovo ubojstvo koje nije uspjelo jer se Miljenko prerušio u fratra. Miljenko je prognan na Visovac otkuda je preko bolničarke Dobrili slao poruke i dogovorio bijeg. Saznavši za to, roditelji su popustili i dopustili vjenčanje. Nakon vjenčanja Dobrilin otac, ne mogavši obuzdati mržnju, ubije zeta na mostu ispred dvorca. Dobrila je zbog velike tuge izgubila zdrav razum i nedugo potom preminula. Zajedno su pokopani u crkvi svetog Ivana, a nad grobom im stoji natpis u kamenu Pokoj ljubovnikom. O njihovoj ljubavi napisani su roman, opera, kazališna predstava, a klapa Hrvatske ratne mornarice Sveti Juraj snimila je na temu ove tragične ljubavi video spot za pjesmu Ružo crvena.

Objava Na Valentinovo i vrapci svadbuju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prvi članci obrađivali su uglavnom teme vezane za hrvatsku nacionalnu manjinu u Mađarskoj. Kako sam živjela u Pečuhu, bili su to prvenstveno Bošnjaci iz grada i okolice, ali i Šokci, Bunjevci, podravski, pomurski i gradišćanski Hrvati. Pisala sam o njihovoj tradiciji i običajima, ali i o suvremenom životu koji uključuje obrazovanje, kulturu i istaknute djelatnike.

Po povratku u Sarajevo, osim o mojim manjincima, prema želji fra Mirka Filipovića počela sam pisati razne reportaže. Zahvaljujući zadacima obišla sam i franjevačke samostane u Visokom, Fojnici, Kreševu, Kraljevoj Sutjesci. Sjećam se još redakcije u Splitskoj ulici u kojoj su osim fra Mirka Filipovića bili fra Marijan Karaula, fra Ladislav Fišić, sestra Dražana Radman, Katarina Mišanović, Emil Perković, Sandra Gazić.

Časopis je od novinskoga formata prerastao u revijalni oblik. Mijenjalo se sjedište, ravnatelji, urednici i djelatnici, a Svjetlo riječi je svijetlilo i sadržajem i formom ostajući vjerno svojoj tematici vjera – društvo – kultura.

Moje kratke crtice su se sve više usmjeravale na područje o kojem sam i inače najviše pisala: na kulturu. Uredništvo je 2018. godine pokrenulo posebnu kolumnu i omogućilo da čitateljima iznesem zanimljivosti iz kulturnoga života u Sarajevu. Tema je jako široka i trebalo je izabrati kako najveća tako i manje poznata a zanimljiva zbivanja. Ponekad bih prenijela ponešto i iz inozemstva.

Prateći kulturne sadržaje upoznala sam se i s djelatnicima u kulturi. Svi su bili radosni što se o njihovu radu piše u franjevačkom listu. Susrela sam se i s problemima s kojima se suočavaju. Sjećamo se kada je svjetski glasovit Zemaljski muzej bio zatvoren, pa Umjetnička galerija. Nakon niza godina nije mi bilo dovoljno samo pisati o nebrizi mjerodavnih za vrijedno kulturno blago, nego pokušati animirati političare da počnu rješavati njihov nezavidan položaj. Pronađeno je privremeno rješenje ove godine u vidu Lex specialisa, ali je igrom slučaja Nacionalna i univerzitetska biblioteka ostala izvan njega. Borba za kulturu očito nikada ne prestaje.

S druge strane, fratri Franjevačke provincije Bosne Srebrene u svome su trajanju tijekom stoljeća uvijek imali sluha za kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine. I pored teških vremena u kojima su djelovali kao duhovnici katolicima i dobrotvori njima i ostalima u potrebi, uspjeli su sačuvati vrijedne kronike, knjige i druge artefakte iz kojih se može iščitavati povijest ove zemlje. Samostani su sami po sebi riznice baštine, a što tek reći za muzeje pri njima.

Tu je i bogata izdavačka djelatnost. Svjetlo riječi je u pravome smislu svjetlo budući da sa svojih stranica osvjetljava i vjerski i svjetovni život, i prošlost i sadašnjost u svojoj sveukupnosti. I tako sve do svoga jubilarnog – petstotog broja. Kao netko, tko je mali dio sebe utkao u njegove stranice tijekom trideset godina, želim da buduće generacije druguju s revijom i sljedećih petsto brojeva.

Objava Fratri Bosne Srebrene su uvijek imali sluha za kulturnu baštinu BiH pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Rođen je oko 1370. godine negdje na području mađarske županije Zalka, a umro 1440. godine. Franjevački dokumenti prvi ga put spominju 1420. godine kad je u Đakovu biran za vikara Bosanske vikarije. Već sljedeće godine sudjelovao je na generalnom kapitulu Reda (u Forliju, u Italiji) na kojem se istakao kao gorljiv zagovornik opservantske struje. Zbog toga dolazi u sukob s novoizabranim generalom Reda Angelom Salvettijem, koji mu oduzima vlast bosanskoga vikara. Čini se međutim da su ga u zaštitu uzele više crkvene vlasti, pa 1423. godine biva ponovo biran na mjesto vikara.

Fra Blaž Zalčanin najčešće se spominje kao prvi povjesničar među bosanskim franjevcima. On je najprije prikupio papinske dokumente koji govore o samostalnosti Bosanske vikarije u zbirci Constitutiones papales, generales ac Boznae observanciales. Na temelju te zbirke dobio je 1425. papinsku bulu kojom je potvrđena samostalnost Bosanske vikarije, a fra Blaž je, pošto je tu bulu predočio na kapitulu vikarije, po treći put biran za vikara.

Đenđeška kronika

Fra Blaž Zalčanin i nakon toga prikuplja dokumentaciju koja se odnosi na Bosansku vikariju, posebice na djelovanje pojedinih vikara. Ta dokumentacija uz opis pojedinih važnijih zbivanja u vikariji i oko nje sve do godine 1440. čini svojevrsnu povijest Bosanske vikarije prezentiranu u djelu Gesta vicariorum Boznae. Rukopis toga djela nažalost je izgubljen. Sačuvan je u prijepisu samo jedan mali dio toga djela, i to u sklopu ljetopisa franjevačkog samostana iz Győngyősa (u Mađarskoj) poznatoga inače u historiografiji pod nazivom Đenđeška kronika. Puni je njezin naslov Cronica seu origo Fratrum Minorum de observantia Boznae et Hungariae (Kronika ili postanak Male braće opservanata u Bosni i Mađarskoj). Dio te kronike objavio je Eusebije Fermendžin u Acta Bosnae (Zagreb, 1892), a prijevod je objavljen u knjizi Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od XIV. do sredine XVIII. stoljeća (Sarajevo, 2005).

U tom dijelu Đenđeške kronike (na svega 3 stranice) riječ je o tome da papa Martin V. potvrđuje sve ono što je nekoć papa Grgur XII. na molbu vikara fra Bartola Alvernskoga odredio u vezi s upravom u Bosanskoj vikariji, a odredio je da su sva braća franjevci na području te vikarije, „u pograničju Ugarske, u dijelovima Dalmacije, kao i na otocima”, podložna samo generalu Reda te da ih nijedan drugi provincijal nema pravo uznemirivati na tom području. Papa Martin V. potvrđuje također da je sve rečeno sadržano u onome što je vikar Bosanske vikarije „pokojni Bartol iz Alverne, kada je general reda Male braće bio pokojni Antun iz Pereta, po običaju rečenoga Reda i braće cijeloga toga Reda koja su tada živjela unutar granica rečene vikarije izložio blagopokojnom Angelu, koji je tada bio vrhovni biskup opće Crkve pod imenom Grgur XII”. U nastavku se posebno naglašava kako je braći franjevcima apostolska vlast dodijelila određene samostane „zbog toga što su ih nevjernici i neprijatelji imena Isusa Krista, dotično krivovjerci i Turci, napadali i proganjali, ili su iz drugih razloga istjerivani iz nekih kuća itd. što su se nalazile unutar rečenih granica”, ali da su se „neki provincijali i drugi službenici rečenoga Reda” prema toj subraći „neprijateljski odnosili, pa su ih nastojali podvrći pod svoju vlast” unatoč tomu što su „prema utvrđenim pravilima samoga Reda” ta braća imala biti podređena samo vikaru kojega sama braća izaberu i generalu Reda. Tome se dodaje da je sve rečeno potvrđeno na kapitulu Reda u Ferrari. Tadašnji je naime general Reda Antun iz Masse „marno posvetio pažnju beskrajnim mukama i brigama koje vikar i braća što žive u rečenim krajevima neprestano podnose za katoličku vjeru”. Po savjetu kapitula i po vlasti svoje službe general je „objavio odluku da sve povlastice koje su sadašnji vikar i njegovi prethodnici, vikari rečene vikarije, ili sama rečena vikarija, dobili od bilo kojega njegovoga prethodnika ili kapitula, imaju biti sve zajedno i pojedinačno smatrane dodijeljenima i danima”.

Apostolska potvrda

U molbi vikara Bosanske vikarije fra Blaža Zalčanina i braće koja se nalaze u njezinu sastavu, a na koju odgovara papa Martin V, stoji i to da su braća u međuvremenu preuzela još neke samostane predviđene za njihovu uporabu i pribježište, pa nisu sigurna hoće li moći zadržati rečene samostane i hoće li ih pojedini provincijali i drugi starješine Reda ubuduće zbog toga moći uznemiravati. Zato mole da se apostolskom blagošću pridoda i za takve samostane snaga apostolske potvrde. I na tu molbu odgovara se potvrdno, naime: „želeći da vikar i braća koja sada žive unutar rečenih granica budu u mogućnosti u što većem miru opsluživati božanski posluh i redovničko bogoštovlje i sa što većim žarom raditi za katoličku vjeru […] apostolskom vlašću potvrđujemo i ojačavamo okriljem ovoga spisa rečeno pismo, koje prihvaća rečene molbe, i sve što iz njega proizlazi, strogo zabranjujući gore spomenutim sadašnjim i budućim provincijalima i starješinama da protiv naloga i sadržaja ovoga ili prije spomenutoga pisma išta pokušavaju ili u navedenim stvarima uznemiravaju samo braću ili se odvažuju ili usuđuju prisvajati rečene samostane koja su braća do sada preuzela, bez obzira na apostolske konstitucije i naredbe ili statute i običaje rečenoga Reda, utvrđene prisegom, apostolskom potvrdom ili kojim god drugim utvrđenjem, kao i na sve ostalo što je ovome protivno”.

Ovo posve ukratko prepričano pismo pape Martina V. datirano je „u Rimu kod sv. Apostola, 28. srpnja, osme godine našega pontifikata”, a to znači 1424. godine.

Zaključno se mora reći da je neprocjenjiva šteta što se izgubio bez sumnje najzanimljiviji i historiografski najrelevantniji dio spisateljske djelatnosti vikara Bosanske vikarije fra Blaža Zalčanina, posebno onaj sadržan u djelu Gesta vicariorum Boznae, tim više što je djelovanje bosanskih franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni (od 1291. kad su prvi franjevci došli u Bosnu pa sve do 1463. godine, kad je Bosna pala pod vlast Osmanlija) još uvijek više nego nedovoljno poznato, proučeno i/ili vrednovano. Pa ipak i ovaj mali dio što se sačuvao u Đenđeškoj kronici dosta govori i o stanju Bosanske vikarije u prvoj polovici 15. stoljeća i o uvjetima u kojima su djelovali njezini vikari i njima podređena braća. Govori primjerice o tome da su braća u tom razdoblju imala ozbiljnih problema sa susjednim provincijalima i/ili starješinama drugih franjevačkih zajednica (provincija, vikarija, kustodija i sl.), da su njihovi pastorizacijski zadaci bili vrlo teški (posebno u odnosu na „krivovjernike”, tj. na pripadnike Crkve bosanske), da je srednjovjekovna Bosna u 15. stoljeću bila u tijesnim političkim odnosima s Ugarskom, pa se u prvoj polovici 15. stoljeća Bosna s dijelovima Ugarske, Slavonije i Dalmacije nalazila u istoj franjevačkoj vikariji te da su već tada, dakle gotovo 40 godina prije pada Bosne, silovito nadirući Turci predstavljali više nego realnu opasnost i za Bosnu, i za Slavoniju, i za Dalmaciju, i za Ugarsku, pa dakako i za franjevce Bosanske vikarije.

Na kraju treba napomenuti da se spisi fra Blaža Zalčanina s pravom smatraju prvim povijesnim djelima nastalim na području Bosanske vikarije, a njezin autor fra Blaž Zalčanin prvim povjesničarom među bosanskim franjevcima. Njegovi povijesni spisi kao da na neki način najavljuju monumentalno povijesno djelo fra Filipa Lastrića koje je objavljeno 1765. godine pod naslovom Epitome vetustatum Bosnensis provinciae … (Pregled starina Bosanske provincije …). Sličnost se među njima, između ostaloga, sastoji i u tome da su nastali u vrlo teškim okolnostima za vikariju odnosno za provinciju. Naime spis fra Filipa Lastrića nastao je kao reakcija na cijepanje franjevačke redodržave od koje su se najprije 1735. godine odcijepili dalmatinski, a 1757. i prekosavski samostani. Jedna od posljedica toga cijepanja bilo je i oduzimanje statusa provincije, koji je Lastrić uspio povratiti upravo svojim Epitomama.

Objava Prvi povijesni spisi bosanskih franjevaca pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U taj su mozaik utkani, među ostalim, kasnosrednjovjekovni stećci – čudesni kameni nadgrobnici različitih oblika: ploča, sanduk, sljemenjak, stup i križ. Nastajali su od 13. do 16. stoljeća – danas su zajedničko nasljeđe narodā BiH. Evidentirano ih je 69 356, od toga u BiH 59 593, u Hrvatskoj 4447, u Crnoj Gori 3049 i u Srbiji 2267 (prema novijim dopunama 4118 primjeraka). Stećaka s ukrasnim reljefima dokumentirano je 4638 primjeraka. Među različitim oblicima utvrđene su 12 884 ploče, 37 955 sanduka, 5606 sljemenjaka, 2550 stupova, 305 križeva te 293 amorfna nadgrobnika. Nastali su unutar triju kršćanskih konfesija: Katoličke Crkve, Pravoslavne Crkve i Crkve bosanske. Stavljeni su na popis svjetske baštine UNESCO-a. Mnoštvo ih je s vremenom prepušteno propadanju u prirodi, a i „ljudska destrukcija je njihov broj, najblaže rečeno, prepolovila” (Dubravko Lovrenović, Stećci, Sarajevo 2009).

Paradoksalno je da osmanska (turska) vlast tijekom četiristo godina žiteljima Bosne i Huma nije probudila interes za stećke niti je radila na njihovu očuvanju. Prepustila ih je zaboravu. U život ih je međutim vratila austrougarska vlast ukazavši na njihovo kulturno-povijesno značenje. Već je 1899. Zemaljski muzej u Sarajevu raspolagao s pouzdanim brojem od 59 500 stećaka. Naime akcijom Zemaljske vlade 1897. i 1898. stećci su popisani preko katastarskih ureda i utvrđena područja njihova rasprostiranja. Njih je Kosta Hörmann, ravnatelj Zemaljskoga muzeja, prezentirao na Ruskom arheološkom kongresu u Kijevu (1899) nakon čega se europska javnost počela zanimati za ovdašnje kulturno nasljeđe.

Interkofesionalnost stećaka

O podrijetlu stećaka prisutna su različita mišljenja među kojima je i teorija o bogumilskim korijenima. Tu je tezu plasirao Arthur Evans, mladi engleski novinar, kasnije poznati arheolog, koji je 1875, u vrijeme ustanka protiv Osmanlija prošao našim krajevima. Vidjevši velike kamene nadgrobnike, zaključio je da su oni bogumilski. Ta je teza dugo vremena u historiografiji bila prihvaćena, a podupro ju je i hrvatski historičar Franjo Rački (1828–1894) svojim raspravama o bogumilstvu, te napose Janos von Asbóth, službenik u ranoj austrougarskoj administraciji, koji je propagirao „Evansovo mišljenje” kao „neupitnu istinu” i kreirao „bogumilsku” povijest u političke svrhe!

Evansova teza je gotovo cijelo stoljeće utjecala na razumijevanje svijeta stećaka, tako da se o nju spotaknuo i jedan Miroslav Krleža. Teza o njihovu bogumilskom karakteru uvezana je s tezom o navodnom bogumilskom podrijetlu Muslimana / Bošnjaka, što bi značilo da bi Muslimani / Bošnjaci imali „nasljedna prava na zemlju i implicirajući da su kasniji kršćani, usporedno, ‘pridošlice’”, piše Marian Wenzel, britansko-američka povjesničarka umjetnosti („Bosanska povijest i austrougarska politika: Zemaljski muzej u Sarajevu i bogumilska romansa”, u: Erasmvs, 15/1996, 67). Od sredine 20. stoljeća većina je znanstvenika odbacila tezu o bogumilstvu stećaka i mit o postojanju bogumila kao povijesnu krivotvorinu. Na tom su tragu istraživači, počevši od Koste Hörmanna i Vladislava Skarića – Alojz Benac, Šefik Bešlagić, Marko Vego, Sima Ćirković, Nedim Filipović, Marian Wenzel, Nada Miletić, John Fine, Dubravko Lovrenović, Miroslav Palameta, Ema Mazrak, Pejo Ćošković, Emir Filipović, Dženan Dautović…

Svojim temeljitim analizama D. Lovrenović je došao do čvrstoga zaključka o interkonfesionalnosti stećaka (Stećci, 2009). Takvoga je stava i povjesničar Dženan Dautović: „Danas je moderna historijska nauka pozitivno zaključila da su stećke, kao način obilježavanja grobnih mjesta, koristile sve tri konfesije kršćanske vjere u srednjovjekovnoj Bosni…” („Crkva bosanska i stećci”, u: Historijska misao, 6 (2020) Tuzla, 2021, 12).

Prema uvidu arheologa i povjesničara Pave Anđelića, križ je najčešći vjerski simbol na ukrasnoj skupini stećaka. Marian Wenzel došla je do broja od 638 stećaka na kojima je križ glavni ili sporedni ukras. Šefik Bešlagić, vrsni poznavatelj stećaka, među pojedinačnim ukrasnim motivima s nekih 700 primjeraka na prvo mjesto stavlja križ. Uz križ se javljaju i drugi kršćanski motivi, čime se bavio Miroslav Palameta, ponajviše na nekropoli Radimlja.

Bogumilski mit u službi nacionalne ideologije

Mit o bogumilima oživljen je početkom ratnih 90-ih godina prošloga stoljeća kod dijela bošnjačkih intelektualaca. U bogumilskom kontekstu nastala je i teorija o srednjovjekovnom univerzitetu u Bosni, koju promiče univerzitetski profesor dr. Enver Imamović, ali bez povijesno-znanstvenoga uporišta. Ništa drugo doli lijepa želja! U ozračju takvih želja su i tvrdnje teologa dr. Rešida Hafizovića da su današnji Bošnjaci „potomci onih Bošnjaka koji su u šesnaestom stoljeću na Balkanu razvili takvu prosvjetiteljsku kulturu na kakvu je ostatak Europe još stoljećima morao čekati”, a kao „kulturno odjeljenje” Carstva diktirali su „najviše znanstvene, kulturne i civilizacijske standarde ostatku Otomanskog imperija, ali i ostatku Europe” (portal Radiosarajevo.ba, 15. 10. 2022).

U svom feljtonu „Bosna i inkvizicija” (Oslobođenje, 25. travnja do 5. svibnja 2009), Enver Imamović Bosnu drži za „najheretičniju zemlju srednjovjekovne Evrope”, a inkvizicija je bila aktivna kao „u malo kojoj evropskoj zemlji” jer se „ispovijedala vjera bogumilska”, a to je „Bosnu stajalo more krvi” budući da je „najveći broj križarskih pohoda koje je Evropa organizirala u tu svrhu polazio u Bosnu”, a usto u „satiranju bogumilstva” istaknuli su se „dominikanci i franjevci”, te „njezini najbliži susjedi Srbi i Hrvati”. Autor nijednu od navedenih tvrdnji ne dokazuje. Kakva vjera bogumilska, kakvo more krvi, kakvo satiranje od najbližih susjeda? Velike tvrdnje, nikakva uporišta! Nasuprot shvaćanju o vjerski motiviranim križarskim vojnama protiv Bosne, „utvrđena je ideološka a ne vjerska pozadina ratova vođenih prvenstveno iz Ugarske protiv Bosne” (Nada Klaić, Dubravko Lovrenović). Crkva bosanska pak nije ni bogumilska ni heretična, nego šizmatična (odvojena od Katoličke Crkve) s pravovjernim kršćanskim naukom. Tako ni franjevci ni dominikanci nisu bili „satirači” fantomskoga „bogumilstva”, nego misionari kojima je bio cilj pripadnike Crkve bosanske, krstjane i krstjanice, privesti zajedništvu s Katoličkom Crkvom!

Bogumilskoj fantazmi svoj obol dala je i JP BH Pošta izdanjem četiriju markica na temu Bogumili (2005), a na jednoj od njih je prikazan „Pataren na lomači”. Tako se i ta ustanova uključila u bogumilski teatar. Umjesto izmišljenoga patarena ne bi li bilo daleko smislenije da su izdali markicu o Sultanovu smaknuću zadnjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu (1463)? Mogli su time pokazati malo bosanskoga patriotizma!

Na udaru i franjevci

Kao prvoborac, na braniku „bogumilskih” stećaka, slovi dr. Ibrahim Pašić, raniji univerzitetski profesor u Mostaru. On je u sarajevskom Oslobođenju (20. i 29. travnja 2009, str. 11) objavio dva priloga: „Perom i dlijetom protiv stećaka” i „Vjerujem mještanima Vrbljana”, podmećući uglednom arheologu i povjesničaru dr. Pavlu Anđeliću (1920–1985), da je, istražujući nekropolu u Vrbljanima kod Konjica „1956-57. godine […] prema narodnom predanju koje je još svježe”(!), isklesao latinski križ na jednom stećku. Nadalje veli da je „prema informacijama mještana” Vrbljana „jednoga dana čiji je datum danas nepoznat […] seoskim putićem koji prolazi kroz nekropolu” na konju jahao rođeni Vrbljanin i čuo zvuk klesanja kamena. Zaputio se u tom pravcu i „zatekao Pavu Anđelića kako na jednom stećku kleše križ”. Nikakvih Pašićevih dokaza na vidiku osim vjere u polustoljetno „svježe” predanje Vrbljana!

Pašić je objavio knjigu Od stećka do nišana u BiH (Sarajevo 2017). Referirajući se na nju, tjedni bošnjački list Stav donio je prilog pod naslovom Kako su franjevci uništavali stećke (12. 5. 2024). U njemu stoji da su franjevci imali odbojan stav prema stećku, „heretičkom nadgrobnom spomeniku, nepoznatom u katoličkoj crkvi”. Oni su, kao misionari, obraćenim „hereticima” iznad grobova „podizali katoličke krstače”. Nikakvih dokaza, čista zona fantastike! Zatim nastavlja: „Uporedo sa prevjeravanjem, u Bosni su podignute brojne franjevačke crkve, a za njihovu gradnju, gdje god je to bilo moguće, kao najobičniji građevinski materijal, iskorišteni su stećci. Ugrađivani su u crkvene zidove, podove i prateće crkvene objekte, uz franjevačko posvećenje i blagoslov.” Optužbe bez ikakva pokrića! Nije navedena niti jedna franjevačka crkva za potvrdu rečenog niti neki trag crkve, nakon što su ih Turci većinu porušili! Pouzdan je ovo put od heretičke bogumilizacije do bošnjakizacije stećaka! Udar na iskonski duh Bosne i Hercegovine.

Fra Jako Baltić (1813–1887) u svom ljetopisu Godišnjak (objavljen 1991, 2003) piše da je kraj gučogorskog samostana, u mjestu Klisa, bilo dvadesetak stećaka koje fra Augustin Dembić „rad svoje nesmotrenosti, poruši”. Baltić je kritičan prema tom činu. Ibrahim Pašić se u svojoj knjizi referira na taj Baltićev zapis, ali zaobilazi ono što mu ne odgovara. Naime, prisjećajući se velikoga broja stećaka iz svoga ranijeg životnog razdoblja, fra J. Baltić veli: „mlogo je više bilo ogromnih kamena (stećaka, narod zove) po grobljim. Sad takvih jedva tretina ima. Turci su ih mlogo isikli i na džamie oli mostove odnili.” Zatim navodi: „Ima veliko groblje starinsko, kod sela Faslići niže Jezeraca, šumom poraslo. Ovde ima množina stećaka odveć velikih na kojima različiti grbovi su liepo urezani a najviše pol miseca sa zvizdom. Ovo groblje sada je većom stranom porušeno; odnili turci izrazbiavši na svoje džamie.” (Godišnjak, 274–276). Dodajmo tomu i primjer „ugradnje 19 stećaka u sofe (trijem) i dvorišnu ogradu džamije u Ostrošcu na rijeci Neretvi” (D. Lovrenović, Stećci, 27). Ne zaboravimo, tijekom gotovo 400 godina turskoga vladanja franjevcima je bilo zabranjeno graditi crkve. A džamije su se gradile!

Pašić je istražio da su franjevci premještali stećke: onaj Vignja Miloševića (iz 1404) premješten je u župnu kuću u Kočerinu, jedan u samostan na Humcu (Ljubuški), te po jedan kod crkava u Ričici (Imotski) i u Turbetu. Nema spomena da je 21 stećak prenesen u vrt Zemaljskoga muzeja, među kojima je i jedan s Humca, te onaj najpoznatiji iz Donje Zgošće. Nadodaje da su dvojica fratara stećke stavili na grobove svojih majki (Lovreć u Dalmaciji /1795/, Dubočac u Posavini /1684/), a jedan je stećak na fratarskom grobu (Doljani /1893/). Tako Pašić i njegovi glasnogovornici iz lista Stav!

Nasuprot pokušajima difamacije franjevaca u duhovno-kulturnoj sferi, činjenica je da je djelovanje franjevaca ugrađeno u same temelje kulture Bosne i Hercegovine. Evo taksativno nekoliko odabranih podataka o njihovu pionirskom djelovanju u kulturi: fra Matija Divković objavio je prvu knjigu na narodnom jeziku (1611), a u svezi s tim književni kritičar i esejist Midhat Begić, s pravom kaže da je „fra Matija Divković bio utemeljitelj kako bosanske franjevačke tako i moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine” (Zbornik radova o Matiji Divkoviću, 1982, 20); nadalje, fra Filip Lastrić je začetnik znanstvene historiografije (18. st.), fra Mato Nikolić prvi diplomirani liječnik u BiH (1807), fra Ilija Starčević utemeljitelj prve pučke škole (1823), fra Ivan F. Jukić pokretač prvoga časopisa u BiH (1850), konačno franjevci su utemeljitelji prvoga muzeja u BiH u samostanu na Humcu / Ljubuški (1884). Stoga jeftina diskreditacija bh. franjevaca uzaludna je priča i ona više govori o onima koji je montiraju!

Ovaj tekst je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Ovdje se možete pretplatiti na reviju.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Stećci, Crkva bosanska i franjevci pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.